NA DANAŠNJI DAN: Barbara Celjska, Laurence Olivier, Tomislav Durbešić, Anđelko Klobučar, Gershwin George, opsada Lenjingrada, Većeslav Holjevac, Matej Gašpar, bronca za Hrvatsku u nogometu, genocid u Srebrenici

Barbara Celjska, kraljica s Madvedgrada – 1451.

Barbara Celjska je prema narodnoj predaji bila kraljica i carica. Bila je kći Hermana II Celjskog i grofice Ane von Schaunberg, spominje kao žena kralja Žigmunda i hrvatsko-ugarska kraljica. Za njemačku kraljicu okrunjena je 1414.

Barbara Celjska

Godine 1419. žestoko se sukobila sa Žigmundom, koji je nju i njihovu kćer Elizabetu prognao. Nakon pomirbe, Barbara od 1420. postaje i češka kraljice, od 1433. i carica, a 1437. okrunjena je za češku kraljicu. Kako bi sebi osigurala vlast, odupirala se prijestolonasljedstvu Albrehta Habsburgovca, pa je još za života Žigmund zapovjedio da se zatvori. Novi kralj Albreht zatočio ju je u Bratislavi. Nakon svog oslobođenja i unatoč prividnoj pomirbi s kraljem, svojim zetom, Barbara je pobjegla u Poljsku da kao protukralja u Češkoj podupre mladoga Kazimira Jagelovića. U Češku se vratila nakon Albrehtove smrti i nastanila u Melniku, gdje je umrla od kuge na današnji dan 1451. godine.

Predaja također govori o Barbari kao „crnoj kraljici” jer je nosila crnu haljinu i neko vrijeme boravila na Kalniku i Medvedgradu. Navodno se bavila i alkemijom, tada vrlo popularnoj aktivnošću među dokonom gospodom. U svojoj povjestici Zmijska kraljica Šenoa je spojio turopoljsku predaju o „crnoj kraljici” s motivom remetske priče o ivanjskomu zmijskom sastanku.

Laurence Olivier, glumac – 1907.

Olivier Laurence (puno ime Laurence Kerr Olivier), britanski glumac i redatelj (Dorking, 22. V. 1907 – Steyning, 11. VII. 1989). Iz obitelji anglikanskoga svećenika, glumačku nadarenost pokazao već kao dijete. Studirao u Oxfordu, a 1924–26. polazio glumačku školu u Londonu.

Od 1926. sa sve većim uspjehom nastupao u kazalištima Birminghama, New Yorka i Londona. Privlačiv, snažan, izvanredne dikcije, ugled vrhunskoga britanskog kazališnog glumca stekao je 1935–37. nastupajući u Shakespeareovim djelima, u kazalištu Old Vic.

Laurence Olivier

Na filmu je debitirao 1930., status lokalne zvijezde postigao filmom Vatra nad Engleskom, a međunarodne u Hollywoodu filmom Orkanski visovi. Takve romantične uloge tumačio je i za II. svjetskog rata, a interpretacije je obogatio u ekranizaciji Shakespearea, u Henriku V., kojim je debitirao i kao redatelj. Tu originalnu prilagodbu kazališnoga komada razradio je u svojem najvećem filmskom uspjehu, u Hamletu za koji je nagrađen i Oscarom za glumu.

Nakon toga prestaje glumiti romantične likove, teži prema suvremenijemu repertoaru, a i onomu primjerenijemu dobi, no ne ostvaruje prijašnje uspjehe; za Oscara je bio nominiran još šest puta (ukupno devet nominacija) učvrstivši autoritet jednoga od najvećih karakternih filmskih glumaca uopće. Kazališna karijera mu je, međutim, sve do 1960-ih bila u daljnjem usponu: svojem ugledu najvećega tumača Shakespeareovih likova u XX. st. (uz Johna Gielguda) dodao je još i sjajne interpretacije likova Sofokla, H. Ibsena, G. B. Shawa, A. P. Čehova i suvremenih pisaca.

Tomislav Durbešić, kazališni redatelj – 1928.

Durbešić, Tomislav, hrvatski kazališni redatelj i književnik (Niš, Srbija, 11. VII. 1928 – Pariz, 14. VIII. 2001). Diplomirao na Filozofskom fakultetu i Akademiji za dramsku umjetnost u Zagrebu.

Tomislav Durbešić

Radio kao dramaturg u Zagreb filmu (1958–61) i HNK-u (1965–66) te predavao na Akademiji dramske umjetnosti (1972–98). Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo 1995. Jedan je od osnivača Teatra &TD, osnovao je Večernju scenu, Mali dramski studio, Scenu P.S. i »Arku«. Postavio je više od 150 kazališnih predstava, najviše u Zagrebu, Osijeku, Beogradu, Sarajevu, Skoplju, na Dubrovačkim ljetnim igrama i Splitskom ljetu. Režirao je djela hrvatskih i svjetskih klasika te opere.

Važnije režije: Sedmorica protiv Tebe, Agamemnon (Eshil), Novela od Stanca (M. Držić), Vučistrah (P. Kanavelić), Don Juan (Molière), Neprijatelj naroda (H. Ibsen), Otac, Gospođica Julija (Strindberg), Kristofor Kolumbo (M. Krleža), Macbett, Lekcija (E. Ionesco), Happy New Year (S. de Beauvoir), Seviljski brijač (G. Rossini). Istaknuo se i scenskim postavama poezije: Kristalna kocka vedrine (T. Ujević). Autor je više zbirki pjesama (P. S., 1975; Kome?, 1987; Dosta!!!, 1990), kazališnih eseja (Fate largo, 1973; Eto tako, 1989; Live show, 1996) i drama (sabranih u knjizi Fajerunt, gospodo!, 1994).

Anđelko Klobučar, skladatelj i orguljaš – 1931.

Anđelko Klobučar (Zagreb, 11. srpnja 1931. – Zagreb, 7. kolovoza 2016.), bio je hrvatski skladatelj, orguljaš, glazbeni pedagog i akademik.

Studirao je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Usavršavao se u Salzburgu i Parizu kod Andréa Joliveta. Od 1956. radio je kao srednjoškolski nastavnik u Zagrebu. Bio je dugogodišnji profesor teorijskih predmeta na Muzičkoj akademiji u Zagrebu: od 1968. kao docent, a od 1983. do umirovljenja 2006. kao redoviti profesor.

Anđelko Klobučar

Djelovao je i kao vrlo uspješan orguljaš u domovini i inozemstvu. Više od dvadeset godina bio je stalni je orguljaš Stolne crkve (katedrale) u Zagrebu, a od 1987. godine tu poziciju dijelio je s Hvalimirom Bledšnajder. Posebno se isticao kao promicatelj i obnovitelj hrvatske crkvene glazbene baštine, pri čemu je slijedio uzorne prethodnike cecilijanskoga pokreta, poglavito Franju Dugana, Franju Lučića i Albu Vidakovića. Kao skladatelj i orguljaš najviše je pridonio orguljskoj glazbi. Pisao je zborske skladbe, komorna glazbena djela i filmsku glazbu. Od 1992. bio je redoviti član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.

Od 1958. do 1963. glazbeni je suradnik Dubrava filma u Zagrebu, kada kao plodan autor i spretan improvizator započinje rad na svom velikom i značajnom opusu filmske glazbe. Autor je glazbe za veliki broj dokumentarnih filmova. Posebno je važna njegova autorska suradnja na animiranom filmu u zlatno doba Zagrebačke škole crtanog filma. Autor je glazbe i za dvadesetak igranih filmova, uključujući i antologijska ostvarenja ponajboljih hrvatskih redatelja kao što su Breza Ante Babaje, U gori raste zelen bor Antuna Vrdoljaka ili Tajna Nikole Tesle Krste Papića.

Gershwin George, američki skladatelj – 1937.

Gershwin George, pravo ime Jacob Gershvin, američki skladatelj (New York, 26. IX. 1898 – Los Angeles, 11. VII. 1937). Jedan od skladatelja koji je odredio američki stil u glazbi početkom XX. st., Gershwin se posebno istaknuo glazbom skladanom za koncertne dvorane, broadwayske mjuzikle i hollywoodske filmove.

George Gershvin

Gershwinova nadarenost za melodiju i genijalnost ritmičke inventivnosti prožimaju njegovu glazbu neposredno privlačnom gracioznošću i elegancijom. Rani uspjeh s pjesmom Swanee, u dobi od 19 godina (više od 2 milijuna prodanih ploča i milijun nota), osigurao mu je trajnu financijsku sigurnost. Svjetsku slavu stekao je 1924. nakon prve izvedbe Rapsodije »u plavom« (Rhapsody in Blue).

Uslijedili su jednako uspješni glasovirski koncert Amerikanac u Parizu (An American in Paris, 1928) i opera Porgy and Bess (1935), oba djela pod utjecajem broadwayskih stilova i jazza. Glavni su Gershwinovi mjuzikli, za koje je libreta većim dijelom napisao njegov brat Ira, Gospo, budite dobri (Lady, Be Good, 1924., s pjesmom Fascinating Rhythm), Oh, Kay (1925., s pjesmom Someone to Watch over Me), Luckasta djevojka (Girl Crazy, 1930., s pjesmom I Got Rhythm) i politička satira O tebi pjevam (Of Thee I Sing, 1931), koja je osvojila Pulitzerovu nagradu. Među glavne Gershwinove filmske partiture ubrajaju se Shall We Dance i A Damsel in Distress.

Opsada Lenjingrada – 1941.

Lenjingrad, drugi po veličini i važnosti grad nekadašnjeg Sovjetskog Saveza, kojemu je vraćeno prijašnje ime, Sankt Petersburg, bio je u Drugom svjetskom ratu tri godine okružen nacističkim trupama, a njegovo stanovništvo pokazalo je nevjerojatnu izdržljivost i junaštvo.

Opsada Lenjingrada

Prema planu Barbarossa, nacističke su trupe odmah nadirale prema Lenjingradu pa je već početkom srpnja 1941. na prilazima gradu počela izgradnja fortifikacijskog sustava kružne obrane. Svakodnevno je u srpnju i kolovozu 1941. radilo oko pola milijuna stanovnika. Hitler je 30. srpnja naredio da se Lenjingrad zauzme pod svaku cijenu, kako bi se uspostavila veza s Finskom i prekinule veze Sovjetskog Saveza s vanjskim svijetom preko Murmanska, a oslobođene jedinice s te fronte pojačale bi snage za napad na Moskvu.

Međutim, zbog velikih gubitaka skupine armija Sjever, njemačko Vrhovno zapovjedništvo naredilo je da se odustane od neposrednog napada na Lenjingrad te da se sovjetske snage prisile na predaju blokadom te napadima topništva i zrakoplovstva. U okruženju, na prostoru od oko dvije tisuće osamsto četvornih kilometara, osim vojnih jedinica, našlo se oko dva i pol milijuna stanovnika Lenjingrada, sto tisuća izbjeglica iz Pribaltičkog područja i više od tri stotine tisuća stanovnika iz okolnih naselja. U Lenjingradu je bilo hrane za samo 35 dana, a dopremanje namirnica bilo je moguće samo preko Ladoškog jezera i zračnim putem.

Većeslav Holjevac, hrvatski političar i zagrebački gradonačelnik – 1970.

Većeslav Holjevac bio je hrvatski političar i pisac te zagrebački gradonačelnik. U rodnom Karlovcu je pohađao gimnaziju, a zatim radio kao privatni namještenik i djelovao u sindikatima.

Većeslav Holjevac

Član je Komunističke partije Jugoslavije od 1939. i jedan od organizatora antifašističkog pokreta na Kordunu, politički komesar Prvog, a zatim Četvrtog korpusa. Poslije rata, od 1952. do 1962. U vrijeme Holjevčevog mandata Zagreb je ‘prešao preko Save’. Kao zagrebački gradonačelnik proveo je smjele urbanističke zahvate. Uspješno se odupro pokušajima odvlačenja Zagrebačkog velesajma u Beograd.

Svojom samostalnom i energičnom politikom Holjevac se sukobio s jugoslavenskim političkim vrhom, a nakon objavljivanja ‘Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga jezika’ 1967., isključen je iz Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske. Holjevac je bio i član Četvrtog sabora Narodne republike Hrvatske i predsjednik Matice iseljenika Hrvatske. Autor je djela ‘Hrvati izvan domovine’ i ‘Zapisi iz rodnoga grada’. Umro je u Zagrebu, 11. srpnja 1970. godine. Nositelj je Partizanske spomenice 1941. i drugih visokih odlikovanja. Narodnim herojem proglašen je 23. srpnja 1951. godine.

U Zagrebu se rodio petmilijarditi stanovnik Zemlje – 1987.

Za vrijeme Univerzijade 1987., Zagreb se 11. srpnja našao u središtu pozornosti zbog još jednog događaja. U Petrovoj bolnici rođeno je petmilijardito dijete koje je odmah proglašeno i djetetom Univerzijade. Matej Gašpar našao se u svim svjetskim novinama, posjetili su ga brojni dužnosnici, a nije ga mimoišla ni delegacija Univerzijade.

Inače, Svjetski populacijski dan ke 11 srpnja. To je međunarodni dan koji obilježava nastojanja za unapređivanje zdravlja obitelji i bolju kvalitetu života, te zaštitu okoliša. UNFPA (United Nations Population Fund) je organizacija koja različitim aktivnostima promovira programe planiranja obitelji, zaštite majke i djeteta,i unapređenja reproduktivnog zdravlja mladih, prevencije spolnih bolesti te bolju kvalitetu života.

Hrvatska nogometna reprezentacija osvojila treće mjesto na svjetskom prvenstvu u Francuskoj – 1998.

Dana 11. srpnja 1998. godine Hrvatska nogometna reprezentacija osvojila je treće mjesto na svjetskom nogometnom prvenstvu u Francuskoj pobijedivši Nizozemsku rezultatom 2:1.

Bili su to dani za pamćenje, vremena kad je hrvatsku reprezentaciju, pa i sve navijače oko nje krasio veliki nacionalni naboj. Kockice su toga dana preplavile Pariz, a naši nogometaši na Parku prinčeva upisali veličanstvenu pobjedu. Hrvatska je do pobjede stigla pogocima Roberta Prosinečkog i Davora Šukera koji je pogotkom u 35. minuti stigao i do Zlatne kopačke tog turnira.

Okupacija Srebrenice i genocid nad Bošnjacima – 1995.

Udružene srpske jedinice iz Srbije i s područja Bosne i Hercegovine pod vodstvom generala Ratka Mladića 11. srpnja 1995. godine okupirale su Srebrenicu i u roku od tri dana počinile stravičan genocid nad nevinim bošnjačkim civilnim stanovništvom. Među ubijenima je bilo dosta žena i djece.

Na današnji dan obilježava se godišnjica genocida nad srebreničkim Bošnjacima što su ga 1995. godine počinili Vojska Republike Srpske i Jedinica “Škorpioni”. Događaj se smatra jednim od najvećih masakara u Europi od Drugog svjetskog rata, u kojem je ubijeno preko 8.000 ljudi. Masakr se generalno smatra jednim od najužasnijih događaja u suvremenoj europskoj povijesti. Taj su zločin Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY) i Međunarodni sud pravde (ICJ) okvalificirali kao genocid sukladno odredbama konvencije o sprečavanju genocida iz 1948. godine. Nakon pada Srebrenice prijavljen je nestanak 8372 osobe bošnjačke nacionalnosti.

izvori:

Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža http://www.enciklopedija.hr; Prolexis enciklopedija, mrežno izdanje, https://proleksis.lzmk.hr; Wikipedija https://hr.wikipedia.org