KNJIŠKI MOLJAC PREDSTAVLJA: Fantazmagorije Jelene Hrvoj

Najstarija i najjača emocija ljudskog roda je strah, a najstarija i najjača vrsta straha je strah od nepoznatog, napisao je u svom djelu „Nadnaravni horor u književnosti“ jedan od otaca suvremene strave i (kozmičkog) užasa Howard Phillips Lovecraft.

Tim mračnim i nesigurnim vodama odlučno plovi naša svestrana književnica i multimedijalna umjetnica Jelena Hrvoj. Njezina djela godinama plijene pažnju javnosti, a svojim je radom zadužila domaću scenu nekim od najupečatljivijih likova recentne književnosti, one vrste koja vas drže budnima u gluho doba noći i zbog kojih povremeni pogled preko ramena ne bi bio na odmet.

Upravo iz tog razloga odlučili smo je posjesti u naš vrući stolac, a što smo sve doznali od ove izvanredne djevojke, pročitajte u nastavku.

Za početak, razbijmo mit o umjetniku kao neobičnom stvorenju koje živi među nama i nalik je nama, a opet funkcionira na nekoj, prema mnogima, nedostižnoj frekvenciji. Tko je Jelena između redaka i kako izgleda jedan dan u tvom životu?

Smatram da je mit upravo to – mit. Posebno kada pričamo o našem podneblju. Umjetnici su ljudi od krvi i mesa. Često rade dodatne poslove, a rijetko žive od umjetnosti. Jelena je ustvari jedna najobičnija tridesetikusur godišnjakinja kojoj je dan popunjen sasvim običnim aktivnostima. Jedini izuzetak je da pronalazim vremena za pisanje i slikanje. No, nemamo li svi neki talent koji hranimo?

Što ti najviše nedostaje iz „starog normalnog“, kako privatno tako i profesionalno?

Ustvari ništa posebno. S obzirom na to da sam honorarni radnik koji godinama radi od kuće, tu se nije mnogo toga promijenilo. Možda bih samo voljela istaknuti da mi „nedostaje“ manja zagušenost medijskog prostora pandemijom i svim popratnim.

Do sada si objavila pet romana zanimljivih naslova. Na tom tragu, predstavi nam svaki od njih bez da odaš žanr. Drugim riječima, što je pjesnik želio reći?

Štorka i Štorka Manifest – novo poimanje zagrobnog; izmijenjena percepcija osude pojedinca.

Durgina kuća – utjecaj pojedinca na masu. Odjek vršnjačkog nasilja i utjecaja na labilnu svijest kod odrastanja.

Dedivinacija: Nacija psihoze – poimanje svijeta kao programiranog i kontroliranog putem trećeg faktora.

Drakona Naslijeđe – grozote prošlosti upakirane u modernu priču.

S kojim se vlastitim likom najviše poistovjećuješ i zašto?

Sa svakim i nijednim. Uvijek govorim da svaki književnik u romane tka dio svojih razmišljanja i stavova. Ako bih se baš morala poistovjetiti s jednim od svojih likova, to bi bila Drakona. Volim za sebe reći kako sam prošla kroz trnje i kamenje kako bih opstala.

Koji bi naslov preporučila kao početnicu u vlastiti opus?

Durginu kuću. Iako groteskna, napisana je najkomercijalnije i smatram da nije preteško štivo za ljubitelje malo mračnijih tema.

Objavljeno je samo vrh ledenjaka jer si s pisanjem počela znatno ranije negoli je „Štorka“ ugledala svjetlo dana. Koliko rukopisa skrivaš od nas i sjećaš li se prve „stvari“ koju si napisala?

Srećom, ostala su još samo dva neobjavljena romana kada pričamo o kompletiranim pričama, no i oni će uskoro ugledati svjetlo dana. Imam još nekoliko napola završenih priča, pa njih u ovom trenu ne bih svrstavala u ovu kategoriju. Prvo što sam napisala? Bio je to roman od svojih tridesetak stranica koji sam napisala u nižim razredima osnovne škole. Ipak, prvi ozbiljniji roman isplivao je na površinu prije desetak godina pod naslovom „Ljuske“.

Što je bila prekretnica kada si shvatila da svoj život želiš, između ostaloga, posvetiti pisanju?

Ustvari sam cijeloga života znala da ću se baviti pisanjem. Objavljivanje je pak bio drugi par cipela. Za to je trebalo skupiti pozamašno hrabrosti i samopouzdanja. Ipak, u tom procesu ogolite misli i pokazujete ih potpunim neznancima.

Koji ti je rukopis, bilo objavljeni ili neobjavljeni, najviše prirastao k srcu i zašto?

Teško je izdvojiti. To je kao da nekoga pitate koje mu je dijete najdraže. Ipak, Štorka je bila ta koja je probila led i zato će uvijek imati posebno mjesto u mom srcu.

Tko je najveći uzor u tvom radu te odakle crpiš inspiraciju i ideje?

Svaki roman koji sam ikada pročitala je na ovaj ili onaj način utjecao na mene kao pisca. Nepravedno je izdvajati. A što me inspirira? Ponajviše ljudska psiha i obrasci ponašanja.

Što čitaš u slobodno vrijeme? TOP 5 knjiga koje bi savjetovala svakome da pročita do kraja života?

Jedna sam od onih koji imaju love-hate odnos s klasicima, ali moj je čitateljski ukus šarolik. Teško je preporučiti knjige jer svi imamo različite ukuse. Ipak, uvijek volim izdvajati domaće autore, pa bih sada umjesto nabrajanja TOP 5 voljela potaknuti ljude da daju više šanse hrvatskim autorima. Bez obzira kojeg se žanra uhvatili.

Što bi izdvojila kao prednosti, a što kao mane hrvatske književne scene?

Velika je prednost ta da nas brojčano nema baš toliko mnogo. Zbog toga je lakše uspostaviti prijateljski odnos s čitateljima. Mana je definitivno naš mentalitet koji podrazumijeva da je sve strano bolje i zbog toga je teško steći povjerenje publike.  

Najteže je svakako probiti led, koje je tvoje iskustvo s objavljivanjem prvog romana i na što se mladi pisci obavezno moraju pripremiti?

Moje je iskustvo svakako bilo turbulentno u najmanju ruku. Potratila sam nekoliko godina pokušavajući pronaći izdavačku kuću koja bi riskirala u objavi mojih romana. Naposljetku sam odustala i uputila se u samoizdavaštvo što se pokazalo jako plodonosno i, ustvari, najbolja opcija. Mladim piscima bih svakako preporučila da se oboružaju strpljenjem i da pospreme ego u ladicu. Ovo je težak, ali predivan put.

Kada govorimo o književnosti zapadnoga kruga, ugrubo ga možemo podijeliti na mainstream beletristiku nalik scenariju u prozi te eksperimentalnu literaturu koja od čitatelja traži angažman. Ti si nekako krenula srednjim putem i poprilično ti dobro ide. Koji je, u tvom slučaju, poseban začin ključan da se čitatelji rado vraćaju autoru?

Ovo je jako teško pitanje i nisam u potpunosti sigurna da znam odgovor. Smatram da je najbolje biti svoj i pisati od srca. Kopiranje, pokušaji uklapanja samo dovode do toga da se stapate s masom.

Kako izgleda tvoj kreativni proces? Imaš li neko zlatno pravilo poput iscrpne pripreme ili se jednostavno prepustiš pa gdje te vjetrovi odnesu?

Ja sam jedna od onih osoba koja se ne opterećuje disciplinom. Smatram da se kreativni procesi ne mogu forsirati. Prema tome, kada osjetim nalet inspiracije, sjednem i pišem.

Osim fikcije baviš se i novinarskim radom. Za one koji žele više znati, gdje te se sve može čitati i koje teme pokrivaš?

Ne bih baš to voljela nazvati novinarskim radom. Daleko sam ja od te struke. No, za one koji bi voljeli pročitati nešto više, mogu svratiti na stranice Časopisa Kvaka i zaviriti na kolumne, recenzije i intervjue koje odrađujem.

Ljudi te mogu gledati i na tvom YouTube kanalu, a ptičica s grane nam je došapnula kako se priprema nova sezona „Hrvatskih mitova i legendi“.

Da, da. To je jedan jako zabavan projekt u koji sam se upustila sa svojom boljom polovicom. Tužno je kako u moru stranih mitova i legenda naša bogata predaja ne dolazi do izražaja. Stoga smo odlučili snimati videe na „lošem“ engleskom i potaknuti sve koji nisu na našem govornom području da nauče i o toj strani naše kulture. Novi projekti jesu u planu, ali ne bih voljela najavljivati kad će osvanuti jer nisu primaran projekt.

U razgovoru s pratiteljima spomenula si kako cijeli život dosljedno zapisuješ sve mitove i legende koji su dospjeli do tvojih ušiju. Koliko je teško doći do tih priča i možemo li, možda, očekivati kapitalnu zbirku hrvatske mitologije?

Oduvijek su me fascinirale naše legende. Posebno one u mojem predivnom Zagorju. Većinu njih sam upila od svojih baka i djedova, kao i od starijih susjeda. Eto, nažalost, kako dolazi do smjene generacija, tako je i sve teže održati spomenute priče na životu. Što se zbirke tiče; možda jednoga dana. Za sada još nije u vidu.

Koje su ti se pričice posebno usjekle u pamćenje i kada smo već kod mitologije, što je, po tvom mišljenju, razlog zbog čega je ta tema u našim krajevima poprilično zapuštena te većina ljudi zna za Lokija i Zeusa, a nemaju pojma tko je, recimo, Perun ili Černobog?

Najviše volim legendu o Štorki (mitološkom zloduhu koji vreba na zabranjenim mjestima), Božjoj vučici i Pozoju. Da ne pišem cijeli esej, potaknula bih ljude da istraže sami. I nažalost, ponovno se moram vratiti na onaj naš famozni mentalitet koji nalaže da je sve strano bolje i zanimljivije od domaćeg.

Tu je i tvoj rad kao dizajnerice i primijenjene umjetnice. Doslovno si na sve strane, zato, prije svega, koliko tvoj dan ima radnih sati, kako sve stižeš i što te pokreće?

Volim reći da se moj dan sastoji od 25 radnih sati, ali radno mi je vrijeme ustvari fleksibilno makoliko radila. Ipak, većinu vremena provodim u nekim oblicima kreativnog procesa. Pokreće me čista ljubav prema mašti.

Koliko ti uopće vremena treba da izbaciš jedno cjelovito djelo, primjerice kod izrade unikatnih izdanja svojih romana?

Ovisi o kapacitetu posla koji radim uz to i ovisi o čemu točno pričamo. Primjerice, da bih iznjedrila jedan roman, potrebna mi je barem godina. Vrijeme provedeno uz crtanje i dizajn obično se proteže između nekoliko dana, pa do nekoliko mjeseci. Unikatne knjige su ustvari najjednostavnije za izradu, samo treba upregnuti maštu i za nekoliko su dana završene.

Muka po umjetniku: Jesi li ikada u potpunosti zadovoljna učinjenim?

Ogroman sam perfekcionist, ali ponekad mislim da sam i podvojena ličnost. Tako da ću na ovo pitanje odgovoriti ovako: Obožavam svoj rad, a ujedno ga mrzim iz dna duše.

Da stavimo točku na „i“. Pitanje za kraj, koje mnoge zanima, što se novo kuha u radionici Jelene Hrvoj?

Posljednje u pripremi je šesti roman pod nazivom „Ozirisova djeca“ koji bi, ako sve bude išlo po planu, trebao ugledati svjetlo dana unutar sljedećih mjesec dana.

ALI…to nije sve. Dok željno iščekujemo novi naslov, redakcija 01portala osigurala je vjernim čitateljima posljednji (potpisani) primjerak Jeleninog romana „Drakona“. Pravila, kao i više informacija o darivanju možete popratiti na našoj službenoj Facebook stranici.