NA DANAŠNJI DAN: Bizet, Gorjanović Kramberger, Picasso, poplava u Zagrebu, Miljenko Smoje, Vesna Parun

Poplava u Zagrebu 1964. godine jedna je najvećih elementarnih nepogoda koja je zadesila Hrvatsku u novijoj povijesti. Bilo je to 25. listopada 1964. godine.

Georges Bizet, kompozitor – 1838.

Georges Bizet (Pariz, 25. listopada 1838. – Bougival, 3. lipnja 1875.), francuski skladatelj i pijanist romantičkog doba. Najbolje je poznat po svojoj operi Carmen.

Bizet je rođen u Parizu. Službeno ime mu je Alexandre-César-Léopold Bizet, ali je kršten kao Georges Bizet i uvijek je bio poznat po tom imenu. Kao čudo od djeteta, ušao je u Pariški glazbeni konzervatorij 14 dana prije svoga desetog rođendana.

Godine 1857. dijelio je nagradu  Jacquesa Offenbacha za postavljanje operete La docteur Miracle i osvojio je Prix de Rome, školarinu za obećavajuće umjetnike i glazbenike. U skladu s uvjetima školarine, studirao je u Rimu tri godine. Ondje je njegov talent počeo sazrijevati s njegovim djelima i operama kao što je opera Don Procopio. Pored tog ostanka u Rimu, Bizet je živio na području Pariza cijeli svoj život.

Poslije svog boravka u Rimu, vratio se u Pariz gdje se je posvetio skladanju. Uskoro nakon njegovog povratka, umire mu majka. 1863. sklada operu Les pêcheurs de perles (lovci na bisere) za kazalište Lyrique. Tijekom ovog razdoblja Bizet je također napisao La jolie fille de Perth, svoju poznatu L’arlésienne (napisana kao slučajna glazba za predstavu), i kompoziciju za klavir Jeux d’enfants (dječje igre). Također je napisao romantičnu operu Djamileh, koja je često viđena kao prethodnik Carmen. Bizetova prva simfonija, Simfonija u visokom C, napisana je u Pariškom konzervatoriju kad je Bizetu bilo samo 17 godina, kao školski zadatak. Čini se da ju je Bizet potpuno zaboravio, i otkrivena je tek 1935. u prašnjavim arhivima konzervatorijske knjižnice. Nakon svog prvog izvođenja, odmah je razglašena kao remekdjelo mladog autora.

Bizetovo najpoznatije djelo je opera Carmen iz 1875. koja je bazirana na noveli istog imena iz 1846. koju je napisao Prosper Mérimée. Prema utjecaju Giuseppea Verdija, skladao je glavnu ulogu u mezzosopranu. Carmen nije odmah postigla uspjeh, i Bizet je postao razočaran nad neuspjehom, ali pohvala je došla od Saint-Saënsa, Tchaikovskog i Debussya, koji su prepoznali njenu ljepotu. Njihova stajališta su bila proročanska, a publika je s vremenom učinila Carmen jednom od najpopularnijih opera u povijesti.

Bizet je dugo patio od angine pectoris, bolesti srca. Nije uspio uživati u slavi svoje opere Carmen. Samo nekoliko mjeseci nakon prvog izvođenja, na svoju šestu godišnjicu braka, u dobi od 36 godina, umro je od zatajenja srca. Pokopan na groblju Père Lachaise, u Parizu.

Dragutin Gorjanović-Kramberger, paleontolog – 1856.

Dragutin Gorjanović-Kramberger (Zagreb, 25. listopada 1856. – Zagreb, 22. prosinca 1936.), hrvatski je paleontolog, arheolog i geolog.

Nakon studija u Münchenu i Tübingenu vratio se u Zagreb, primljen je u Narodni muzej.

Slava i zasluge D. Gorjanovića-Krambergera ipak su najviše vezane uz otkriće i obradu praljudi iz Krapine. Potkraj kolovoza 1899. godine on je, naime, otkrio u Krapini znanstveno vrlo važno pretpovijesno nalazište ljudskih kostiju, pepela, oruđa, kamenog krša, i sl. Vijest o otkriću brzo se iz Zagreba proširila europskim središtima. Gorjanović je odmah među ostacima kostiju uočio veliku morfološku raznolikost, ustanovio da tu ima kosti djece, odraslih, robustnih i gracilnih oblika. Ta varijabilnost oblika pružila mu je uporište za tumačenje evolucijskih promjena do kojih je došlo na kostima fosilnih i današnjih ljudi. Njegov nalaz bio je odlučujuća potpora da se napokon odbaci mišljenje prema kojem je anatomija dotad poznatih kostiju fosilnih ljudi u Europi bila posljedica raznih koštanih oboljenja. Isto tako, opovrgao je tvrdnju velikog G. Cuviera da fosilni čovjek nije uopće postojao. Gorjanovićevo nalaziše postalo je svjetski poznato i bilo je znanstveni dokaz o postojanju tzv. Homo primigeniusa o kojem je Gorjanović pisao.

Po Gorjanovićevu sudu, ostatci pračovjeka iz Krapine dokazuju da su neandertalci bili pretci današnjih ljudi. Velikih sljednika Gorjanovićeva znanstvenog opusa ima više danas negoli u prošlosti. Njegovo ime u svijetu paleoantropologije i danas se često citira i on je zasigurno naš najnavođeniji prirodoslovac.

D. Gorjanović-Kramberger, obasut priznanjima i slavljen, umro je u Zagrebu 22. prosinca 1936. godine.

Godinu 2006. UNESCO obilježava kao godinu Dragutina Gorjanovića-Krambergera.

Pablo Picasso, slikar – 1881.

Pablo Picasso, španjolski slikar, grafičar, kipar, keramičar i scenograf (Málaga, 25. X. 1881 – Mougins kraj Cannesa, Francuska, 8. IV. 1973). Jedan od najvećih i najutjecajnijih umjetnika XX. stoljeća i osnivač (uz G. Braquea) umjetničkoga smjera kubizam.

Isprva pohađao umjetničku školu u Barceloni, potom kratko studirao slikarstvo na Akademiji San Fernando u Madridu (1897). Od 1904. boravio u Parizu, gdje se nadahnuo djelima E. Delacroixa, H. Daumiera, impresionista, osobito E. Degasa, te H. Toulouse-Lautreca i P. Gauguina.

U modrom razdoblju hladnim modrim tonovima prikazivao je svijet beskućnika, prosjaka, bludnica, dok je u ružičastom razdoblju osnovni ton ružičaste boje davao intimno i melankolično ozračje motivima putujućih cirkusa, svirača, akrobata.

Slika Gospođice iz Avignona nagoviješta njegovo novo razvojno razdoblje – kubizam (izgrađeno pod utjecajem P. Cézannea te afričke i polinezijske plastike), koji novom koncepcijom oblika i prostora označava prekretnicu u europskom slikarstvu.

U prvom razdoblju rastavljao je objekt na osnovne geometrijske oblike i uveo u slikarstvo novu tehniku, kolaž. Potom je prešao na sintetsko tretiranje motiva (pretežito mrtvih priroda). U neoklasičnom razdoblju vratio se čistoj liniji i klasičnoj modelaciji snažnih ljudskih figura.

U kontaktu s nadrealizmom, prelazi na tematiku s područja podsvijesti i fantastike (motiv Minotaura), potom izgrađuje sugestivni ekspresionizam (monokromna ekspresivna Guernica, 1937., simbolički prikaz apokaliptičkih strahota Španjolskoga građanskoga rata). Za okupacije Francuske 1940–44. u mnogobrojnim radovima daje odraz svojih raspoloženja i pogleda na događaje koji se zbivaju u svijetu. Nakon 1945. bavio se i skulpturom, keramikom i grafikom, u kojoj je u različitim tehnikama ostvario golem opus. U mnogim inačicama popularizirao je motiv bijeloga goluba mira.

Posljednje desetljeće života proveo je u dvorcu Vauvenargues kraj Cannesa, gdje je u njegovu atelijeru uređena memorijalna zbirka, a muzeji s njegovim djelima nalaze se u Barceloni, Parizu i u Málagi.

Poplava u Zagrebu – 1964.

Poplava u Zagrebu 1964. godine jedna je najvećih elementarnih nepogoda koja je zadesila Hrvatsku u novijoj povijesti. Bilo je to 25. listopada 1964. godine.

Sava je nezadrživo rasla, a u noći s nedjelje na ponedjeljak (26. 10.) dostigla je vrhunac i u jutarnjim satima poharala više od šest tisuća hektara užega gradskog područja na kojem je stanovalo 183 tisuće Zagrepčana. Izravno od poplave 17 ljudi je smrtno stradalo, uništeno je 15 tisuća stambenih zgrada i još 35 tisuća je oštećeno.

Miljenko Smoje, književnik – 1995.

Miljenko Smoje (Split, 14. veljače 1923. – Split, 25. listopada 1995.) hrvatski novinar, književnik, i televizijski scenarist. Pisao je putopise, scenarije, reportaže i satire o običnom čovjeku i suvremenom životu. Objavljivao je na Radio Splitu, u Slobodnoj Dalmaciji, Vjesniku i Feral Tribuneu.

Smoje se rodio u ribarskoj obitelji u Splitu. Djed i otac su mu bili ribari. Odrastao je u četvrti Varoš.

U Splitu je 1941. godine završio gimnaziju. Kasnije je diplomirao hrvatski i povijest na Višoj pedagoškoj školi. Nedugo zatim je u travanjskom ratu pala Kraljevina Jugoslavija, a Split okupiran i anektiran od fašističke Italije. Smoje se nakon toga priključio antifašističkom pokretu otpora, kao i Komunističkoj partiji Jugoslavije. Međutim, njegova buntovna priroda ga je dovela do toga da vrlo brzo bude isključen iz Partije.

Nakon rata Smoje je kraće vrijeme radio kao učitelj, da bi od 1950. godine počeo raditi kao novinar u splitskom dnevnom listu Slobodna Dalmacija. Vrlo brzo je na vidjelo izašao njegov talent za pisanje reportaža u kojima bi, uz veliku dozu humora, vješto koristio čakavski dijalekt. U svojim putopisima (koji su u biti bili i novinski članci i intervjui s mještanima i opis mjesta), objavljivanim u “Slobodnoj Dalmaciji” (veličine cijele stranice ili cijele dvije stranice) je novinarskim neformalnim pristupom pisao o dalmatinskim malim mjestima. Pokrenuo je humoristički list Pomet koji je poslije postao tjedni prilog u Slobodnoj Dalmaciji.

Smoje je postao jedan od najuglednijih novinara tadašnje Hrvatske i Jugoslavije, ali je njegovoj slavi ipak najviše doprinio rad na humorističkoj TV-seriji Naše malo misto iz 1970. godine, koja je burne ekonomske, političke i kulturne promjene prije, za vrijeme i poslije drugog svjetskog rata pokazala kroz prizmu malih ljudi u dalmatinskom gradiću. Serija je 1982. godine dobila i filmski nastavak u obliku igranog filma Servantes iz Malog mista.

Smoje je 1979. godine otišao u mirovinu, ali je za Slobodnu Dalmaciju nastavio pisati kolumnu Dnevnik jednog penzionera.

Godinu dana kasnije je prema vlastitoj knjizi napisao scenarij za Velo misto, TV-seriju koja je obrađivala povijest Splita od 1910. do 1947. godine. Iako je serija bila predmetom snažne cenzure od tadašnjih komunističkih vlasti, doživjela je veliku popularnost i kultni status koji traje do danas.

Osamdesetih godina , pa i nakon njegove smrti od strane javnosti okarakteriziran je vrlo loše i neopravdano optuživan za jugonostalgičara[2], no Smoje nije bio političar, a njegov rad velik je doprinos hrvatskoj komediografiji. Nakon što je Slobodna Dalmacija godine 1993. kontroverznom privatizacijom prešla u ruke Tuđmanovog pristaše Miroslava Kutle, Smoje je postao kolumnist satiričnog tjednika Feral Tribune gdje je pisao sve do svoje smrti.

Miljenko Smoje je pokopan u Žrnovnici, pokraj Splita.

Vesna Parun, poetesa – 2010.

Vesna Parun rođena je 10. travnja 1922. na otoku Zlarinu blizu Šibenika, gdje joj je otac radio kao općinski činovnik koji je često bio premještan i ostajao bez posla, zbog čega je brojna obitelj (četvero djece) živjela u prilično teškim uvjetima. Zato je Vesna dobar dio djetinjstva i mladosti provela kod tete i tetka u Splitu, u Biogradu na Moru i u Šibeniku. Otac Ante rodom je s otoka Prvića, a majka Antica sa Šolte. Osnovnu školu je završila na Visu, a gimnaziju je pohađala u Šibeniku i Splitu gdje je 1940. maturirala. Bila je odličan učenik i već se od 14. godine uzdržavala podučavanjem. U jesen 1940. upisala je studij romanistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Vesna Parun pripada među najpoznatije suvremene hrvatske pjesnike. Ona je i najistaknutija hrvatska pjesnikinja druge polovice 20. stoljeća. To mjesto u hrvatskoj književnosti zauzela je zahvaljujući raskošnosti pjesničkog izraza, bogatstvu tema i motiva i stvaralačkoj plodnosti. Poezija je prava domena Vesne Parun, no već je poslije druge knjige pjesama počela pisati prozu i drame. Objavljeno joj je preko 60 knjiga poezije i proze i uprizorena su četiri njezina dramska djela. Njena zbirka Zore i vihori (1947.) po mnogo čemu označava važan datum u razvojnom tijeku novije hrvatske poezije.

Vesna Parun počela je pisati vrlo rano, svoju prvu pjesmu “Pramaljeće”, napisanu na otoku Visu, objavila je već s deset godina (1932.) u listu “Anđeo čuvar”. Slijedi pjesma “Zov” objavljena 1938. godine u časopisu “Sjeme”, glasilu muške klasične gimnazije kojem su urednici bili Jure Kaštelan i Živko Jeličić. Već ta pjesma nosi u sebi dah temeljne ideje vodilje: himnu životu, radu i hrabrosti. Osim poezije, piše dječje i satiričke pjesme, prozu i drame. Njezina su djela prevođena na mnoge jezike.

Umrla je 25. listopada 2010. u Stubičkim Toplicama u 88. godini života.

……….

izvori:

Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža http://www.enciklopedija.hr

Prolexis enciklopedija, mrežno izdanje, https://proleksis.lzmk.hr

Wikipedija https://hr.wikipedia.org