NA DANAŠNJI DAN: Deblokada Dubrovnika, Petar Snačić i John Wayne
Opsadu Dubrovnika izvele su kombinirane snage JNA, JRM i JRZ, potpomognute crnogorskim snagama i dobrovoljcima. U brzom naletu neprijateljskih snaga postignut je cilj okupacije od Prevlake do Stona, a samim time i blokade Dubrovnika, koji se našao pod divljačkim napadima neprijateljskih snaga.
Potpisivanje Sarajevskog primirja donijelo je smirenje situacije na području Dubrovnika, no rat nije jenjavao u Hercegovini, u kojoj je cilj agresora bilo izbijanje na Neretvu i potpuno odsijecanje juga Hrvatske. Zbog toga se 10. travnja 1992. godine zapovjednikom Južnog bojišta imenuje general Janko Bobetko, na čiju je zapovijed 16. svibnja započela akcija deblokade Dubrovnika.
Uslijed pritiska međunarodne zajednice, a nakon što su hrvatske snage uspjele u naumu osloboditi Slano, pripadnici neprijateljske vojske prisiljeni su na povlačenje iz hrvatskih mjesta (te iz predgrađa Dubrovnika – Mokošice) na područja unutar granice BiH. Time je 26. svibnja postignuta (djelomična) deblokada Dubrovnika.
Ipak, neprijateljske su snage na području BiH zauzimale dominantne kote i visove u blizini hrvatske granice, napadajući sva vozila koja su prolazila Jadranskom magistralom, čime su i dalje vršili kopnenu blokadu juga Hrvatske. Tek je akcijama koje će uslijediti – “Čagalj”, “Tigar”, “Oslobođena zemlja”, “Vlaštica” i “Konavle” postignuta potpuna deblokada Dubrovnika, a hrvatski je jug uspješno obranjen.
Tijekom opsade Dubrovnika i dubrovačkog područja počinjena je materijalna šteta velikih razmjera – razarali su se gospodarski objekti, crkve, groblja, spomenici kulture i domovi. Izravna se šteta procjenjuje na milijardu i pol eura. U obrani i opsadi Dubrovnika, njegove okolice i zaleđa poginula su 182 branitelja i 11 pripadnika Narodne zaštite iz Dubrovačko-neretvanske županije, 235 branitelja iz postrojbi pristiglih iz drugih krajeva Hrvatske te 92 civila, a mnogi su branitelji i civili odvedeni u logore Bileća u BiH i Morinj u Crnoj Gori, gdje su svakodnevno mučeni.
Posljednji hrvatski kralj narodne krvi
Petar Snačić (Svačić) bio je hrvatski kralj koje je vladao od 1093. do 1097. godine. Kao vođa anti-mađarskog otpora u Hrvatskoj izabran je za kralja 1093., u jeku dinastičkih sukoba oko vladavine Hrvatskom između dinastije Trpimirovića i Arpadovića. Naime, poslije smrti kralja Stjepana II., posljednjeg izdanka dinastije Trpimirovića, Jelena Lijepa, udovica kralja Zvonimira poziva svoga brata, ugarskog kralja Ladislava da zauzme Hrvatsku, kao Zvonimirov legalni nasljednik. To izaziva revolt većeg dijela hrvatskog plemstva koje se vojno odupire Mađarima.
Kralj Petar stolovao je u Kninu i pretpostavlja se da je u njegovoj vlasti bila stara jezgra hrvatske države, bez dalmatinskih gradova i područja između Save i Drave, iako neki povjesničari misle da je Petar Snačić uspio prognati Almoša sa sjevera Hrvatske. Ipak, zasigurno se zna da nikad nije okrunjen za kralja.
Nakon smrti ugarskog kralja Ladislava 1095. godine, na prijestolje dolazi njegov najstariji nećak Koloman, koji je nakon pomirbe s papom Urbanom II. krenuo u vojni pohod na Hrvatsku.
Potkraj travnja, odnosno početkom svibnja 1097. godine došlo je do bitke na Gvozdu (najvjerojatnije na sjevernom podnožju gore Gvozd, današnje Petrove gore), u kojoj je kralj Petar izgubio život na bojištu i tako ostao zapamćen kao posljednji hrvatski kralj “narodne krvi”. U spomen na nesretnog hrvatskog junaka planina dotada nazivana Gvozd, naziva se Petrov gvozd, odnosno Petrova gora.
John Wayne – ikona filmskog žanra
Američki filmski glumac John Wayne, pravim imenom Marion Michael Morrison rođen je u Wintersetu, 26. svibnja 1907. Umro je u Los Angelesu, 11. lipnja 1979.
Jedna je od najvećih legendi ne samo Hollywooda već i svjetskoga filma uopće. Sa svojih više od stotinu snimljenih filmova ubraja se među najplodnije filmske stvaraoce. Tijekom gotovo pedeset godina, ostvario je nekoliko povijesnih uloga. John Wayne je kao glumac bio veliki profesionalac, uzorno discipliniran i neuništiv u izdržljivosti. To je dokazao i time što je, iako teško bolestan, snimao gotovo do posljednjeg daha. Stradao je prigodom snimanja filma Džingiskan u pustinjama Nevade, gdje ga je dohvatila radijacija, kao posljedica vojnog atomskog pokusa.
Zahvaljujući prijateljstvu s Johnom Fordom dobio je glavnu ulogu u klasičnom vesternu Poštanska kočija, što je predstavljalo prekretnicu u njegovoj karijeri. Od tada je dominirao u tom žanru, postajući njezinim glumačkim sinonimom.
Dobitnik je Oscara za glavnu mušku ulogu u filmu Čovjek zvan hrabrost.