NA DANAŠNJI DAN: Dinastija Tang, Fridrik I. Barbarossa, Bitka kod Waterlooa, Franjo Ksaver Kuhač, Fran Kurelac, Grička vještica, Nela Eržišnik, Maksim Gorki, Sally Kristen Ride

Dinastija Tang – 618.

Dinastija Tang utemeljena je 18. lipanja 618. godine. Bila je to kineska dinastija koja je zamijenila dinastiju Sui i nakon koje Kina ulazi u Razdoblje Pet Dinastija i Deset Kraljevstva. Osnovala ju je obitelj Li, koja je došla na vlast tokom zenita i raspada Sui Carstva. Vlast dinastije je nakratko prekinula Druga Zhou dinastija kada je carica Wu Zetian zauzela prijestolje i postala prva i jedina kinseka vladajuća carica kao samostalan vladar.

carica Wu Zetian

Dinastija Tang sa svojim glavnim gradom u Chang’anu (današnjem Xi’anu), najmnogoljudnijem gradu na svijetu u to vrijeme, je općeprihvaćena kao najviša točka u razvoju kineske civilizacije, jednake (ili čak i veće važnosti) od ranije Dinastije Han — zlatnog doba gradske kulture. Njen teritorij, pribavljen tokom vojni njenih ranih vladara, je bio veći nego teritorij Dinastije Han, a bio je podjednak s teritorijem kasnijih dinastija Yuan i Qing. U dva popisa stanovništva u 7. i 8. stoljeću Tang zapisi procijenjuju broj stanovnika (prema broju zabilježenih kućanstava) na oko 50 milijuna ljudi. Čak i kad je središnja vlast postepeno oslabila tokom 9. stoljeća i nije bila u mogućnosti napraviti točan popis stanovništva, ipak su procijenili da je broj stanovnika do tada narastao na otprilike 80 milijuna ljudi.

Mnogi važni izumi su iz razdoblja Dinastije Tang uključujući i razvoj drvenog tiska. Budizam ima značajan utjecaj na kinesku kulturu tog razdoblja i razne kineske sekte dobivaju na važnosti. Budisti će kasnije biti progonjeni od strane države i taj utjecaj će biti znatno umanjen. Iako su dinastija i središnja vlast slabili tokom 9. stoljeća, umjetnost i kultura su i dalje cvjetali. Oslabljena središnja vlast se uglavnom povukla iz upravljanja gospodarstvom, no unatoč tome trgovina i proizvodnja su uglavnom ostali netaknuti i čak napredovali.

Fridrik I. Barbarossa okrunjen za cara Svetog Rimskog Carstva – 1155.

Fridrik I. Barbarossa, rimsko-njemački car (? Waiblingen, 1122 – rijeka Salef, danas Göksu, Turska, 10. VI. 1190).

Bio je njemački kralj i sveti rimski car koji je osporavao papinsku vlast i nastojao uspostaviti njemačku prevlast u zapadnoj Europi. Sudjelovao je u dugoj borbi s gradovima sjeverne Italije , šaljući šest velikih ekspedicija na jug. Umro je dok je bio na trećem križarskom ratu do Svete zemlje i to na paradoklsalan način. Njegova je vojska prelazila rijeku, no o je to pokušao učiniti na konju i pod punom raznom spremom i, jednostavno, utopio se.

Fridrik I. Barbarossa

Vladao od 1152. do 1190. U Njemačkoj je sukob s feudalcima brzo riješio i tako učvrstio svoju vlast; Henriku Lavu ustupio Bavarsku, a druge je feudalce slomio silom. Kako bi ojačao vlast u Njemačkoj i osigurao prava na bogate gradove u sjevernoj Italiji, poduzeo je pet pohoda na Italiju (1154–78). Na prvome je u Rimu 1155. okrunjen za rimsko-njemačkog cara.

Njegovoj talijanskoj politici podređivanja gradova carskoj vlasti oduprli su se gradovi na čelu s Milanom. Nakon dvogodišnje opsade, Fridrik I. je 1162. zauzeo i porušio Milano. Novi papa Aleksandar III. pridružio se talijanskim gradovima udruženima u Lombardskom savezu (1167). Fridrika nisu pomogli Henrik Lav ni drugi njemački feudalci i on je bio poražen 1176. kod Legnana. Na kongresu u Veneciji 1177. Fridrik I. je morao priznati Aleksandra III. za papu i sklopiti s lombardskim gradovima šestogodišnje primirje, koje je ugovorom u Konstanzu pretvoreno u stalan mir.

Po njemu je Fridrik I. priznao gradovima samoupravu. Kada se vratio u Njemačku, oduzeo je Henriku Lavu gotovo sve zemlje, ostavivši mu kao alodije Braunschweig i Lüneburg. Štajersku je 1180. podigao na vojvodstvo. Ženidbom sina Henrika VI. stekao je Kraljevstvo Obiju Sicilija. Fridrik I. sudjelovao je u Trećem križarskom ratu i, nakon pobjede kod Ikoniona (danas Konya), utopio se u rijeci Salefu. U predaji postao legendarna osoba.

Bitka kod Waterlooa – 1815.

Tog dana, 18. lipnja 1815., nepoznato mjesto Waterloo u belgijskoj ravnici blizu Bruxellessa ušlo je u povijest. Na jednoj strani skupila se Napoleonova vojska sa 73 000 vojnika i 252 topa, a na drugoj britanska pod vodstvom vojvode Welingtona sa 68 000 vojnika i 156 topova.

Bitka kod Waterlooa

Napoleon je bio uvjeren da će ovoga puta pobijediti u odlučnoj bitki kojoj su prethodili dramatični događaji: njegov iznenadni povratak iz zatočeništva na Elbi, uspostava vlasti u Francuskoj, ali i osnivanje Sedme protunapoleonovske koalicije koju su tvorile Velika Britanija, Rusija, Austrija, Pruska i neke manje zemlje. Saveznici nisu bili raspoloženi za pregovore koje je Napoleon nudio. Proglasili su ga “uzurpatorom” te sa šest armija, ukupno 700 000 vojnika, krenuli u pohod na Francusku.

Napoleon I. Bonaparte

Budući da je bio slabiji, Napoleon je odlučio tući protivnike svakog posebno pa mu je uspjelo poraziti Pruse kod Lignya, a zatim se okrenuo protiv Britanaca kod Waterlooa. Krvava borba, uz obostrane velike gubitke, trajala je cijeli dan.

U presudnom trenutku na bojištu se pojavila ranije poražena pruska vojska s 50 000 vojnika i udarila na već iznemoglog neprijatelja. Do mraka ujedinjeni saveznici potpuno su dotukli francusku vojsku koja je izgubila preko 40 000 vojnika, dok su saveznici imali oko 24 000 žrtava. Bio je to kraj ratobornog Korzikanca i njegova imperija: Napoleon je zatočen na otočiću Sveta Helena, gdje je umire 1821. godine.

Franjo Ksaver Kuhač, etnomuzikolog – 1834.

Franjo Ksaver Kuhač (Osijek, 20. studenog 1834. – Zagreb, 18. lipnja 1911.) bio je hrvatski etnomuzikolog i povjesničar glazbe.

Franjo Ksaver Kuhač

Diplomirao je u Pešti, a glazbeno znanje proširivao je u Leipzigu, Weimaru i Beču. Nakon povratka u Osijek djelovao je kao klavirski pedagog i zborovođa, a 12 godina je putovao po Hrvatskoj i drugim zemljama skupljajući narodno blago. Na području folkloristike najvažnija mu je zbirka Južno-slovjenske narodne popievke s 1600 napjeva uz klavirsku pratnju, a zaslužan je za stvaranje i razvoj hrvatske glazbene terminologije. Pozornost je izazvao otkrićem hrvatskih napjeva u djelima Haydna i Beethovena. Okušao se i kao skladatelj kraćih klavirskih i vokalnih djela. Njegovo djelo Ilirski glazbenici je dragocjen dokument o preporodnim skladateljima.

Na njegov je poticaj Matko Brajša skupljao hrvatske narodne napjeve u Istri.

Fran Kurelac, hrvatski književnik i filolog -1847.

Fran Kurelac, koji je umro u Zagrebu, 18. lipnja 1874. godine, bio je hrvatski književnik i filolog

Fran Kurelac

Nakon što nije završio gimnaziju, Kurelac je slušao predavanja iz talijanskog i francuskog na sveučilištima u Pragu, Beču, Pešti i Bratislavi, a kao samouk znao je sve slavenske i brojne druge jezike. Proučavao je život, običaje i jezik gradišćanskih Hrvata i skupljao narodne pjesme.

Kurelac je glavna je osoba narodnog preporoda u Hrvatskom primorju. Od 1849. učitelj je hrvatskog jezika na gimnaziji u Rijeci. Za Bachova apsolutizma otpušten je iz službe. Od 1861. do 1866. predaje staroslavenski jezik u đakovačkom liceju i francuski na zagrebačkoj realnoj gimnaziji. Proučavao je hrvatski jezik i književnost, izdavao stare tekstove i bavio se etimologijom. Osnivač je Riječke filološke škole.

Prema mišljenju suvremenih jezikoslovaca, Kurelac je hrvatski jezik gradio kao književni jezik na osnovi svih triju narječja, s mnogobrojnim crkvenoslavenizmima, slavenizmima, svojim tvorenicama, gramatičkim i leksičkim oživljenicama. Arhaičnosti toga jezika pridonose genitiv množine s nultim nastavkom, stariji nastavci i dvojina te etimološki pravopis.

Grička Vještica u HNK – 1918.

Neposredno pred kraj Prvog svjetskog rata, 18. lipnja 1918. godine, u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, premijerno je izvedena predstava Grička vještica slavne Marije Jurić Zagorke. Predstava, kao i njen prethodni novinarski književni rad, polučila izniman uspjeh, no nije se dugo zadržala na repertoaru nacionalnog teatra. Došla su druga vremena, a Zagorka je ostala nepriznata i kao dramski pisac.

Marija Jurić Zagorka

Marija Jurić Zagorka bila je prva profesionalna novinarka i najčitanija hrvatska književnica. Jedno je vrijeme uređivala Obzor. Pokrenula je i uređivala Ženski list, prvi hrvatski časopis za žene, i Hrvaticu. Borila se protiv društvene diskriminacije, mađarizacije i germanizacije te za prava žena. Potpora u književnosti i novinarskom radu bio joj je Josip Juraj Strossmayer, koji je nagovara na pisanje romana. Pisala je romane namijenjene široj publici u kojima isprepliće ljubavne priče s elementima nacionalne povijesti.

Kritika joj, međutim, nije bila sklona, i otpisivala je Zagorkin opus kao šund sve donedavno. Još uvijek nije u potpunosti prevrednovana, a najzanimljivije jest da su je i inače u mnogim stvarima napredni pisci, kao što je to, primjerice, Krleža prezirali i otpisivali kao “muškobanjastu babu”. Matoš je s njome ratovao na stranicama tadašnjeg tiska, a Gjalski joj je poručivao da se „vrati kuhači”.

Danas bi većina tih kvalifikacija bila imenovana kao politika nekorektnost, ali Zagorka još uvijek nije postala dijelom hrvatskog književnog kanona, premda je najšira publika naprosto obožava i čita.

Nela Eržišnik, glumica – 1922.

Nela Eržišnik (Banja Luka, 18. lipnja 1922. – Volosko, 14. kolovoza 2007.), bila je hrvatska komičarka. Rođena je pod imenom Nevenka Maras. Prvom udajom mijenja ime u Nela Eržišnik, a drugom, za Zvonimira Blaževića 1952. godine, u Marija Blažević (Marija je bilo njezino krsno ime).

Nela Eržišnik

Djetinjstvo je provela u Gospiću i Otočcu, gdje je završila pučku školu i tri razreda gimnazije. S obitelji se preselila u Zagreb 1935. godine, gdje je završila gornjogradsku gimnaziju. Kao mlada djevojka u doba NDH radila je u glavnoj pošti u Jurišićevoj ulici. Poslije Drugoga svjetskog rata završila je 1948. godine studij glume na Zemaljskoj glumačkoj školi u Zagrebu.

Proslavila se osobito 1952. naslovnom ulogom u Aristofanovoj ‘Lisistrati’. Kazališnu karijeru završila je naprasno naslovnom ulogom u Nušićevoj ‘Gospođi ministarki’. Filmsku karijeru počela je 1950.-ih i 1960.-ih godina kao filmska glumica u hrvatskim filmovima ‘Sinji galeb’, ‘Jubilej gospodina Ikla’, ‘Ne okreći se sine’, ‘Svoga tela gospodar’, ‘Samo ljudi’, ‘H-8’, ‘Signali nad gradom’, ‘Martin u oblacima’, ‘Breza’.

Krajem pedesetih godina 20. stoljeća u humorističnoj emisiji Radio Zagreba “Porodica Veselić” javlja se kao kućna pomoćnica Marica Hrdalo, čiji lik razvija i u drugim radioemisijama (Veselo veče, Vesela revija) i javnim nastupima, te kao obična, jednostavna žena komentira aktualnosti u zemlji i u svijetu te stiče osobitu popularnost. Drugi lik koji je usporedno tumačila bila je lička seljanka tetka Ika (Ikača). Kao komičarka obišla je mnoge krajeve i zemlje te imala velik broj susreta s publikom. Među njezinim poštovateljima bio je i Josip Broz Tito.

Maksim Gorki, pisac – 1936.

Maksim Gorki (Nižnji Novogorod, 28. ožujka 1868. – Moskva, 18. lipnja 1936.), ruski književnik. Uglavnom je pisao pripovjetke.

Maksim Gorki

U 19. godini pokušao je samoubojstvo. Agitirao je protiv carizma, tražio društvo revolucionara narodnjaka i branio interese siromašnih. Godine 1905. piše proglase protiv vojske, policije, cara i biva zatvoren, a oslobođen je na protest intlektualaca mnogih zemalja. Godine 1906. ilegalno napušta zemlju i ostaje u emigraciji do 1913., gdje se bori za obustavljanje svake pomoći carskoj Rusiji. U svojim prvim pripovijestima opisuje egzistenciju ljudi s dna. U nizu članaka prikazuje svoje neprijateljstvo prema fašizmu i malograđanskoj sebičnosti. Smisao umjetnosti tražio je u istini, stvaralačkom radu i afirmaciji čovječnih odnosa među ljudima. Dok je Staljin bio vrhovni politički, Gorki je bio književni autoritet u SSSR-u.

Gorki je u Hrvatskoj prevođen od 1900., ali je obilje hrvatskih prijevoda zasjenilo 1938. Nolitovo izdanje Djela, organizirano na pobudu KPJ, nastavljeno 1945. u dvije varijante. Drama Na dnu pojavila se u HNK-u odmah nakon Berlina 1903 (J. Bach), a Gorki je utjecao i na pisce socijalne književnosti između dvaju svjetskih ratova.

Sally Kristen Ride, prva američka astronautkinja – 1978.

Sally Ride rođena u Los Angelesu, pridružila se NASA-i 1978. godine i postala prva američka žena u svemiru 1983. godine.

Ride je bila treća žena u svemiru, nakon kosmonauta SSSR-a Valentina Tereškova (1963) i Svetlana Savitskaya (1982). Ride je i dalje najmlađi američki astronaut koji je putovao u svemir, radeći to u dobi od 32 godine.

Sally Ride

Dana 18. lipnja 1983. postala je prva Amerikanka u svemiru kao članica posade na Space Shuttle Challengeru. Svrha misije bila je postavljanje dva komunikacijska satelita i eksperimenti unutar teretnog prostora.

Rideova je upravljala robotskom rukom za raspoređivanje i preuzimanje dijelova satelita. Nakon što je dva puta letila na Orbiter Challengeru, napustila je NASA-u i posvetila fizici.

Ride je dvije godine radio u Centru za međunarodnu sigurnost i kontrolu oružja na Sveučilištu Stanford, zatim na Kalifornijskom sveučilištu u San Diegu kao profesor fizike, prvenstveno istražujući nelinearnu optiku i Thomson rasipanje. Služila je u odborima koji su istraživali katastrofe Challenger i Columbia Space Shuttle, jedina osoba koja je sudjelovala u obje. Ride je umrla od raka gušterače 23. srpnja 2012.

izvori:

Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža http://www.enciklopedija.hr; Prolexis enciklopedija, mrežno izdanje, https://proleksis.lzmk.hr; Wikipedija https://hr.wikipedia.org