Marijan Čokor naglašava: Zdravlje igrača mora biti na prvom mjestu

Marijan Čokor iz Gračeca, kao trener i bivši nogometaš, s 46-godišnjim iskustvom u nogometnom sportu, pozorno prati što se zbiva nakon izbijanja epidemije korona virusa u hrvatskom nogometu, a posebice u Nogometnom savezu Zagrebačke županije

Marijan Čokor iz Gračeca, kao trener i bivši nogometaš, s 46-godišnjim iskustvom u nogometnom sportu, pozorno prati što se zbiva nakon izbijanja epidemije korona virusa u hrvatskom nogometu, a posebice u Nogometnom savezu Zagrebačke županije. Spada u rijetki krug sportaša s područja općine Brckovljani koji su nakon sportske karijere stekli trenersku nogometnu licencu i potom svoja bogata iskustva prenosili na mlađe naraštaje po klubovima Nogometnog središta Vrbovec i Nogometnog središta Dugo Selo.

U svezi epidemije koronavirusa koja je „zavila u crno“ amaterski hrvatski sport, Čokor je iznio svoja promišljanja u vezi mogućnosti nastavka nogometnih liga i sportskih natjecanja:

„Zdravlje igrača mora biti na prvom mjestu jer birokratsko forsiranje natjecanja u amaterskom sportu bez potpune zdravstvene sigurnosti igrača, trenera, službenih osoba i gledatelja nema nikakvog smisla. Tim više jer bi oštrica gnjeva sportske javnosti bila usmjerena prema čelnicima saveza, sucima i delegatima, kao da se samo zbog njih igra nogomet i njihovih naknada, a ne zbog razvoja sporta, afirmacije sportskih vrijednosti, poštivanja kodeksa sportaša, mnogih gledatelja i ljubitelja sporta.

Naime, odigravanje utakmica bez gledatelja je kazna i za same igrače koje na najnižim rangovima natjecanja upravo dolaze gledati članovi njihovih obitelji, rodbina, susjedi, prijatelji i uglavnom stanovnici sela. Pri tome je potrebno sagledati i financijsku stranu jer igranje utakmica bez gledatelje je i dodatno financijsko kažnjavanje klubova. Nogometni klubovi po selima predstavljaju izvor sportskih druženja, ali i u društvenom smislu promidžbu svojih mjesta u kojima djeluju. Prema tome mjesta u kojima su aktivna sportska društva su sretne i žive sredine u kojima mladost promiče sport, druženje, razvija sportska prijateljstva i obogaćuje društveni život. Dakako, da sportski klubovi većinom ovise o nekolicini pojedinaca koji zbog velike ljubavi prema sportu i vlastitom mjestu posvećuju svoje slobodno vrijeme, financijska sredstva, znanje i vještine.

Zbog toga je nepotrebno u ova krizna vremena amaterske klubove dovesti u još goru situaciju iz koje se neki možda neće moći izvući. Svaki gubitak sportskog društva je ujedno gubitak i za širu društvenu zajednicu. Držim da ako nema 100 posto zdravstvenih uvjeta za sve dionike u sportu da se onda pričeka s natjecanjima te kada nastupe takve okolnosti da se onda sport opet vrati na velika vrata kad će to biti uživanje, guštanje i zadovoljstvo.

Ako eventualno dođe do nastavka u amaterskim nogometnim ligama bit će mnogo problema jer im je potrebno omogućiti mini pripreme, a to su opet nepredviđeni dodatni troškovi za ionako male klupske budžete. Jedan dio igrača i trenera već je sada sigurno pogođen egzistencijalnim problemima koje je prouzrokovala epidemija koronavirusa. Igranje u ljetnom razdoblju po visokim temperaturama i u vrijeme kad pojedina društva organiziraju turnire ili zabave sigurno doprinosi da još jedan dio igrača otpadne. U ljetnom razdoblju nastupa i prijelazni rok pa je teško igrače natjerati da završe sezonu, ako već imaju svoje ranije planove ili nisu zadovoljni sa svojim statusom u klubu. Sve ovo komplicira i samu regularnost prvenstva jer valjda nije nikome u interesu da klubovi nastupaju u oslabljenim ili krnjim sastavima.

Isto tako se postavlja i pitanje kakva je i motiviranost trenera raditi u takvim uvjetima i kako može unaprijediti igru i rezultat momčadi. Sve u svemu, zdravlje igrača mora biti na prvom mjestu, a sve drugo je marginalno u ovom trenutku pa se nadam da će i krovna nogometna situacija, kao i NS Zagrebačke županije u idućem razdoblju donijeti odluke, koje će biti u korist i na razvoj, a ne na štetu amaterskog nogometa u Hrvatskoj.“

Nogometni početak u PIK Vrbovcu

Marijan Čokor rođen je 7. listopada 1959. u Lonjici u kojoj je završio osnovnu školu 1974. Iste godine s obitelji se preselio u Gračec gdje i danas stanuje i započeo je pohađati Srednju školu u Vrbovcu. Kao srednjoškolac 1974. ušao je svijet nogometa, koji mu je kasnije postao sastavni dio života, radujući se njemu i dan danas i istim veseljem kao i u doba mladenaštva.

U juniorima PIK Vrbovca igrao je zajedno u generaciji sa Željkom Majcenom, Zlatkom Smetiškom, Željkom Palikućom, Stjepanom Ljatifijem, Draganom Juričićem, Nikolom Galešićem, Darkom Pušićem, Franjom Gregurićem, Željkom Lackovićem, Veselkom Kulišem i drugima, koji su kasnije izrasli u sportske vrbovečke legende, stvarajući povijest PIK Vrbovca na nogometnim igralištima ili pak kao sportski djelatnici.

Istovremeno je bio inicijator formiranja nogometne momčadi u Gračecu koja se od 1976. do 1978. natjecala u Općinskoj ligi malog nogometa Dugo Selo. Tada su za ekipu Gračec igrali: Ivan Salopek, Miroslav Ivoš, Ivan Žafran, Željko Lepan, Marijan Šodec, Marijan Čokor, Ivan Planinac, Dragutin Šodec, Marijan Đurinec, Josip Novačić…

Prve početke u seniorskoj momčadi PIK Vrbovca koja se tada natjecala u Zagrebačkoj nogometnoj zoni ostvario je 1977. pod trenerskom palicom Petra Radonjića a zatim mu je bio trener Luka Lipošinović i Ilija Bajić. Potom je bio na odsluženju vojnog roka 1979./80. u bivšoj JNA. Po povratku iz vojske jesenski dio je odigrao u Dinamu iz Peskovca. Nakon toga se u zimskom prijelaznom roku 1981. vraća u matični klub PIK Vrbovec u kojem je tada bio trener Marijan Lukić. U jesen za trenera je imenovan Ivan Baranašić Barac, vrbovečka nogometna legenda, koji je uz Stjepana Petrovčića i Darka Pušića, jedan od najboljih strijelaca u povijesti kluba. Marijan Čokor se nije mogao ozbiljnije posvetiti nogometu i redovito trenirati koliko je želio jer se u jesen 1981. zaposlio u Sekretarijatu za unutrašnje poslove. Kasnije je tijekom rada diplomirao je na Policijskoj akademiji.

hp photosmart 720

Okončanje seniorske karijere i na braniku Domovine

Stoga je igračku karijeru nastavio u nižerazrednim klubovima u Lonji iz Lonjice od 1981. do 1983. i u zagrebačkom klubu Mladi milicionar u razdoblju od 1984. do 1986. Od 1987. do 1990. nije sudjelovao u ligaškim natjecanjima zbog fakultetskih obveza. Potom je bio ponovo igrač Peskovca 1991. u kojem je doprinio osvajanju prvenstva Općinske nogometne lige Vrbovec 1992. U Peskovcu u principu i prekida sa seniorskom nogometnom karijerom.

Od početka Domovinskog rata kao hrvatski branitelj sudjeluje u najsudbonosnijem i najkritičnijem razdoblju u obrani Republike Hrvatske. Bio je zamjenik 1991. generalu Slobodanu Praljku prilikom obrane Sunje i hrvatska Posavine. Poslije je obavljao razne rukovodeće dužnosti u Policijskoj upravi zagrebačkoj, a u razdoblju od 1996. od 2002. bio je predavač na Policijskog akademiji. Kasnije je radio u Ministarstvu pravosuđa iz kojeg je otišao u mirovinu 2008.

Voditelj veterana Lonje

Član veterana Lonje je od 1992. do 1996., a zatim od 1996. do 1998. igra za veteransku momčad Zagreb 92. Potom se 1998. ponovo vratio u Lonju gdje je okončao veteransku karijeru 2018. U razdoblju od 2000. do 2009. bio voditelj veterana s kojima je osvojio kup NS Dugo Selo 2009. Za veterane Lonje skupio je preko 500 nastupa po čemu je rekorder po broju nastupa.

hp photosmart 720

Tijekom nogometne karijere najčešće je igrao na stoperskoj poziciji, a povremeno i na mjestu desnom braniča ili u na poziciji zadnjeg veznog igrača. U duelima čvrst, beskompromisan i silovit te borben do krajnjih granica. Iako nije bio brz igrač svojim čitanjem igre i vrlo dobrim postavljanjem bio je pouzdan i požrtvovan obrambeni igrač, koji je igrao za momčad bez pretjeranih i nepotrebnih igračkih komplikacija. Izvrstan u pucanju slobodnih udaraca pa je nerijetko rješavao utakmice tresući protivničke mreže 30 i više metara udaljenosti. Kvalitetan u skok igri pa je glavom postizao golove kao da je vrstan napadač, a ne obrambeni igrač.

U trenerskim vodama

Prva trenerska iskustva stjecao je u radu sa seniorima Ostrne u 2005. Zatim je trener u trećeligašu Dugom Selu 2006.07., gdje je radio s limačima. Trener Slobode iz Gradeca je od 2007. do 2009. gdje je ostvario i do sada najbolje rezultate. U prvoj sezoni klub je spasio od ispadanja, a u drugoj se borio za naslov I. ŽNL istok NS Zagrebačke županije koji je tada osvojila Ostrna. Drugi puta je u Ostrni kao trener juniora u sezoni od 2011./12. Seniore Lonje je vodio u 2016. U Oborovu u istoimenom klubu također je ostavio trenerskog traga u prvenstvu 2018./19. Treći puta u Ostrni bio je 2019. kao trener pionira. Kao trener i voditelj veterana Lonje vodio je pedantno dnevnik o odigranim utakmicama, sastavima momčadima, opaskama i tablicama koji sada predstavlja vrijedan izvor podataka za klupsku povijest, ali i za NS Vrbovec i NS Dugo Selo.

U slobodno vrijeme privržen je svojim hobijima igrajući belot i izučava kulinarstvo koje bazira na enogastronomiji prigorskog podneblja. Kao pasionirani kartaš belota inicijator je i humanitarnih turnira belota. Pobjednik turnira u Lonjici, Gračecu i drugim mjestima koja je najčešće osvajao u paru s Damirom Horvatinović, suigračem i legendom lonjičkog nogometa. U kulinarstvu preferira i uživa u spremanju jela na starinski način, ali spreman je i za nove kulinarske izazove.

Pred Marijanom Čokorom su tek najzrelije trenerske godine u kojima treba pokazati raskoš svog trenerskog kapaciteta jer uz bogata sportska iskustva, stekao je neprocjenjiva iskustva u obrani Domovine i u poslovnom životu. Trener koji je igrao i nogometno stvarao na području NS Vrbovec i NS Dugo Selo strpljivo čeka svoju novu priliku za ostavljanje novih uspješnih tragova u nogometnom sporta i nije zasigurno rekao svoju posljednju trenersku riječ.