Lučić: Hrvatska je usprkos svemu i svim problemima, najbolja zemlja za život

Nikad nisam razmišljao da ću biti poduzetnik, pogotovo ne u srednjoj školi. Odrastao sam u Siriji na Bliskom istoku, prije nego što sam kasnije studirao i živio u Njemačkoj. Htio sam se baviti međunarodnim odnosima, analitičkim poslovima, diplomacija me zanimala, u tom sam smjeru krenuo, završio sam povijest i međunarodne odnose. Onda je došla ona kriza gdje su mnoge javne institucije u Hrvatskoj bile pod zabranom zapošljavanja, ja sam imao tu neku ‘briju’ u glavi da ću kao dečko izvana odmah dobiti posao, rekao je.

Dodaje da je bilo teško pronaći posao i kad se taj plan izjalovio da se vodio onom najjednostavnijom rečenicom – ako ne znaš što raditi, radi ono što znaš.

– Pitao sam se što znam raditi i shvatio sam da imam solidno međunarodno uglavnom obrazovno iskustvo. Tada je u Hrvatskoj kretao onaj val popularnosti studiranja u inozemstvu. Međutim, o tome tada nitko nije znao ništa, postojala je jedna agencija koja je to radila – započeo je Lučić.

Sve potječe od moje opsesije prema ljudskom kapitalu

Lučić je naveo da je on onda počeo nuditi usluge upravo našim ljudima koji su bili zainteresirani za studiranje u inozemstvu.

– Mi smo bili druga ili treća agencija koja se bavila akademskom mobilnošću i to je išlo dosta uspješno. Kako je vrijeme odmicalo, sve više sam se bavio karijernim savjetovanjem pojedinaca pa sam onda počeo surađivati s tvrtkama i nakon više od deset godina bavljenja poduzetništvom s tom prvom tvrtkom, koja je još živa, prerasli smo u neki full scale HR, odnosno u tvrtku koja se bavi ljudskim resursima. To podrazumijeva dizajn i provedbu selekcijskih procesa, ima tu i edukacija, ali to sve nekako potječe od moje opsesije prema ljudskom kapitalu – kaže Lučić.

Kaže da iako to nije sve tako prvotno planirao, drago mu je da su se stvari tako odvile.  – Kad to sve pomiješate, onda sam upao sam u ono što moje kolege zovu plavi ocean što podrazumijeva da sam sam izmislio svoj posao, živim od toga, obitelj i ja i ide to dobro – kaže naš sugovornik.

Navodi da nikad nije prekinuo svoje veze koje ima u inozemstvu.

– U Njemačkoj sam najmanje jednom godišnje. Taj odlazak – povratak nije isti na konceptualnoj razini kao što je bio prije 40 ili 50 godina kada je ta barijera bila puno veća, sad smo i dio istog tržišta, do kraja smo integrirani pa je to nekakvo poluiseljeništvo – kaže.

Hrvatska je usprkos svemu i svim problemima, najbolja zemlja za život

Ipak, priznaje da mu je više puta kroz glavu prošla misao što radi ovdje.

– Gubim li vrijeme, život i prilike? Ali, to brzo nestane iz glave jer se sjetim vlastitog uvjerenja – a u to doista vjerujem – da je Hrvatska usprkos svemu i svim problemima, najbolja zemlja za život u Europi, ako ne i jedna od najboljih na svijetu. Tome su se svi smijali, ali danas se manje smiju, prije 10 godina to je zvučalo puno komičnije – rekao je.

Dodaje da je i prije deset godina, kad se vratio u Hrvatsku, vidio potencijal.

– Životni stil koji mi imamo u Hrvatskoj malo tko ima, uz naravno, sve te ozbiljne probleme koji su rješivi. Naš način života podrazumijeva i naše shvaćanje života i neke stvari koje uzimamo zdravo za gotovo jer smo na njih navikli, poput sigurnosti. Ne ističe to kao nešto posebno da je Hrvatska valjda broj jedan ili dva u Europi po tome, to nam je toliko normalno da to ne ističemo. Ali, kad sam radio u Americi i putovao njihovim vlakom u Chicagu na posao, bio sam pod jasnom instrukcijom da na pola stanica ne izlazim nipošto jer je tada godišnji prosjek ubojstava bio blizu 500, što je tada bilo više ubojstava nego smrti u Afganistanu kada je SAD još intervenirao tamo. Nije sve samo u novcu i u ekonomiji, iako se ja time, ali životni stil se sastoji od brojnih čimbenika – rekao je.

“Mi smo poput luka, kapule, dosta slojeviti…”

Lučić navodi da aktivno nastoji motivirati što više iseljenika da se vrate u Hrvatsku, a dodaje da stanje nije toliko katastrofično kako to prikazuju pojedine političke struje. Komentirao je poduzetništvo u Hrvatskoj.

– Mi smo poput luka, kapule, dosta slojeviti, imate više razina, pritom ne mislim hijerarhijski neko naprosto više slojeva poduzetništva. Kad su u pitanju start-upovi, imamo najmanje dvije scene, a to je ona PR-ovska scena čiji su pripadnici najviše u medijima. Samim time, imaju privilegiju stvarati određenu sliku koju ‘običan čovjek’ poopćuje i smatra da je to neki standard. Ali, tu ima i onih start-upova koji su cijelo vrijeme bili nevidljivi, ali su bili i ostali moćni, potentni, radili s međunarodnim tržištima. Kad god analiziram našu scenu, uvijek se podsjetim da ispod površine ima gomila nevidljivih aktera koji drže našu ekonomiju, jako puno tradicionalnih obiteljskih tvrtki, tvrtki koje proizvodi primjerice šalice. Ali, iznenadilo me da na tako malom području, mi smo mala zemlja i ima nas malo, a ima jako puno raznolikosti – navodi Lučić.

Osvrnuo se i na to kako se u Hrvatskoj sama riječ poduzetnik često stavlja u negativan kontekst.

– Recimo, dogodi se nesreća, sin poduzetnika, a čovjek ima već 20 godina firmu s još tri partnera. Jako je lako kreirati taj narativ. Još nas prati ta avet 90-ih kad smo bili u toj divljoj tranziciji pa je bilo svega. Onda se mnogi ljudi prvi puta i susrelo prvi put s konceptom poduzetnika pa su one loše pojave kojih je bilo i bit će ih, nekako se nastavio taj narativ – rekao je.

Poduzetnicima početnicima je situacija danas jednostavnija nego ranije

Lučić velike nade polaže u mlade koji inoviraju, a osvrnuo se na to s koliko se prepreka suočavaju, posebice onih birokratskih.

– To se mijenja, dugo sam u tome, sjećam se kad je to bilo mnogo kompliciranije. Danas više nije kao što je bilo nekad da je bilo najpametnije tvrtku otvoriti tako da odeš kod odvjetnika, istreseš hrpu love i potpišeš sve, ali danas je to moguće napraviti online i tvrtka se može registrirati u par dana. Naravno, iskustva variraju, od ultra dobrih do katastrofalnih. Kad su u pitanju inovacije, mislim da kod većine ljudi prevladava mišljenje ‘samo mi nemojte pomagati, pustite me na miru’, u smislu da ne trebaju poticaje, ali da im se ne uzima puno kroz poreze. Mlađe generacije nisu naročito time opterećeno baš zbog toga što se dosta toga u dobrom smislu promijenilo – kaže.

Mladi sami trebaju shvatiti ograničenja

Ističe da su nameti micani, pojednostavljene su procedure i iako je pred nama još puno posla, situacija je danas jednostavnija nego ranije. Lučić ističe da su ambicija i idealizam važno pogonsko gorivo kod mladih.

– Ne pada mi na pamet da ih spuštam ili obeshrabrujem, nikako, nego im dozvolim da sami spoznaju svoja ograničenja, ne nužno u svojem skill setu nego možda okolnosti koja ih ograničavaju te ih pokušaju prijeći. To vidim kroz ovaj svoj program poduzetništva BENO gdje klinci, kad ih stavite u jedan proces, redovito dođu s idejama ‘mogli bi napraviti svoj električni auto’. Potom treba odgovoriti na pitanja imamo li znanja, resursa, ljude i onda oni shvate da to nije baš to i onda ide naglo razočarenje, pad motivacije i kažu da ne znaju ništa raditi – rekao je Lučić.

– E ne, napravit ćeš ono što sam ja prošao – što je to što ti znaš, a da netko na tržištu, u tvojoj zajednici, društvu želi platiti. Znaš li dobro matematiku pa možeš davati instrukcije, znaš li plesti, prirodnu kremu za ruke itd. Onda shvate da uvijek postoji neki prostor gdje mogu napraviti nešto brže, bolje i s većom lakoćom, po mogućnosti i jeftinije u odnosu na konkurenciju – rekao je Lučić.

Kotruljevićeve mudrosti ugradio sam u kostur svog BENO programa

Lučić je otkrio da je BENO program dobio ime po Benediktu Kotruljević za kojeg kaže da je ekonomski gigant, stari Dubrovčanin, diplomat i trgovac koji je djelovao u doba kasne renesanse.

– On je tada napisao kultno djelo ‘O trgovini i savršenom trgovcu’. Riječ je o kapitalnom djelu. Nažalost, nedovoljno je poznato među Hrvatima iako je to dio našeg kulturnog naslijeđa. To je knjiga u više poglavlja od kojih je 80 i više posto savjeta koje je tada davao u potpunosti primjenjivo u današnje doba. On je među prvima, ako ne i prvi, rekao ‘Pazi na svoje vrijeme jer vrijeme je novac’. Na Googleu vam izađe da je to Benjamin Franklin to prvi rekao, ali ne – rekao je.

Navodi da je Kotruljević napisao prvi udžbenik na svijetu iz poduzetništva i menadžmenta.

– On je bio business coach stoljećima prije nego što je to bilo kul. Trgovac zapravo znači poduzetnik, pogotovo u ono vrijeme, sve do danas se zadržao taj koncept trgovačkog suda. Knjiga je zapravo o poduzetničkoj djelatnosti, toliki sam zaljubljenik u tu knjigu da sam je sigurno desetak puta pročitao – kaže.

Lučić pojašnjava da je Kotruljevićeve mudrosti ugradio u kostur svog BENO programa.

– To je ujedno i njegov nadimak, Beno, i BENO je program poduzetništva za osnovnoškolce gdje osvješćujemo hrvatsku povijest, jačamo i osnažujemo naše klince, a ujedno se bavim i problemom za koji mislim da je jedan od većih kod nas, a to je sve krivije poimanje samog obrazovanja i obrazovnog sustava. Ja sam jedan od manijaka koji je pročitao svih više od 1500 kurikularne reforme kad je bila aktualna i otvoreno tvrdim da to ne valja ništa i da je to za baciti. Izgradili su avion toliko težak da ne može poletjeti –  navodi Lučić i dodaje da to nije ni u korak s vremenom.

Kad je u pitanju obrazovni sustav, nažalost, živimo u predindustrijskom dobu

Stoga svojim programom želi napraviti nešto što će biti budućnost obrazovanja.

– Najviše me zanima budućnost. Budućnost obrazovanja po mojoj procjeni i procjeni drugih istraživača i stručnjaka je upravo takva da će škole nalikovati co-working prostorima gdje će naglasak biti na poduzetnosti. To ne znači da svaki učenik mora biti poduzetnik nego poduzetan – proaktivno preuzimati inicijativu, proaktivno rješavati probleme, naučiti raditi u timu… Uvijek djeci i roditeljima kažem da uzimamo sve najrelevantnije iz širokog spektra disciplina – navodi.

Pojašnjava da su svi učenici grupirani pri čemu je svaki tim jedna učenička tvrtka gdje se uloge raspodjeljuju prema afinitetima.

– Svi su obvezni napraviti svoj akt o osnivanju, podnijeti ga meni – pojašnjava i dodaje da su djeca jako poduzetna te da se svake godine pozitivno šokira koliko su djeca genijalna. Kaže da ga stoga frustrira što ih sustav trpa u kutije.

– Nismo kao ustanove dorasli shvaćanju novih trendova, promjena i slično. Pismenost i nepismenost u bližoj budućnost neće više biti zna li čovjek pisati ili ne nego pismenost 21. stoljeća znači u kojoj mjeri je čovjek sposoban nešto ponovno naučiti, odučiti se, steći nove vještine i prilagoditi se promjenama. Kad je u pitanju obrazovni sustav, nažalost, živimo u predindustrijskom dobu – rekao je.  Slaže se da službeno državno obrazovanje treba postojati i ima ogroman doprinos, ali falilo mu je ovog dodatka koji je kroz spomenuti program pokušao realizirati.

Da nema hrvatskog iseljeništva, pitanje je bi li Hrvatska u ovom obliku uopće postojala

Osvrnuo se i na svoj drugi program Cronnect.me koji povezuje hrvatsko iseljeništvo s domovinom.

– Da nema hrvatskog iseljeništva, pitanje je bi li Hrvatska u ovom obliku uopće postojala. Dakle, sve do 2010. ili 2011. doznake iz iseljeništva kroz razne donacije i investicije bile su veće od ukupnih direktnih stranih ulaganja, sad je to drugačija, nikad veća strana ulaganja, ovisno što smatramo pod tim. Za mene je iseljeništvo nevjerojatan blagoslov. Naravno da nam je žao što svjedočimo egzodusu. Mi zadnjih 15 godina svjedočimo nastajanju nove generacije iseljenika, žao mi je zbog razloga što su otišli, mnogi su išli trbuhom za kruhom, bilo je dosta i političke migracije i slično. No, vidim sve veću pozitivnu ulogu dijaspore u Hrvatskoj – kazao je Lučić.

Povratnici nailaze na nevjerojatne barijere

Navodi da je velik problem i sama činjenica da strani radnici puno lakše steknu prava nego naši ljudi koji možda nemaju državljanstvo, ali se prezivaju na -ich i žele se vratiti primjerice iz Latinske Amerike.

– Nailaze na nevjerojatne barijere. To se mijenja, postaje bolje, ali pred nama je ogroman put za napredak. Cronnect je platforma koja nastoji povezati hrvatske star-upove s potencijalnim investitorima iz hrvatskog iseljeništva, ona je danas u vlasništvu tvrtke koje sam ja suvlasnik, mi smo svi nekako vezani za iseljeništvo ili smo bili u iseljeništvu pa nam je jasna ta tematika i nastojimo i dalje pomagati, mentorirati i pomoći našim start-upovima pri internacionalizaciji – objasnio je Lučić.

Kaže da mu je drago da se stvara ta jedna globalna Hrvatska. Naglasak se u tome stavlja na poslovanje.

– Jako je zanimljivo to gledati, kad ih vidimo na jednom mjestu, vidimo da svi oni dišu Hrvatsku, mnogi se trude govoriti, mnogu pričaju jako dobro, ali ti njihovi pristupi biznisu su jako vidljivi, ali za nas je to bogatstvo jer da svi radimo isto bilo bi dosadno. Ovako jedni drugima mogu pomoći, dijele znanja i iskustva, veseli nas svaki budući projekt i inicijativa koja nastane kroz tu platformu – rekao je.

Ako ne znaš što da radiš, radi ono što znaš

Za kraj je poslao poruku i mladima koji žele pokrenuti nešto svoje, a ne znaju kako.

– Isto što i sebi, ako ne znaš što da radiš, radi ono što znaš. Jedna vrlo jednostavna stvar da je ne vidimo je – dragi mladi, budite jednostavni, nemojte si stvarati dodatne probleme, problemi će doći. Iznenadnih situacija će uvijek biti, nemojte si ih stvarati unaprijed. Ono što bih posebno naglasio jest da je poduzetništvo, po mojem shvaćanju, najbolji način da se spozna istinski omjer, balans između slobode i odgovornosti – rekao je za kraj.