Mata CROata za 01Portal: Umjetnost mora imati svrhu, a to je da usrećuje ljude i doprinosi društvu

Vrbovčanin Mate Turić, umjetničkog imena Mata CROata, magistar je kiparstva i profesor likovne umjetnosti. Turić je završio Akademiju likovnih umjetnosti u Širokom Brijegu te radi kao kipar u kamenu koji je upravo poznat po izradi kamenih jedrenjaka i brodova.

Za 01Portal objasnio je kako se uopće odlučio za umjetničko ime CROata.

– Još kao student pretpostavljao sam da ću jednoga dana biti uspješan umjetnik i da bih volio predstavljati Hrvatsku u svijetu. A kada odem u svijet, da se zna da dolazim iz Hrvatske. To je bio jedini motiv i cilj.

Njegovo umjetničko ime u međuvremenu se pronijelo svim krajevima svijeta, a ovom prilikom otkrio nam je i kada je shvatio da je kiparstvo njegov životni poziv.

– Završio sam poznatu klesarsku školu na Braču za klesarskog tehničara, a nakon toga sam završio na restauraciji (op. a. zagrebačke) katedrale. Kipari koji su radili na restauraciji katedrale rekli su mi da sam dosta uporan, radišan i da je prava šteta što ne idem na akademiju jer bih sigurno uspio. Tada sam se odlučio upisati na akademiju i tako je započeo moj put.

Zanimalo nas je i kako se od svih umjetnosti, Turić odlučio baš za kiparstvo.

– Prve stvari, koje nas je većina radila na Braču, bili su grbovi u kamenu. U srednjoj školi radio sam s kamenom, tu su i dvije godine restauracije katedrale koje sam ponovno radio s kamenom. Najsrodnije tomu bilo je upravo kiparstvo.

Nadahnuće za skulpture crpi iz vlastitog rada, objašnjava nam Turić.

– To je dar i talent koji je došao kroz rad. Sve što sam stvorio nije došlo samo od sebe nego kroz rad. Inspiracija je sve oko mene, a sve što sam postigao bilo je uz Božju pomoć. Ne vjerujem da bi čovjek to sve sam mogao smisliti i napraviti da nema takvu pomoć.

Među svoje uzore Turić navodi hrvatskog kipara Ivana Meštrovića te nizozemskog slikara Vincenta van Gogha.

– Meštrović je bio veliki radnik, ali najviše me fascinirao van Gogh. Rekao sam samome sebi – ako je mogao uspjeti van Gogh, onda mogu uspjeti i ja. Sve skulpture koje sam napravio zadnjih 10 godina imaju prepoznatljiv rukopis. To je važno, jer je to ono što je van Gogh napravio sa svojim slikama.

Vježba čini majstora

Turić se također osvrnuo i na vrijedno iskustvo koje skupio tijekom obnove zagrebačke katedrale.

– To mi je mnogo pomoglo jer da nije bilo restauracije, sigurno ne bih danas bio ovako uspješan. Kada sam završio školu morao sam pronaći posao i vježbati se da budem brz i kvalitetan, jer se to tražilo. Na početku je bilo vrlo teško, ali sam se naposljetku uspio snaći.

Njegov opus, kao što je prethodno rečeno, ima svoj prepoznatljivi lajtmotiv – jedra, koja se provlače kroz cijelu njegovu karijeru.

– Za diplomski rad uzeo sam temu more te počeo raditi ribe i školjke, potom sam napravio prorez po kojem sam poznat, a onda su došla jedra. Jedro je simbol slobode, zajedništva i upornosti, povezala su svijet, pomiješala ljude i kulture, hrane ljude, prevoze pomoć i diktiraju cijene – jednostavno sam shvatio koliko su brodovi važni. Kritičari i stručnjaci povijesti umjetnosti dali su mi samo dodatan vjetar u leđa i potaknuli me da ih nastavim stvarati, kaže Turić i nadodaje:

– To je priča koju živim već više od deset godina, a ljudi su je počeli prihvaćati i prepoznavati, kako u Hrvatskoj tako i u svijetu. To je više od deset godina aktivnog rada, a nastavio sam ih i dalje stvarati jer imamo mnogo novih ideja. Ne želim da to ostane u meni nego mi je cilj svoju umjetnost dati i ostaviti ljudima.

Turić je u dosadašnjoj karijeri napravio veliki broj skulptura, kako kaže “nije štedio ni sebe ni kamen”. Otkrio nam je i koliko mu vremena treba za izradu jedne skulpture.

– To je vrlo teško odrediti. Često mi se dogodi, zbog istraživanja i namjere da napravim nešto novo, da skulptura pukne. Nekad znam raditi dva dana i skulpture pukne, a nekad se dogodi da puknu dvije ili tri zaredom. To jednostavno ne mogu nadoknaditi, zato nikada ne mogu reći koliko mi je vremena potrebno, kad sam mnogo vremena izgubio i morao početi ispočetka. Riječ je o mjesecima koje sam izgubio pokušavajući napraviti nove skulpture.

Uz umjetnički, Turićev rad ima i humanitarnu notu te je često svoje skulpture donirao za pomoć potrebitima.

– Ispunjava me kada mogu pomoći ljudima. Donirao sam skulpture za savez slijepih, savez gluhonijemih, razne humanitarne aukcije, za siromašne… Mnogo sam skulptura donirao te sam često znao ispod cijene prodavati djela koja su javna i za dobrobit naroda. Također smo više puta organizirali aukcije za Afriku, na što sam vrlo ponosan, a planiram napraviti još takvih aukcija.

Svaka skulptura kao slovo abecede

Turić je tako u kiparstvu pronašao savršenu platformu kako bi se istovremeno mogao izražavati i pritom pomagati drugima.

– Ono što je vrlo važno kod mojih skulptura je da ih uopće ne moram potpisivati jer svi znaju da sam to ja. Uspio sam stvoriti motiv.

Hrvatska kritičarka i povjesničarka umjetnosti Branka Hlevnjak ocijenila je Turićevo stvaralaštvo kao “toliko različito i originalno, da je svaka skulptura zapravo abeceda”. Tim povodom pitali smo ga koliko je zahvalno živjeti kao kipar u Hrvatskoj.

– Čovjek mnogo toga shvati kada uspije i počne djelovati izvan granica zemlje. Ovdje mi često kažu da nisam bio planiran, nailazim na otpor i to mi je teško razumjeti. Primjerice, u Parizu sam u konkurenciji iz cijeloga svijeta dobio nagradu za originalnost, a u Hrvatskoj me svake godine ne žele primiti u Hrvatsku zajednicu samostalnih umjetnika jer nisam dovoljno originalan. Pritom, nijedan hrvatski grad nema moju skulpturu. Prije nekoliko godina trebao sam donirati veliki spomenik u Vrbovcu za koji sam imao sponzora, ali su sazvali komisiju da mi zabrane postaviti spomenik. Kao razlog su naveli taj da radim samo jedra i brodove. Ponekad se osjećam kao da sam se našao između nakovnja i čekića, priznaje nam Turić i nadodaje:

– Poprilično je teško i borbeno biti umjetnik i živjeti od svoje umjetnosti u Hrvatskoj. Ne bi bio problem, da malo više ima pravde. Vani sam uspio, priznaju me inozemni stručnjaci, ali ne i domaći koji bi jednostavno trebali.

Sabotaže, međutim, nikada nisu obeshrabrile Turića. Štoviše, bile su mu samo potvrda da je na dobrom putu i poticaj za nastavak rada. Tako nam je i otkrio što se novo kuha u njegovoj radionici.

– Doma sređujem galeriju, pripremamo prostor već nekoliko godina i nadam se da će do kraja godine biti dovršen. Svake godine doma organiziram izložbe, recimo za Noć muzeja ili preko ljeto, a izložbom planiram i otvoriti novi prostor. Također, u skorijoj budućnosti očekujem još gostovanja u inozemstvu.

Naposljetku, Turić nam govori kako mu najveću radost stvara kada svojim djelima ljude čini sretnima. Umjetnost, napominje, mora imati svrhu, a to je da usrećuje ljude i doprinosi društvu. Zaključno se zahvalio svim dobročinećim ljudima koji podržavaju njegov rad.

– Često ističem da je dobročinstvo jedino važno, dobronamjernih je mnogo, ali ostaje jedino dobročinstvo. Tako je i s idejama, imam mnogo dobronamjernih ideja, a ostat će samo dobročineće, samo one koje pretvorim u djela, a ne one koje sam zamislio, bez obzira koliko one bile dobronamjerne…