NA DANAŠNJI DAN: Aurelije Augustin, Vuk Vrhovac, Medicinski fakultet u Zagrebu, Karlo IV., Zvonimir Červenko, Hegedušić Hrvoje, Miroslav Hirc, Vittorio De Sica, Pavao Vuk Pavlović, napad islamista u Parizu

Aurelije Augustin, svetac – 354.

Sveti Augustin ili Aurelije Augustin (13. studenog 354. – 28. kolovoza 430.), je vjerojatno najutjecajniji kršćanski mislilac iz antike i sigurno intelektualac čija je misao prožela zapadnu filozofiju kao i kršćansku teologiju i ostavila veliki utjecaj.

Aurelije Augustin

Svetac je Katoličke Crkve i autoritet u teološkim pitanjima, bio je univerzalno prihvaćen za vrijeme srednjega vijeka sve do današnjeg dana. Njegov način gledanja na grijeh, milost, slobodnu volju i seksualnost, teško se mogu zaobići.

Njegovo najpoznatije djelo su Ispovijesti (lat. Confessiones) – svojevrsna duhovno-filozofska autobiografija prepričana u prvome licu, gdje Aurelije opisuje svoj grešan život i stramputice, te napokon, preobraćenje preko sv. Ambrozija i ulazak u dohovnu sferu bitka, gdje je naposljetku postao biskup Hipona.

Formlano ne pripada srednjovjekovnoj filozofiji, ali sadržajno neupitno. Ipak, može ga se staviti u patrističku školu kao pripadnika latinskih crkvenih otaca uz sv. Ambrozija, sv. Jeronima, Tertulijana, sv. Ciprijana i sv. Grgura Velikoga. Osim toga je pisac, glazbeni teoretičar, teolog i jedan od najutjecajnijih kršćanskih učitelja. Koristi Platonovu filozofiju – novoplatonizam- za izražavanje kršćanskih ideja.

Vuk Vrhovac, liječnik – 1903.

Vuk Vrhovac

Vrhovac, Vuk, hrvatski liječnik (Srijemski Karlovci, 13. XI. 1903 – Zagreb, 26. V. 1952). Završivši specijalizaciju iz interne medicine, bavio se endokrinologijom i dijabetologijom. Godine 1940. osnovao je Savjetovalište za dijabetičare, prvo u ovom dijelu Europe. Od 1946. vodio je Zavod za kliničku endokrinologiju pri zagrebačkoj Klinici za unutrašnje bolesti; izvanredni profesor Medicinskoga fakulteta, dopisni član JAZU. Pionir je hrvatske dijabetologije, organizator domaće proizvodnje inzulina i jetrenih preparata. Istaknuti predstavnik trezvenjačkoga pokreta. Sveučilišna klinika za dijabetes, endokrinologiju i bolesti metabolizma danas nosi njegovo ime.

Saborska odluka o osnivanju Medicinskog fakulteta – 1917.

Prvi zahtjevi za osnivanjem medicinskog studija u Hrvatskoj sežu u 1790. godinu. Unatoč svemu, prvi napori za osnivanjem medicinskoga fakulteta u Hrvatskoj mogu se pronaći tek sredinom druge polovice 19. stoljeća. Naime, Hrvatski sabor je 13. siječnja 1874. proglasio Zakonski članak ob ustrojstvu sveučilišta Franje Josipa I. u Zagrebu od 5. siječnja 1874., kojim su u okviru Sveučilišta utemeljena četiri fakulteta: Bogoslovni, Pravno-državoslovni, Mudroslovni i Liječnički fakultet.

Sveučilište je 19. listopada 1874. otvorio ban Ivan Mažuranić. Prva dva spomenuta fakulteta već su bila praktički uređena kao četverogodišnji studij, Mudroslovni fakultet je počeo rad upisom studenata prvog godišta, dok je otvaranje Liječničkog fakulteta ostavljeno za kasnije čim se osiguraju sredstva za njegovo djelovanje. Tako je osnivanje prvog i dotad jedinog medicinskog fakulteta u Hrvatskoj moralo pričekati više od 40 godina od osnivanja modernog Hrvatskog sveučilišta u Zagrebu.

Na sjednici Hrvatskog sabora 25. siječnja 1917. narodni zastupnik Milan Rojc iznio je prijedlog za osnivanje medicinskog fakulteta. Krajem iste godine 13. studenog 1917. Hrvatski sabor donio je odluku o osnivanju Medicinskog fakulteta te predložio Dvorskoj kancelariji u Beču tri profesora-osnivača sa zadaćom da urede Fakultet, postave dekana i brinu se za popunjavanje katedara. Prvi profesori na fakultetu tako su postali: dr. Teodor Wickerhauser, dr. Miroslav Čačković i dr. Dragutin Mašek.

Posljednji austrougarski vladar Karlo IV. odrekao se hrvatsko-ugarskog prijestolja – 1918.

Karlo I. je zasjeo na tron Austro-Ugarske Monarhije 30. studenoga 1916. godine, nakon smrti kralja Franje Josipa I. 2. prosinca 1916. preuzeo je titulu Vrhovnog zapovjednika Austro-Ugarske vojske od nadvojvode Fridriha.

Pokušavao je s državama Antante tajnim pregovorima sklopiti separatni mir. Potkraj I. svjetskoga rata predložio je preobrazbu dualističke monarhije u federativnu državu, a podupro je i stvaranje hrvatske jedinice u sklopu reformirane monarhije, koja bi bila ravnopravna Ugarskoj i Austriji te obuhvatila sve hrvatske zemlje. Nakon kapitulacije austrougarskih postrojba morao je 11. XI. 1918. napustiti prijestolje u Austriji, a dva dana nakon toga i prijestolje u Hrvatskoj i Ugarskoj, no nikada nije formalno abdicirao. Emigrirao u Švicarsku. Pri drugome pokušaju (1921) da uz pomoć monarhista uspostavi vlast u Madžarskoj, bio je uhvaćen i deportiran na Madeiru, gdje je umro. Godine 2014. Katolička crkva ga je beatificirala.

Zvonimir Červenko, hrvatski general – 1926.

Stožerni general Zvonimir Červenko (Prijepolje, Srbija, 13. studenoga 1926. – Zagreb, Hrvatska, 17. veljače 2001.), hrvatski general, načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga Republike Hrvatske.

Zvonimir Červenko

Vojnu karijeru Červenko je počeo na zagrebačkoj Vojno-tehničkoj akademiji, na kojoj je poslije punih 19 godina bio i predavač. U vrijeme Hrvatskog proljeća, kao potpukovnik JNA osuđen je na godinu i pol strogog zatvora te gubitak čina i prava na mirovinu zbog zastupanja hrvatskih interesa. Do 1990. radio je kao inkasator Radio-televizije Zagreb.

Početkom rata predsjednik Franjo Tuđman nudio mu je mjesto ministra obrane, ali Červenko je to odlučno odbio s komentarom da je vojnik, a ne političar. Organizirao je obranu Zagreba, blokadu neprijateljskih vojarni i potaknuo osnivanje 14 zagrebačkih brigada. U siječnju 1992. Červenko postaje zapovjednik Domobranstva, odnosno zamjenik načelnika Glavnog stožera za Domobranstvo.

Vrhunac vojne karijere Zvonimir Červenko doživio je neposredno prije vojno-redarstvene operacije Oluja, kada je na mjestu načelnika Glavnog stožera naslijedio generala Bobetka. Na dužnosti načelnika GS OS RH bio je od 15. srpnja 1995. do 16. studenog 1996. Za njegovog zapovijedanja izvedena je i najuspješnija Operacija Oluja. Predsjednik Franjo Tuđman ga je umirovio u studenom 1996.

Hegedušić Hrvoje, glazbenik

Hegedušić Hrvoje

Hegedušić, Hrvoje, hrvatski skladatelj i pjevač šansona (Zagreb, 13. XI. 1935). Počeo javno nastupati 1957. i od sredine 1960-ih smatra se jednim od glavnih predstavnika tzv. Zagrebačke škole šansone. Skladao oko 280 balada i šansona na vlastite tekstove i tekstove drugih hrvatskih pjesnika. Zajedno s Arsenom Dedićem i Zvonkom Špišićem imao je veliki utjecaj na podizanje kvalitete pjesama na estradi u bivšoj Jugoslaviji.

Prvi je skladatelj koji je uglazbio pjesme hrvatskih antologijskih pjesnika poput Dobriše Cesarića i Antuna Gustava Matoša Najpoznatija mu je šansona Balada iz predgrađa (1967) na tekst D. Cesarića. Djelovao i kao tonmajstor, aranžer i glazbeni producent.

Miroslav Hirc, zoolog – 1944,

Mirosla Hirtz

Miroslav Hirc, zoolog, pjesnik i putopisac (Bakar, 27. VI. 1878 – Zagreb, 13. XI. 1944). Sin prirodoslovca Dragutina Hirca. Nakon završene učiteljske škole u Zagrebu nije se posvetio učiteljskom zvanju, nego naknadno položio gimnazijsku maturu te apsolvirao na Mudroslovnom fakultetu i 1907. doktorirao tezom Horologički i gonimatički odnosi vrste Accipiter nisus (L.). Nakon studija najprije je asistent, a 1908–13. kustos u Hrvatskom narodnom zoološkom muzeju u Zagrebu gdje je uredio zbirku ptica s više od 5000 primjeraka, preuredio zbirke riba, vodozemaca i gmazova te sastavio nekoliko kataloga kralježnjaka. God. 1913–18. nastavnik je entomologije na Šumarskoj akademiji u Zagrebu. Umirovljen je 1919, ali nastavlja s istraživanjima faune Velebita, Velike Kapele i Hrvatskog primorja 1922–30. Potom boravi u Beogradu gdje se bavi obradbom terminološke građe, ornitologijom i lovnom zoologijom. God. 1942–44. ponovno je na Poljoprivredno-šumarskom fakultetu u Zagrebu predavač šumarske entomologije i predstojnik Zavoda za entomologiju. Skupio je i obradio bogatu građu za narodnu nomenklaturu, terminologiju i frazeologiju kralježnjaka koju je izdala JAZU u tri knjige

Vittorio De Sica, filmski režiser 1974.

Vitorio De Sica

Vittorio De Sica (Sora, 7. srpnja 1901. – Pariz, 13. studenog 1974.), talijanski filmski redatelj i glumac. Započeo je kao kazališni i filmski glumac, a režijom se počeo baviti 1940. godine.

Bitno je priodonio razvitku talijanskog neorealizma.

U svojim djelima prikazivao je stvarnost poslijeratne Italije, temeljeći svoj pristup na gotovo dokumentarističkom poniranju u život.

Njegovi najpoznatiji filmovi su Kradljivci bicikla, Čudo u Milanu, Brak na talijanski način i Jučer, danas, sutra.

Pavao Vuk Pavlović, filozof – 1976.

VUK-PAVLOVI?, Pavao

Vuk-Pavlović, Pavao (rođen kao Pavao Wolf), hrvatski filozof (Koprivnica, 9. II. 1894 – Zagreb, 13. XI. 1976). Završio studij filozofije u Leipzigu 1921., potom iste godine otišao u Berlin. Od 1922. predavao u Zagrebu na gimnaziji, potom na Visokoj pedagoškoj školi, a od 1929. na Filozofskom fakultetu. Zbog neprihvaćanja marksističke dogme, 1947. došao u sukob s vlastima te je napustio fakultet. Potom je radio u Sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu (do 1951), pa na Sveučilištu u Skoplju kao izvanredni (od 1958) te redoviti (1961–71) profesor estetike i etike; smatra se osnivačem suvremene makedonske filozofije. Zastupao je kritičko-idealističku teoriju spoznaje polazeći od doživljaja kao temeljne filozofske kategorije. Svodio je spoznajnu teoriju na psihologiju i teoriju predmeta, objašnjavajući protuslovlja filozofijske misli različitošću filozofijskoga »pradoživljaja«. Sloboda kao vrhovna vrijednost pojavljuje se u individualnoj raznolikosti kao stvaralačka uloga subjekta u spoznaji svijeta. Pisao i o pitanjima estetike, etike, pedagogije; izdvajaju se njegovi prijevodi R. Tagorea i J. A. Strindberga. Objavio je i knjige poezije Zov i Razvaline (1964). Važnija filozofska djela: Spoznaja i spoznajna teorija (1926), Vrednota u svijetu (1961), Filozofije i svjetovi (1962), Osnovi estetike (I–II, 1968–70), O smislu filozofije (1969). Od 2007. Hrvatsko filozofsko društvo objavljuje njegova Sabrana djela.

U nizu istodobnih terorističkih napada islamista u Parizu poginulo je 129 osoba, a 352 su ranjene – 2015.

Teroristički napad u Parizu u studenom 2015. bio je koordinirani teroristički akt na šest mjesta u centru Pariza, koji se dogodio 13. i 14. studenog 2015., s najmanje 129 smrtno nastradalih od koji je poginulo oko 80 osoba na rock koncertu a ostale osobe na drugim lokacijama u Parizu. Oko 300 osoba je povrijeđeno, od kojih 80 kritično.

Otprilike istovremeno izvedeni su napadi na šest lokacija u Parizu. Atentatori su otvorili vatru na restoran Le Petit Cambodge u središtu Pariza, bar Le Carillon i restoran La Belle Equipe. Nekoliko eksplozija odjeknulo je kod nacionalnog stadiona Stade de France, a na posjetitelje koncerta u koncertnoj dvorani Le Bataclan, otvorena je vatra. Dan poslije napada, francuski predsjednik François Hollande optužio je Islamsku Državu da je organizirala napad, što se i potvrdilo kada je teroristička organizacija preuzela na sebe odgovornost.

Dan ljubaznosti

Dana 13. studenog, obilježava se Svjetski dan ljubaznosti. Još 1998. ovaj je dan proglasila Svjetska organizacija ljubaznosti. Ovo je dan na koji se ljude želi potaknuti na to da zanemaruju različitosti nastale na osnovi granica, religije, nacije i rase. Ako ništa drugo, na ovaj dan najdražim osobama možemo pokloniti cvijet, nasmiješiti se ili barem poslati elektronsku čestitku.

……….

izvori:

Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža http://www.enciklopedija.hr; Prolexis enciklopedija, mrežno izdanje, https://proleksis.lzmk.hr;