Katastrofu ovog ratnog broda prati jeziva priča o načinu smrti mornara: Pakao se ponavljao i danju i noću
Jedna od najvećih katastrofa u povijesti američke ratne mornarice zbila se 30. srpnja 1945. godine. No, vlasti su za nju saznale tek 2. kolovoza 1945. Petnaest minuta nakon ponoći japanska je podmornica torpedirala ratnu krstaricu “USS Indianapolis”.
U tom trenutku to su bila najdestruktivnija i najbrža torpeda s kojima je raspolagala japanska ratna mornarica. Nije bilo vremena, s obzirom na brzinu potonuća broda, za slanje SOS poruke, tako da nitko osim Japanaca nije znao što se točno dogodilo.
Važan teret
Spomenuti je ratni brod u tom trenutku već odradio svoju ključnu misiju – isporučio je glavne dijelove potrebne za dovršenje atomske bombe, što je omogućilo bombardiranja Hiroshime i Nagasakija. Dijelovi za atomsku bombu su u najvećoj tajnosti isporučeni na otok Tinian, u južnom dijelu Tihog oceana, još 26. srpnja 1945., piše Povijest.hr,
Sa sadržajem tereta ne samo da nije bila upoznata posada već ni kapetan broda. Iako nitko na brodu nije znao za sadržaj pošiljke, bilo je odmah jasno da ovdje nije riječ o uobičajenom teretu. Naime, brod je bio pod konstantnim nadzorom stražara. Stražari, također, nisu znali što je točno na brodu. Bilo je jasno samo da je riječ o važnom teretu kojega treba iskrcati što prije i sigurnije.
Poslije isporuke brod je krenuo prema tihooceanskom središtu američke vojske u Guamu. Tu je dobio direktivu za sastanak s bojnim brodom “USS Idaho” u zaljevu Leyte na Filipinima, kako bi se počelo s pripremama za invaziju na Japan.
Foto: Muzej World War 2.
Uništenje broda
Dana 28. srpnja brod je krenuo, na putovanje od Guama do Leyte na Filipinima. Kapetan Charles McVayn je prije plovidbe dobio informaciju da nisu u zoni neposredne opasnosti i da nemaju razloga za brigu. Iako je kapetan tražio pratnju razarača jer ondašnji veliki ratni brodovi nisu bili opremljeni sonarima, tu pratnju nije dobio.
Zapovjednik japanske podmornice I-58, znajući da je njegova zemlja na rubu poraza, želio je nanijeti još koji gubitak američkoj ratnoj mornarici. Zbog toga je čim je uočio ratni brod donio odluku o torpediranju. Prvi je torpedo lupio u desni pramac broda, a drugi je razorio njegovu sredinu i izazvao eksplozije zaliha goriva. Ovaj drugi udar torpeda je prepolovio brod zbog čega je on izuzetno brzo potonuo, kažu u svega 12 minuta. Brod je bio opskrbljen s premalim brojem čamaca za spašavanje i u osnovi rijetko tko od mornara je imao sa sobom nešto zaliha hrane i vode.
Foto: Screenshot
U raljama morskih pasa
Na brodu je bilo nešto malo manje od 1200 osoba, a s brodom je odmah na dnu završilo oko 300 mornara. U morskom bespuću se našlo oko 900 ljudi, koji su bili uvjereni da je s broda poslan SOS signal, i da će spas stići kroz nekoliko sati ili najkasnije u roku od 24 sata. Ljudi su unatoč toj početnoj nadi brzo počeli umirati.
Nisu svi uzeli prsluke za spašavanje, niti su bili podjednako vješti u plivanju, tako da je jedan dio ljudi relativno brzo izgubio živote utopivši se. Dio ljudi je umro od dehidracije, dio od ozljeda zadobivenih u eksploziji, dio je skončao od trovanja morskom vodom, kao i od deskvamacije/gubitka kože, iscrpljenosti, ali i samoubojstva, dok je dio završio u raljama morskih pasa.
Preživjeli svjedoci izjavili su da je riječ o vodama koje obiluju morskim psima, a koji su bili privučeni mirisom krvi. Oni koji su napustili brod nastojali su se što prije udaljiti od mjesta na kojem brod tone, kako zbog vrtložnih sila koje se stvaraju, tako i zbog masne mrlje od razlivenog goriva, a koja je prijetila požarom. Nekima su oči bile pune ulja tako da se nisu mogli orijentirati čak ni u kojem smjeru krenuti. Svjedoci se sjećaju plivanja morskih pasa uokolo.
Pakao se ponavljao i danju i noću. Dan bi započinjao gošćenjem morskih pasa, a kasnije bi nastupila užasna vrućina. Morski psi bi tijekom dana plivali uokolo i razmatrali večernji “meni”. Nakon što bi nastupila noć ponovo bi došlo do objedovanja. Preko noći su se preživjeli morali boriti i s hladnoćom, zbog čega su neki umrli i od hipotermije. Događaji ovdje opisani pretvoreni su u film pod nazivom Indianapolis: Men of Courage ( “Indianapolis: Hrabri ljudi”), a koji je snimljen 2016., s Nicolasom Cageom u glavnoj ulozi
Prikrivanje tragedije
Dana 2. kolovoza 1945. saznalo se za tragediju ovog ratnog broda, prilikom rutinskog patrolnog leta ovim područjem. Tijekom leta uočena je mrlja od goriva. Kada se zrakoplov spustio na nižu visinu piloti su vidjeli da je u moru gomila ljudskih tijela. Uslijedila je akcija spašavanja. U međuvremenu je američka vlada zatajila ovu tragediju, sve do kapitulacije Japana. Na taj je način tragedija bačena u drugi plan.
Zapovjednik broda Charles McVay je samo četiri mjeseca kasnije završio na vojnom sudu jer je isplovio, tobože, neodgovarajućim kursom, koji je omogućio da brod postane lakom metom japanskih podmornica. McVay je jedini vojni kapetan koji je izgubio brod tijekom rata, a život je završio samoubojstvom 1968. godine. Oni koji su ga poznavali, znali su da je riječ o iskusnom kapetanu, koji nikada svoju posadu nije izložio nepotrebnoj opasnosti.
Vjeruje se da je kapetan bio “žrtveno janje” kako bi se prikrile pogreške većih igrača unutar američke mornaričke vojne službe. Godine 2000. Kongres je skinuo ljagu s njegova imena. Danas je poznato počivalište ove teške krstarice u Filipinskom moru, ali mjesto nije otkriveno javnosti, ne bi li se tako spriječila pljačka i prodaja dijelova s potopljenog broda.
