NA DANAŠNJI DAN: Danijel Bogdanić, Mack Sennett, elektrika u Zagrebu, Vivien Leigh, Mirko Malez, Milan Sijerković, Vladimir Horowitz, 1. gardijska brigada – Tigrovi, HZZO
Mirko Danijel Bogdanić, astronom, 1760.
Mirko Danijel Bogdanić, (Virovitica, 5. studenog 1760., Budim, 31. siječnja 1802.), bio je hrvatski znanstvenik. Jedan je od najvažnijih astronoma budimske zvjezdarnice 19. stoljeća. Istakao se određivanjem zemljopisnih koordinata. Poznat je kao matematičar, geodet i kartograf.
Mirko Danijel Bogdanić
Dugo vremena tinjala je ideja o izradi točnog zemljovida Mađarske i Hrvatske, a oberlajtnant von Lipszky, koji se deset godina bavio pokušajima poboljšavanja postojećih karata, trebao je astronoma koji će mu biti pomoćnikom za određivanje zemljopisnih koordinata više mjesta i gradova. Lipszky je taj posao povjerio Bogdaniću te ga je austrijski car imenovao 1798. godine za taj zadatak. Poznato je da je Bogdanić započeo radom u Rijeci, u siječnju 1799. godine i da je sa sobom ponio francuski kvadrant, akromatični Dollondov dalekozor i preciznu uru njihalicu. Svoja je motrenja slao Ludwigu von Schediusu, a Schedius je o njima u pismima obavještavao poznatog astronoma Franza Xavera von Zacha koji ih je objavljivao u svom časopisu Allgemeine Geographische Ephemeriden i u časopisu Monatliche Correspondenz.
Mack Sennett, tvorac slapstika – 1880.
Mack Sennett, pravim imenom Michael Sinnott (Danville, Quebec, 17. siječnja 1880. – Hollywood, 5. studenog 1960.), američki filmski redatelj, glumac i producent kanadskog porijekla. Nosio je naslov Kralja komedije. Prvi se u hollywoodskoj filmskoj industriji dosjetio sjajnih gegova, jurnjava i gađanja tortama koje su obilježile nijemi film.
Mack Sennett, filmaš – 1960.
Mack Sennett
(Richmond, Quebec, 17. I. 1880 – Hollywood, 5. XI. 1960) Počeo je kao interpret komičnih uloga u filmovima D.W. Griffitha, a 1912. godine osnovao je poznatu producentsku kuću Kaystone Comedies Corp. u kojoj je stvoren američki tip filmske burleske, utemeljene na apsurdu. Izazivao je divljenje nadrealista i očevi kazališta apsurda zbog toga. Upustio se u samostalne produkcije i režiranja vlastitih filmova.
Tvorac je tzv. slapstika, komedije lagana, jeftina humora, temeljene na gegovima bez razrađenije priče. Svugdje je nalazio glumce za svoje filmove, od cirkusa do ludnice. U njegovu su studiju zanat izučili i reputaciju stekli mnogi glumci i redatelji američkoga nijemog filma, a među njima i dvojica najvećih – Charlie Chaplin i Buster Keaton.
Redateljski opus iznimno mu je bogat i čini ga oko 1500 kratkometražnih komedija kojima je većinom zajedničko stvaranje totalne zbrke i kaosa i neprekidne jurnjave, pa čak i rušenja zgrada. Za taj je veličanstveni doprinos filmu nagrađen Oscarom 1938. godine. Zvučnom filmu nije se uspio prilagoditi. Umro je 1960. godine.
Zagreb dobiva javnu električnu rasvjetu – 1907.
Vivien Leigh, američka glumica – 1913.
Vivien Leigh
Vivien Leigh (Darjeeling, Indija, 5. studenog 1913. – London, 8. srpnja 1967.), engleska kazališna i filmska glumica. Osvojila je dva Oscara za uloge pripadnica višeg sloja s Juga Amerike, Scarlett O’Hara u Zameo ih vjetar (1939.) i Blanche DuBois u Tramvaju zvan čežnja (1951.). Bila je i plodna kazališna glumica, a često je nastupala sa svojim mužem, Laurenceom Olivierom, koji je režirao nekoliko njezinih predstava. Tijekom tridesetogodišnje kazališne karijere, nastupala je u ulogama heroina u komedijama Noela Cowarda i Georgea Bernarda Shawa pa do klasičnih šekspirijanskih likova kap što su Ofelija, Kleopatra, Julija i Lady Macbeth.
Leigh je često mislila kako je ne shvaćaju ozbiljno zbog njezine ljepote, ali kao njezina najveća prepreka pokazalo se njeno krhko zdravlje. Kako je cijelog života patila od bipolarnog poremećaja, stekla je reputaciju teške suradnice, radi čega joj je patila i karijera. Dodatno ju je oslabila tuberkuloza, koja joj je prvi put dijagnosticirana sredinom četredesetih. Ona i Olivier su se razveli 1960., a Leigh je nakon toga sporadično radila na filmu i u kazalištu, sve do smrti od tuberkuloze.
Mirko Malez, paleontolog – 1924.
Mirko Malez
Mirko Malez, (05.11.1924.-23.08.1990.), paleontolog. Osnovnu školu i mehaničarski zanat izučio je u Ivancu, a srednjoškolsko obrazovanje u Varaždinu. Kao učenik varaždinske gimnazije sudjeluje u ljetnim arheološkim istraživanjima u varaždinskoj okolici pod vodstvom Stjepana Vukovića. Studirao je geološke znanosti na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu. Za vrije studija radio je kao tehnički suradnik u Geološko-paleontološkoj zbirci i laboratoriju za krš JAZU, koji pod njegovim vodstvom postaje Zavod za paleontologiju i geologiju kvartara. Doktorirao je 1963. godine, a redovni član JAZU (HAZU) postao je 1979. godine. Postigao je velik ugled na području paleozoologije, paleoantropologije, speleologije i geologije kvartara. Obogatio je svjetsku znanost radovima o spiljskim naslagama Vindije, Velike Pećina na Ravnoj gori, o pojavama ledenih klinova, krioturbaciji, razvitku riječnih terasa i dr. Najveći broj radova posvetio je faunama fosilnih sisavaca pleistocena, njihovoj rasprostranjenosti, migracijama i vrstama u geološkoj povijesti. Analizirao je nalazišta fosilnih ljudi u Vindiji, Velikoj pećini i drugim lokalitetima i uspoređivao svoja istraživanja s europskim nalazima. Odlikovan je visokim odličjima i izabran za člana Austrijske akademije znanosti 1989. godine. Objavio je više stotina stručnih i popularnih radova, a značajno mjesto u njegovim istraživanjima uvijek je imao ivanečki kraj.
Milan Sijerković, meteorolog – 1935.
Milan Sijerković
Milan Sijerković (Baošići, Boka Kotorska, 5. studenog 1935. – Zagreb, 8. prosinca 2018.) bio je hrvatski meteorolog. Hrvatskoj je javnosti poznat kao televizijska osoba koja gledateljima prikazuje vremensku prognozu. Taj posao radio je od 1968. godine, prvo na Hrvatskoj televiziji, a poslije na Novoj TV. Studirao je geofiziku s meteorologijom na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu. Diplomirao je 1961. godine, a magistrirao je 1977. godine.
Od 1963. do odlaska u mirovinu radio je u Državnome hidrometeorološkom zavodu u Zagrebu. Radio je kao prognostičar. Honorarno je surađivao na PMF-u u Zagrebu, a bio je i u uredništvu časopisa Prirode. Pisao je i za Meridijane.
Napisao je stotinjak znanstvenih i stručnih meteoroloških radova. Napisao je i tri slikovnice za djecu te serijal znanstveno-popularnih knjiga o različitim mjestima i područjima, a koje se odnose na vrijeme i podneblje.
Vladimir Horowitz, pijanist – 1989.
Vladimir Horowitz
Vladimir Samojlovič Horowitz (r. Bedričev, Ukrajina, 1. listopada 1903. – u. New York, 5. studenog 1989.), američki pijanist ruskog podrijetla.
Smatran je jednim od najistaknutijih pijanista svih vremena. Njegova tehnika, korištenje boje tona i uzbudljivost njegova sviranja bili su legendarni. Iako su ga kritičari ponekad proglašavali sladunjavim i kičastim, imao je mnoštvo strastvenih sljedbenika i općenito se ubraja među najveće pijaniste dvadesetog stoljeća.
Pijanističku karijeru započeo u Harkovu, Kijevu, Moskvi i Lenjingradu. Godine 1925. debitirao u Berlinu, a 1928. u Londonu i New Yorku. Od 1940. živio u SAD-u, a 1944. postao američkim državljaninom.
U vojnoj bazi Rakitje oformljena je 1. gardijska brigada “Tigrovi”- 1990.
Kada je rat počeo, Prva Brigada je bila upućena u Istočnu Slavoniju, koja je bila najteže napadnuta. Bitka za Vukovar, vitalna borba prve faze rata, je bilo gdje su elementi brigade prvi put doživjeli vatreno krštenje. Kako je grad bio pod teškim napadima od jakih tenkovskih i mehaniziranih snaga Jugoslavenske narodne armije (JNA), ubrzo je bio opkoljen i pod opsadom. Dijelovi Prve Gardijske Brigade su ostali unutar grada. Grad će pasti, ali su neki od opkoljenih vojnika uspjeli izvesti proboj i pobjeći prije pada grada.
U jesen 1991. godine sastavi brigade koji su dotada bili razbacani po mnogim bojištima konačno se sastavlja na novljanskom ratištu na kojemu preuzima inicijativu te tijekom studenog i prosinca 1991. počinje s potiskivanjem neprijateljskih snaga i oslobađanjem dotada okupiranih područja zapadne Slavonije.
1. mehanizirana gardijska brigada “Tigrovi” bila je najelitnija i najbolje opremljena vojna jedinica Hrvatske vojske (HV). Istaknula se tijekom Domovinskog rata. Vojna baza i zapovjedništvo jedinice bilo je u Zagrebu.
Prvotno je oformljena 5. studenog 1990. u vojnoj bazi Rakitje (Jedinica za posebne namjene Rakitje). Bila je formirana od dobrovoljaca i dijelova Hrvatske policije (koja je bila oslonac za novu Hrvatsku vojsku). Jezgru su predstavljali su novouvježbani pripadnici hrvatskih redarstvenika na tečaju Prvi hrvatski redarstvenik.
Kada je rat počeo, Prva Brigada je bila upućena u Istočnu Slavoniju, koja je bila najteže napadnuta. Bitka za Vukovar, vitalna borba prve faze rata, je bilo gdje su elementi brigade prvi put doživjeli vatreno krštenje. Kako je grad bio pod teškim napadima od jakih tenkovskih i mehaniziranih snaga Jugoslavenske narodne armije (JNA), ubrzo je bio opkoljen i pod opsadom. Dijelovi Prve Gardijske Brigade su ostali unutar grada. Grad će pasti, ali su neki od opkoljenih vojnika uspjeli izvesti proboj i pobjeći prije pada grada.
U jesen 1991. godine sastavi brigade koji su dotada bili razbacani po mnogim bojištima konačno se sastavlja na novljanskom ratištu na kojemu preuzima inicijativu te tijekom studenog i prosinca 1991. počinje s potiskivanjem neprijateljskih snaga i oslobađanjem dotada okupiranih područja zapadne Slavonije.
Kako je bitka za vojarne uglavnom završila tijekom kasnog rujna, i Hrvati su zarobili dosta teške opreme iz vojarni JNA, Prva Gardijska Brigada je bila opremljena sa tenkovima i oklopnim vozilima i prvi tenkovski bataljun bio je oformljen. Do kraja 1992, Brigada je bila preuređena u Prvu Mehaniziranu Gardijsku Brigadu.
Kada je Hrvatska vojska krenula iz defenzivne u ofenzivnu strategiju tijekom 1993, vojna doktrina je bila bazirana na varijaciji blitzkrieg strategije u kojoj slabije jedinice drže front, a Gardijske brigade – poput Tigrova – bi bili korišteni za probijanje obrane, zatim izolaciju i uništenje neprijateljskih formacija. Ova je taktika bila korištena sa velikim uspjehom tijekom 1995.
U svibnju 1995, za vrijeme Operacije Bljesak, Prva Gardijska Brigada je vodila jedan od dva glavna napadna pravca koji su razdijelili i uništili Srpske snage u Zapadnoj Slavoniji.
Brigada je sudjelovala u Operaciji “Ljeto ’95” u Bosni i bila je instrumentalna u zauzimanju planinskog terena istočno od pobunjeničke Republike Srpske Krajine što će biti od vitalne važnosti za nadolazeću operaciju.
Za Operaciju Oluja, brigada je bila postavljena na zapadni sektor (sjeverno od Gospića) i bila je glavni udarni element odgovoran da dosegne granicu sa Bosnom i Hercegovinom na toj liniji. Brigada je oslobodila Plitvice (gdje je pala prva žrtva rata 1991 u Krvavom Uskrsu na Plitvicama) i dosegla je granicu, spojivši se sa elementima Armije Bosne i Hercegovine (ABiH) – jedan od ciljeva operacije bila je i deblokada Bihaćkog džepa gdje je bio opkoljen Peti Korpus ABiH. Nakon dosega granice, brigada je – zajedno sa snagama BiH – nastavila napredovati prema sjeveru.
Dan HZZO
Petog studenoga 1906. godine na VIII. skupštini Zastupstva slobodnog i kraljevskog glavnog grada Zagreba predloženo je gradskoj općini podizanje “Zavoda za posredovanje između nudilaca i tražilaca radnje i službe”, te je donesen Statut Zavoda.
Zavod za zapošljavanje djelovao je najprije u sastavu Ministarstva rada, socijalne skrbi i obitelji, a novim Zakonom o zapošljavanju od 17. srpnja 1996. Hrvatski zavod za zapošljavanje je javna ustanova u vlasništvu Republike Hrvatske.
….
izvori:
Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža http://www.enciklopedija.hr; Prolexis enciklopedija, mrežno izdanje, https://proleksis.lzmk.hr
