NA DANAŠNJI DAN: Claudio Monteverdi, Marija Terezija , Marija Jurić Zagorka, Gaetano Donizetti, Christian Doppler, Matica hrvatska, Giacomo Puccini, Stjepan Babić, Cary Grant, Slobodan Praljak, dan bez kupovanja

Claudio Monteverdi, skladatelj – 1643.

Claudio Monteverdi (Cremona, kršten 15. svibnja 1567. – Venecija, 29. studenog 1643.), talijanski skladatelj.

Bio je instrumentalist i pjevač na dvoru u Mantovi te glazbeni ravnatelj crkve Sv.Marka u Veneciji. Posljednji je veliki majstor talijanskog renesansnog madrigala i prvi izraziti operni dramatičar glazbenog baroka. Skladao je desetak opera, ali je sačuvan samo manji dio pa se njegov stilski razvoj može potpunije pratiti u crkvenim djelima i osam zbirki madrigala.

Svoj novi dramatičan i afektivan stil (tzv. stile concitato) izložio je u predgovoru 8. knjizi madrigala. Od opera sačuvane su “Orfej”, “Tužaljka” iz opere “Arijana”, “Uliksov povratak u domovinu” i “Krunidba Popeje”, kojom je položio temelje talijanskoj baroknoj operi. Djelujući na razmeđi dviju epoha svojim cjelokupnim glazbenim opusom proveo je definitivan prijelaz iz glazbene renesanse u barok. Utjecaji Monteverdijeva stila protežu se preko venecijanske i rane napuljske operne škole sve do Händela, a naziru se i kod Lullyja, Purcella i mnogih drugih.

Marija Terezija, austrijska nadvojvotkinja, ugarsko-hrvatska i češka kraljica – 1780.

Marija Terezija, hrvatsko-ugarska kraljica i rimsko-njemačka carica (Beč, 13. V. 1717 – Beč, 29. XI. 1780). Vladala od 1740. Kći, a po Pragmatičkoj sankciji (1712., 1713., 1723) i nasljednica cara Karla VI. Udala se 1736. za lotarinškoga vojvodu i toskanskoga nadvojvodu Franju I. Stjepana, pa se od tada dinastija Habsburg u toj liniji zove Habsburg-Lothringen.

Marija Terezija

Pošto je Franjo I. 1745. bio okrunjen za rimsko-njemačkog cara, i ona je nosila tu titulu. Odmah nakon stupanja na prijestolje Marija Terezija zaplela se u Rat za austrijsku baštinu (1740–48), za kojega je pruski kralj Fridrik II. Veliki vodio prvi i drugi šleski rat. Za njezine vladavine vodio se Sedmogodišnji rat (1756–63). Rezultat ratova bio je gubitak Šleske u korist Fridrika II. Velikoga, ali se Marija Terezija ipak uspjela održati na prijestolju, a dinastiji Habsburg-Lothringen bila je priznata, Aachenskim mirom 1748., rimsko-njemačka carska kruna. U prvoj podjeli Poljske dobila je Galiciju (1772) i učvrstila vlast u nekada osmanskoj Bukovini (1775). Uz vanjskopolitičku konsolidaciju, provela je značajne unutarnje reforme. Kada joj je zajednički hrvatsko-ugarski sabor u Požunu (Bratislavi) 1764. uskratio zatraženo povišenje poreza, kako bi se sanirale teške gospodarske i financijske prilike, ona više nije sazivala staleške sabore, nego je vladala apsolutistički. Nakon muževe smrti (1765) uzela je za suvladara svojega najstarijega sina Josipa II., koji je još 1764. bio okrunjen za rimsko-njemačkog cara te je vodio financijske i vojne poslove. Marija Terezija pokrenula je niz reforma kojima je jedan od ciljeva bio izgradnja čvršće središnje vlasti sa službenim njemačkim jezikom. Poticala je i razvoj industrije (manufakture) i trgovinu (merkantilistička politika), modernizirala kazneno pravo 1768 (ukinuta srednjovjekovna tortura i progoni vještica), olakšala položaj kmetova, nametnula neke poreze plemstvu i Crkvi te uvela opće školovanje u austrijskom dijelu Habsburške Monarhije (1774).

Sva ta nastojanja izazvala su otpore, ponajprije protiv centralizacije i germanizacije. Imala je 5 sinova i 11 kćeri. Sinovi Josip II. i Leopold II. bili su joj nasljednici na carskom prijestolju, a kći Marija Antoaneta udala se za francuskog kralja Luja XVI. Sklonost Josipa II. preradikalnim reformama u prosvjetiteljskom duhu dovodila ga je često u sukob s majkom. Godine 1745. obnovila je Virovitičku, Požešku i Srijemsku županiju te ih sjedinila s Hrvatskom, dok je slavonsku Posavinu priključila Vojnoj krajini. Godine 1767. uspostavila je Hrvatsko kraljevsko vijeće (Consilium regium), na čelu s banom, za političke, gospodarske i vojne poslove. Godine 1776. priključila je Hrvatskoj grad i luku Rijeku, a 1777. Bakar, Bakarac i Kraljevicu. Ukinućem Hrvatskoga kraljevskoga vijeća 1779. i prenošenjem njegovih poslova u djelokrug Ugarskoga kraljevskoga vijeća Hrvatska je bila podvrgnuta Ugarskoj. Nastojanje da se popravi i olakša podložnički položaj u Hrvatskoj i Slavoniji rezultiralo je Slavonskim urbarom 1756. i konačnim Hrvatskim urbarom 1780., kojima su određeni odnosi između podložnika i feudalnih posjednika te posebno utvrđeni i popisani svi individualni tereti svakoga podložnika. Reforme Marije Terezije donijele su proturječne rezultate. Sve ono što je bilo napredno i u duhu modernizacije istodobno je olakšalo i centralizaciju te, kao popratnu pojavu, germanizaciju.

Gaetano Donizetti, talijanski skladatelj – 1797.

Gaetano Donizetti
Gaetano Donizetti

Dana 29. studenog 1797. rođen je Domenico Donizetti, talijanski skladatelj. Umjetničku karijeru započeo je kao skladatelj simfonija, komornih i crkvenih djela. Kasnije se potpuno posvetio operi. U početku je pod Rossinijevim utjecajem, ali je ubrzo pronašao put do vlastite operne dramatike, pripravljajući pravac kojim će nastaviti Giuseppe Verdi. Od 1834. do 1839. profesor je na konzervatoriju u Napulju, a od 1839. u Parizu. Od 1842. dvorski je skladatelj i kapelnik u Beču.

Christian Doppler, austrijski fizičar – 1803.

Christian Doppler, rođen u Salzburgu 29. studenog 1803., bio je austrijski fizičar. Godine 1842. objavio je u Pragu raspravu ‘O obojenoj svjetlosti dvostrukih zvijezda’ u kojoj je obradio pojavu koja nosi njegovo ime (Dopplerov efekt). To je promjena promatrane frekvencije valova pri relativnom kretanju njihova izvora i promatrača.

Matica ilirska mijenja naziv u Matica hrvatska – 1842.

Matica hrvatska jedna je od najstarijih hrvatskih kulturnih ustanova. U njenim pravilima glasi da je ‘neovisna, neprofitna i nevladina udruga utemeljena za promicanje hrvatske kulture, a tijekom vremena, zbog svog je rada i neprekidnosti, postala nacionalna ustanova’. Latinski naziv za ovu ustanovu je Matrix Croatica. Osnovana je 10. veljače 1842. godine pod imenom Matica ilirska na prijedlog grofa Janka Draškovića, istaknuta političara i najstarijega člana hrvatskoga narodnog preporoda. Upravo će grof Janko Drašković biti prvi predsjednik Matice ilirske (nastale iz Ilirske čitaonice osnovane 4. kolovoza 1838.), i to sve do 1850. kada Čitaonica prestaje djelovati, a Matica se počinje osamostaljivati. 29. studenoga 1874., godine Matica ilirska mijenja naziv u Matica hrvatska, a pretpostavlja se da je to bilo kao odgovor na naziv ‘Jugoslavenska akademije znanosti i umjetnosti’ i zbog neprikladnih odnosa između Akademije i Matice.

Giacomo Puccini, talijanski skladatelj – 1924.

Giacomo Puccini
Giacomo Puccini

Giacomo Puccini, punog imena Giacomo Antonio Domenico Michele Secondo Maria Puccini, bio je talijanski skladatelj. Nakon Verdija najugledniji talijanski operni skladatelj. Vlastiti posve individualni stil temeljio je na zanimljivoj kombinaciji elemenata opernoga izraza kasnoga romantizma i novih strujanja u realizmu ranoga 20. stoljeća. Svjetsku slavu stekao je operama Manon Lescaut, La Bohème, Tosca, Madamme Butterfly i Turandot. Operom La Bohème dao je prototip talijanske opere lirsko-sentimentalnoga, građanskog karaktera na izmaku 19. stoljeća. Urođenim teatarskim osjećajem odabirao je, većinom sam, sadržaje svojih opera i pridavao najveću važnost njihovu dramatskom oblikovanju. Melodiku oblikuje posve u talijanskoj tradiciji – pjevno, neodoljivo privlačno, u velikim arijama isprepliću se lirska osjećajnost, senzualni žar i sugestivna dramatska snaga s izrazito puccinijevskom melankolijom. Umro je nekoliko dana nakon operacije raka grla 29. studenog 1924.

Stjepan Babić, jezikoslovac – 1925.

Stjepan Babić, jezikoslovac, rođen u Oriovcu, 29. 11. 1925. Osnovnu školu završio u Oriovcu, a gimnaziju pohađao u Sl. Brodu, Osijeku i Zagrebu, gdje je maturirao 1947. Pošto je dvije godini bio činovnik, 1949. upisao je na Filozofskome fakultetu u Zagrebu VIII. grupu predmeta: Narodni jezik i književnost (A), Ruski jezik i književnost (B), Njemački jezik (C). 1955. diplomirao je i odmah postao asistent na istome fakultetu, na katedri za hrvatski jezik i književnost.

Stjepan Babić

Disertaciju Sufiksalna tvorba pridjeva u suvremenom hrvatskom ili srpskom književnom jeziku obranio je 1962. na istom fakultetu i 1963. postaje docent, 1970. izvanredni, a 1975. redoviti profesor što ostaje do umirovljenja 1991. Od 1977. član je suradnik HAZU, od 1986. izvanredni, a od 1991. redoviti član. Urednik je Jezika od 1963., a od 1970. je glavni i odgovorni urednik. Član je Glavnoga odbora MH, a od 1989.-1992. bio je i potpredsjednik. Član je Hrvatskoga filološkoga društva i njegova Predsjedništva. Od 1993. do1997. bio je zastupnik Županijskoga doma Sabora RH izabran u Brodsko-posavskoj županiji. Sudjelovao je s referatima na znastvenim skupovima i slavističkim kongresima u zemlji i inozemstvu. Bavi su prvenstveno problematikom suvremenoga hrvatskoga književnoga jezika, posebno tvorbe riječi. S tih je područja do 1998. objavio osam knjiga, a u domaćim i stranim časopisima preko 800 članaka, od toga preko 100 znanstvenih, a ukupno ima već preko 1 000 bibliografskih jedinica. U svome jezikoslovnome radu nastoji pronaći sustav, a u njemu mjesto svake jezične jedinice o kojoj raspravlja. Zaključke donosi na temelju veoma opsežne jezične dokumentacije koju je skupio. U suradnji sa S. Težakom objavio je pod raznim naslovima u 12 izdanja (jedno u Londonu) pregled hrvatske gramatike (1966–96), a zajedno s B. Finkom i M. Mogušem napisao je Hrvatski pravopis, koji je od 1972. do 2004. izašao u 8 izdanja (prvo od njih u Londonu).

Marija Jurić Zagorka – 1957.

U Zagrebu 29. studenoga 1957. umrla je prva hrvatska profesionalna novinarka

Marija Jurić Zagorka
Marija Jurić Zagorka

Marija Jurić Zagorka bila je prva profesionalna novinarka i najčitanija hrvatska književnica. Djelovala i jedno vrijeme uređivala Obzor. Pokrenula je i uređivala Ženski list, prvi hrvatski časopis za žene, i Hrvaticu.

Borila se protiv društvene diskriminacije, mađarizacije i germanizacije te za prava žena. Potpora u književnosti i novinarskom radu bio joj je Josip Juraj Strossmayer, koji je nagovara na pisanje romana.

Pisala je romane namijenjene široj publici u kojima isprepliće ljubavne priče s elementima nacionalne povijesti. Neka su njezina prozna djela dramatizirana i ekranizirana. Umrla je u Zagrebu 29. studenoga 1957.

George Harrison, glazbenik – 1943.

George Harrison

George Harrison (Liverpool, 25. veljače 1943. – Los Angeles, 29. studenog 2001.) bio je engleski gitarist, pjevač, skladatelj, producent, a najpoznatiji kao član Beatlesa. Harrison je u Beatlesima svirao solo gitaru te su njegovi glazbeni doprinosi često bili usmjereni na oplemenjivanje tuđih pjesama. Najpoznatije pjesme iz razdoblja solo karijere su “My Sweet Lord”, “Give Me Love”, “What Is Life” iz sedamdesetih, zatim “Got My Mind Set On You”, posveta vremenima Beatlesa “When We Was Fab” te pjesme napisane s Wilburysima, “Handle With Care” i “End Of The Line”.

Cary Grant, glumac – 1986.

Grant Cary

Grant Cary (pravo ime Archibald Alexander Leach), američki filmski glumac engleskog podrijetla (Bristol, 18. I. 1904 – Davenport, 29. XI. 1986). Od 1917. nastupao u cirkusu, potom 1920-ih u kazališnim mjuziklima i operetama. Na filmu od 1932. Ističući se lakoćom nastupa, 1930-ih postao je jednom od vodećih zvijezda screwball-komedije u ulogama simpatičnih i ironičnih junaka, npr. Strašna istina (The Awful Truth, 1937) L. McCareyja i Philadelphijska priča (The Philadelphia Story, 1940) G. Cukora te u filmovima Silom dadilja (Bringing Up Baby, 1938), Njegova djevojka Petko (His Girl Friday, 1940) i Bio sam muška ratna nevjesta (I Was a Male War Bride, 1949) H. Hawksa. Širok glumački raspon pokazuje i u trilerima A. Hitchcocka: prikrivenu zloću u Sumnji (Suspicion, 1941), hladnokrvnost u Ozloglašenoj (Notorious, 1946) te ležernost u Držite lopova (To Catch a Thief, 1955) i lakomislenost u Sjever-sjeverozapad (North by Northwest, 1959). Povukao se 1966.

Slobodan Praljak, hrvatski general – 2017.

Haaški tribunal je konačnom pravomoćnom drugostupanjskom presudom osudio šestoricu bosanskohercegovačkih Hrvata: Jadranka Prlića na 25, Brunu Stojića, Slobodana Praljka i Milivoja Petkovića na po 20, Valentina Ćorića na 16 i Berislava Pušića na 10 godina zatvora. Odmah nakon izricanja presude Praljak je izvršio samoubojstvo popivši otrov.

Slobodan Praljak
Slobodan Praljak

Slobodan Praljak, rođen u Čapljini, 2. siječnja 1945 bio je hrvatski filozof, sociolog, filmski redatelj i vojni zapovjednik, general-pukovnik Hrvatske vojske i Hrvatskoga vijeća obrane.

Bio je predstavnik Ministarstva obrane Republike Hrvatske u Hrvatskoj Republici Herceg-Bosni i Hrvatskom vijeću obrane i načelnik Glavnog stožera Hrvatskog vijeća obrane tijekom 1993. godine. Pravomoćno je osuđen na Međunarodnom sudu za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije.

Slobodan Praljak je izricanje drugostupanjske presude prekinuo ispijanjem bočice otrova u raspravnoj dvorani Haaškog suda za ratne zločine, uz uzvik da nije kriv.

Dan bez kupovanja!

Međunarodni „Buy Nothing Day“ obilježava se u većini država posljednje subote u studenom, a u SAD-u na posljednji petak poznat i kao „Crni petak“ – dan najvećih popusta u dućanima, te dan koji obilježava početak kupovine božićnih poklona. Svrha obilježavanja ovog dana je ljude osvijestiti o problemima potrošačkog društva, prvenstveno prekomjernoj kupovini nepotrebnih stvari, a i uz to vezanog problema otpada. Najčešće se obilježava mirnim prosvjedima, javnim razmjenama korištene odjeće i obuće te predavanjima o važnosti reciklaže i ponovne uporabe starih ili već korištenih proizvoda. Prvi ga je put obilježio umjetnik Ted Dave u Kanadi 1992. godine, a njegova se inicijativa vrlo brzo proširila svijetom.

.

izvori:

Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža; http://www.enciklopedija.hr; Prolexis enciklopedija, mrežno izdanje, https://proleksis.lzmk.hr;