NA DANAŠNJI DAN: Antonio Vivaldi, Maximilien Robespierre, osnovana HAZU Johann Sebastian Bach, Prvi svjetski rat, Stjepan Đureković, Dalibor Brozović, Arsen Dedić,Šime Vučetić
Antonio Vivaldi, talijanski skladatelj – 1678.
Antonio Vivaldi (Venecija, 4. ožujka 1678. – Beč, 28. srpnja 1741.), talijanski skladatelj, violinist.
Antonio Vivaldi
Talijanskog baroknog skladatelja, katoličkog svećenika i virtuoza na violini Antonija Vivaldija danas se smatra jednim od najvećih baroknih skladatelja. Njegov se utjecaj, još za Vivaldijeva života, proširio čitavom Europom. Najpoznatiji je po svojim koncertima, uglavnom za violinu, ali i zborskim djelima te preko četrdeset opera. Njegov najpoznatiji rad je ciklus od četiri koncerta za violinu i orkestar “Četiri godišnja doba”. Mnoge Vivaldijeve kompozicije pisane su za ženski ansambl Ospedale della Pietà doma za nezbrinutu djecu, gdje je Vivaldi kao profesor violine radio od 1703. do 1715. i od 1723. do 1740. godine. Vivaldijeve opere uspjeh su postigle u Veneciji, Mantui i Beču. 1723. postaje europska zvijezda te često odlazi na gostovanja kao cijenjeni virtuoz. Nakon što je upoznao cara Karla VI., Vivaldi se preselio u Beč, nadajući se unaprjeđenju. Međutim, ubrzo nakon njegova dolaska, car je umro, a godinu dana nakon njega i Vivaldi, napušten i zaboravljen. Pokopan je 28. srpnja 1741. na bolničkom groblju u grobnicu za siromahe. Iza sebe je ostavio 13 za života objavljenih zbirki instrumentalne glazbe, 425 koncerata za soliste i orekstar (od toga 228 za violinu), 61 concerto grosso, 23 simfonije, 46 opera, 38 kantata, oratorij ‘Juditha Triumphans’ i crkvenu glazbu.
Johann Sebastian Bach, njemački skladatelj – 1750.
Johann Sebastian Bach
Dana 28. srpnja 1750. godine u Leipzigu je umro Johann Sebastian Bach, njemački skladatelj i orguljaš baroknog razdoblja. Bach je jedan od najvećih skladatelja svih vremena, čija su djela zapažena po intelektualnoj dubini, tehničkoj zahtjevnosti i umjetničkoj ljepoti, te su bila nadahnuće gotovo svim skladateljima europske tradicije, od Mozarta do Schoenberga. Neka od djela J. S. Bacha su Brandenburški koncerti, Varijacije Goldberg, Engleske suite, Francuske suite, Partite, Dobro ugođen glasovir, Misa u h-molu, Muka po Mateju, Glazbena žrtva, Umjetnost fuge, Sonate i partite za violinu solo, Suite za violončelo, više od 200 kantata i jednak toliki broj djela za orgulje. Umro je u Leipzigu 28. srpnja 1750.
Maximilien Robespierre, revolucionar – 1794.
Maximilien Robespierre je francuski revolucionar i političar (Arras, 6. V. 1758 – Pariz, 28. VII. 1794). Kao odvjetnik u Arrasu bio je izabran 1789. za zastupnika Trećega staleža u Generalnim staležima, poslije Narodnoj ustavotvornoj skupštini. Tražio je opće pravo glasa na temelju ukidanja imovnoga cenzusa, ravnopravnost vjera i domaćega stanovništva u kolonijama te ukidanje ropstva; ubrzo je postao jednom od vodećih osoba u klubu jakobinaca.
Maximilien Robespierre
Smatrao je da je potrebna radikalna društvena reforma; nije bio za imovno izjednačenje, no smatrao je da se blagostanje naroda ne može osigurati bez rušenja plutokracije. Od 1791. borio se protiv nastojanja Feuillantsa da onemoguće daljnji razvoj Revolucije i sačuvaju ustavnu monarhiju. U Konventu se sa svojim pristašama izborio za odluku o pogubljenju kralja. Poslije je kao vođa montanjara (lijevo krilo jakobinaca) pučem srušio vlast žirondinaca te preuzeo vlast u Konventu.
Sudjelovao je u izradbi demokratskog ustava (predviđao opće pravo glasa), koji zbog ratnih prilika nije stupio na snagu. U svojem nacrtu Deklaracije o pravima čovjeka ograničio je pravo vlasništva, zahtijevao da se uvede progresivni porez prema imetku, proglasio pravo na opće školovanje, na rad i na socijalnu pomoć onima kojima je najpotrebnija. Izabran u Komitet javnoga spasa (27. VII. 1793), kojemu je Konvent odobrio izvanredne ovlasti (svu izvršnu te dio sudske vlasti), Robespierre je stekao gotovo neograničenu moć. Uveo je režim terora i nepoštedno se obračunavao s protivnicima (u koje se bez dokaznoga postupka svrstavao sve širi broj ljudi), te sa najbližim suradnicima osmislio izvanredne gospodarske (ratna dirigirana privreda) i vojne mjere (uvedena je opća voj. obveza). Fanatičnom odanošću Revoluciji i odbijanjem unosnih položaja i počasti, Robespierre je stekao nadimak Nepotkupljivi.
Teror je opravdavao višim ciljevima, stvaranjem »društva vrlina«, boljega svijeta u kojem će konačno vladati jednakost i sloboda.Val terora u lipnju 1794. okrenuli su protiv njega velik dio Konventa. U situaciji sve jačega tajnog, organiziranog otpora prema jakobinskoj diktaturi došlo je 9. thermidora (27. VII) 1794. do prevrata koji su vodili njegovi suradnici i provoditelji terora na terenu. Robespierre je bio zbačen, uhićen i već idućega dana giljotiniran zajedno sa L. A. Saint-Justom i drugima.
Osnovana HAZU – 1867.
U Zagrebu je 28. srpnja 1867. godine svečano otvorena Jugoslavenska, današnja Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti.
Hrvati su već u 16. stoljeću imali svoje akademije, znanstvene ustanove i društva najuglednijih i najučenijih ljudi, koji su si kao zadaću uzeli da svojim izdanjima, raspravama i povremenim akademičkim sastancima stalno daju nove poticaje znanstvenom istraživanju i njegovanju čiste znanosti, umjetnosti i moralnih vrlina.
Revolucionarni događaji sljedećih godina, a potom i apsolutizam unutar Austro-Ugarske monarhije, odgodili su na više od deset godina izvršenje navedenih odluka. Nakon tzv. Luksemburškog manifesta cara Franje Josipa I. donekle je liberaliziran politički i društveni život, pa novi Ustav od 1860. osigurava neovisan Hrvatski sabor. U tu svrhu sazvana Banska konferencija bila je važna i za osnivanje nacionalne akademije. Temelje HAZU položio je Josip Juraj Strossmayer, 10. prosinca 1860., kada je prvoj Banskoj konferenciji uputio pismenu darovnicu i dao novčani prilog (50.000 forinti) nužan za zakladu akademije. Njegov primjer ubrzo slijedi cijela Hrvatska. Upravo izabrani Hrvatski sabor jednoglasno prihvaća Strossmayerov prijedlog o osnutku Akademije znanosti i stavlja je u svoju zaštitu, a istoga dana izabran je i odbor koji će izraditi statut Akademije, s jasnim određenjem njezine svrhe i ustroja. Tada su prihvaćena Pravila i u obliku zakonskoga prijedloga poslana kralju na sankciju, koji ih potvrđuje tek 7. kolovoza 1863. uz zahtjev za promjenom određenih tekstualnih izričaja zbog posebnih interesa bečkih političkih čimbenika. Novoizabrani Sabor 1865. preradio je Pravila te kralj odobrava prilično izmijenjena pravila o Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti tek 4. ožujka 1866. Odmah zatim vladar je potvrdio i prvih 14 (od 16) pravih članova Akademije. Na osnivačkoj sjednici članovi Akademije prihvatili su Poslovnik te za pokrovitelja izabrali Josipa Jurja Strossmayera, a kanonika i povjesničara Franju Račkoga za prvog predsjednika.
Marcel Duchamp, umjetnik – 1887.
Marcel Duchamp
Henri-Robert-Marcel Duchamp (Blainville, 28. srpnja 1887. – Neuilly, 2. listopada 1968.), francusko-američki slikar, kipar, šahist i spisatelj, čiji se rad najčešće povezuje s dadaizmom i konceptualnom umjetnošću. Duchamp se zajedno s Picassom i Matissom smatra najrevolucionarnijim umjetnikom koji je promijenio poimanje likovne umjetnosti u drugom desetljeću 20. stoljeća.
Neko vrijeme polazio parišku Académie Julian. U početku je bio pod utjecajem impresionizma, a zatim kubizma i futurizma. Od 1913. razvijao je estetski nihilizam izrađujući djela od već gotovih proizvoda. Najpoznatije djelo te vrste mu je Fontana, tj. pisoar koji je potpisao kao umjetničko djelo.
Počeo Prvi svjetski rat – 1914.
Austro-Ugarska, na njemački poticaj objavljuje Srbiji rat; ovaj se nadnevak uzima za početak prvog svjetskog rata.
Dalibor Brozović, jezikoslovac – 1927.
Dalibor Brozović
Brozović, Dalibor, hrvatski jezikoslovac (Sarajevo, 28. VII. 1927 – Zagreb, 19. VI. 2009). Diplomirao 1951. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu jugoslavenske književnosti i hrvatskosrpski jezik. Godine 1952–53. asistent za jezik na Akademiji za kazališnu umjetnost u Zagrebu, 1953–56. lektor i predavač na Filozofskom fakultetu u Ljubljani. Doktorirao 1957. u Zagrebu disertacijom Govor u dolini rijeke Fojnice. Od 1956. na Filozofskom je fakultetu u Zadru (1968–90. redoviti profesor). Od 1986. redoviti član HAZU; dopisni član makedonske (od 1986) i bosanskohercegovačke (od 2008) akademije nauka i umjetnosti. Član uredništva Europskoga i Općeslavenskoga lingvističkog atlasa, 1990. član Predsjedništva i potpredsjednik RH, od 1991. do 2001. glavni ravnatelj Leksikografskoga zavoda Miroslav Krleža u Zagrebu i glavni urednik Hrvatske enciklopedije (sv. I–III) 1999–2001. Suosnivač i potpredsjednik HDZ-a, saborski zastupnik 1992–95. Zahvativši široko, od fonološke teorije pa do novoindijskih i afričkih jezika, Brozović je rad na hrvatskom jeziku postavio na nove općelingvističke temelje. Posebno se bavio baltičkim jezicima i njihovim vezama sa slavenskima. Dao je bitnih prinosa dijalektologiji i uspostavljanju prvobitne slike hrvatskih dijalekata, ističući pritom mjesto što ga je imalo »zapadnoštokavsko narječje« (O problemu ijekavskošćakavskog dijalekta, Dijalektološki zbornik 2, 1966). Razradio je pojmove za precizno rasuđivanje o standardnim jezicima i o njihovu odnosu prema hijerarhiji jezičnih idioma te primijenio taj aparat na hrvatski književni jezik i pokazao da je hrvatska štokavština već u drugoj polovici XVIII. stoljeća bila čvrsto zakoračila u proces standardizacije (Rječnik jezika ili jezik rječnika, 1969; Standardni jezik, 1970; Hrvatski jezik, u: Hrvatska književnost u evropskom kontekstu, 1978). Time je dao originalan prinos našoj i općoj sociolingvistici. Od 1960-ih sudionik u svim zbivanjima oko položaja i prava hrvatskoga jezika. Fundamentalna mu je Fonologija hrvatskoga književnog jezika (1991). Važan je sintetički prinos u natuknici Jezik u 2. izdanju Enciklopedije Jugoslavije. Stručnjak i za numizmatiku, sudjelovao 1994. pri stvaranju nazivlja i oblikovanju hrvatskog novca. Esperantist. Dobio je Nagradu za životno djelo za područje društveno-humanističkih znanosti za 1991. Postumno mu je objavljeno nekoliko knjiga u kojima su okupljeni njegovi najvažniji članci iz kroatistike i jezičnog savjetništva (Rasprave i članci, 2015; Jezik današnji 1965–1968., 2016).
Arsen Dedić, hrvatski umjetnik – 1938.
Arsen Dedić
Hrvatski književnik, prevoditelj, pjesnik i kantautor Arsen Dedić rođen je 28. srpnja u Šibeniku. U rodnom gradu završio je gimnaziju i srednju glazbenu školu, nakon čega odlazi u Zagreb na studij prava. Studij ubrzo prekida te se 1959. godine upisuje na Muzičku akademiju, na kojoj je diplomirao u veljači 1964. godine. Autor je i izvođač brojnih šansona te pobjednik mnogih festivala. Uz glazbu, objavio je više zbirki lirike. Skladao je i pisao i za televiziju, film i kazalište. Prevodio je i obrađivao poznate šansonijere i autore, poput Gina Paolija, Sergia Endriga i drugih, poput Jacquesa Brela, koji je ostavio dubok utjecaj na njegovu karijeru. Uglazbio je stihove Krleže, Cesarića i Goloba. Njegove pjesme su prevođene i obrađivane od strane mnogih izvođača, a za mnoge je pisao (Gabi Novak, klape, Ibrica Jusić). Veliki dio njegovog opusa čini primijenjena glazba za TV, film i kazalište. Član je Hrvatskog društva skladatelja kao i Hrvatskog društva pisaca. Dobitnik je velikog broja nagrada na području popularne glazbe. Uz ostale nagrade treba istaknuti Vjesnikovu Nagradu Slavenski, nagradu Premio Tenco, te Premio Brel i Porin, za životno djelo. Odlikovan je Redom zasluga za narod srebrnog vijenca u SFRJ, a predsjednik Tuđman ga je 1995. odlikovao Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića za njegov kulturni rad. Otac je dvoje djece (Sandra i Matija) i suprug Gabi Novak.
Stjepan Đureković, politički emigrant – 1983.
Stjepan Đureković
Đureković, Stjepan, hrvatski publicist i književnik (Bukovac kraj Petrovaradina, 8. VIII. 1926 – Wolfratshausen kraj Münchena, 28. VII. 1983). Studij ekonomije završio u Beogradu. Radio na direktorskim mjestima u zagrebačkoj Ini. Od 1982. politički emigrant u Njemačkoj, gdje je ubijen u atentatu. U hrvatskom izbjegličkom tisku objavio mnogobrojne članke te romane s likovima iz vrhova onodobne jugoslavenske komunističke vlasti, u kojima je opisao deformacije režima: Komunizam, velika prevara (1982), Ja, Josip Broz Tito (1982), Sinovi orla (1983), Crveni manageri (1983) i Slom ideala (1983).
Šime Vučetić, književnik – 1987.
Vučetić, Šime, hrvatski književnik i književni povjesničar (Vela Luka, 21. III. 1909 – Zagreb, 28. VII. 1987). U Dubrovniku završio učiteljsku školu (1929). Radio kao nastavnik po dalmatinskim selima. Nakon II. svjetskog rata živio je u Splitu, radio u redakciji za kulturu Slobodne Dalmacije te kao dramaturg u Narodnom kazalištu.
Šime Vučetić
Godine 1947. nastanio se u Zagrebu, radio kao urednik u izdavaštvu i kao profesionalni književnik. Pjesmama socijalne tematike javio se potkraj 1920-ih. Prve su mu pjesničke zbirke (Svanuća, 1939; Pjesma Ilije Labana, I–II, 1939–40) oblikovane pod utjecajem narodne epsko-lirske pjesme dalmatinskozagorske krajine. Pišući o zaostalim ruralnim predjelima, vješto se koristi desetercem preuzetim iz narodne poezije.
U potonjim zbirkama, sredinom 1950-ih, napušta realističko crtanje stvarnosti i progovara o duševnim stanjima i unutarnjim nemirima (Ljubav i čovjek, 1955; Čovjek u razvalini, 1956; Na svome, 1957; Rude na ogledalu, 1959). Prikazujući te pojave, poseže za nadrealističkim stilom, živom metaforičnošću, te razgrađuje narativno-deskriptivnu poetsku sliku u čistu misaonost. U zbirkama Putnik (1964) i Iza pozornice (1971) progovorio je o utjecaju povijesnih zbivanja na život suvremenoga čovjeka. Toposu zavičajnosti vratio se u pjesmama pisanima korčulanskom čakavštinom (Libro Dubaja Marusa, 1984). Ne poseže za romantičkim elementima, nego teži stvaranju poetskoga konstrukta bez ideoloških i socijalnih primjesa. U čakavskim je stihovima težio uskladiti metaforiku narodne pjesme s nadrealizmom i sa sklonošću prema metaforiziranju svijeta. Bavio se i proučavanjem čakavske dijalektalne poezije. Pisao je oglede i eseje (Hrvatska književnost 1914.–1941., 1960; Između dogme i apsurda, 1960; Granice, 1964), u kojima se bavio suvremenim društvenim i književnim strujanjima, studije (Krležino književno djelo, 1958) i kritike (Čovjek u razvalini, 1956; Vladimir Nazor: čovjek i pisac, 1976; Ogledi o suvremenicima, 1988). Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo 1972.
….
izvori:
Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža http://www.enciklopedija.hr; Prolexis enciklopedija, mrežno izdanje, https://proleksis.lzmk.hr; Wikipedija https://hr.wikipedia.org
