Kad ne možeš biti šef, budi savjetnik šefu ili kako se u Zagrebu kadrovi ne gube, samo mijenjaju agregatna stanja

Evo primjera: Kosta Kostanjević. Ime koje se posljednjih godina vezivalo uz sve ono što nova zagrebačka vlast tvrdi da mijenja. Bivši direktor Ustanove za upravljanje sportskim objektima, uhićen u sklopu afere Hipodrom, proveo je tjedne u istražnom zatvoru, Uskok ga sumnjiči za izvlačenje čak 1,8 milijuna eura. Ostavka je uslijedila tek nakon što je postala uvjet za izlazak iz istražnog zatvora, pa se činilo da je stvar gotova.

Ali, nije. Kostanjević se doduše nije vratio u sustav – jer , budimo realni, nikad iz nje nije ni otišao. Samo je promijenio funkciju. Sada savjetuje ravnateljicu gradske ustanove kojoj je, zanimljivo, dok je još bio “unutra”, bio šef. Nema potpisa, nema funkcije, ali ima utjecaj. Ima znanje. Ima veze. I, što je najvažnije – ima povjerenje.

Čak i optužnica može biti preporuka

– Ja mu i dalje vjerujem – poručio je gradonačelnik Tomašević nedavno novinarima. Bez zadrške. Bez uvijanja. Kao da je riječ o dugogodišnjem prijatelju, a ne osobi protiv koje se vodi postupak za ozbiljan financijski kriminal s gradskim novcem.

To je logika kojom se upravlja Zagrebom u 2025. godini. Nema presude? Nema problema. Nema morala? Još manje problema. Ako ste dovoljno blizu centru moći, čak i optužnica može biti preporuka. Jer sustav, kako se vidi, nije očišćen – samo je prebojan.

Afera Hipodrom, koja je pokrenula cijelu lavinu, uključivala je fiktivne savjetničke ugovore, preplaćene poslove, izvlačenje javnog novca. Vodio se kao rudnik zlata za umrežene igrače.

Kostanjević je bio jedan od ključnih ljudi te mreže. Njegova ostavka tada se tumačila kao politički minimum pristojnosti. Danas, kad ga se ponovno vidi u ulozi savjetnika – iz sjene, neformalno, ali stvarno – postaje jasno da je to bio samo manevar. Nije maknut. Samo je pomaknut.

Ovo nije izoliran slučaj, nego obrazac

I nije on jedini. Ovo nije izoliran slučaj, nego obrazac. Kadrovi iz Bandićeva doba, koje je Možemo! obećalo “detronizirati”, i dalje uredno funkcioniraju u sustavu – samo u novim, diskretnijim oblicima. Dio ih je ostao u gradskim uredima, dio u poduzećima, dio u ustanovama. Neki su, poput Kostanjevića, “izvan” – ali su zapravo unutra. Tu su, šapću, savjetuju, usmjeravaju.

U isto vrijeme, novi kadrovi koje je Možemo! promovirao, često bez konkretnog iskustva, pokazali su se kao nedovoljno dorasli vođenju sustava u raspadu. Neki su trajali nekoliko mjeseci, neki nisu dočekali ni kraj natječaja. A kad se stvar zakomplicira, kad zaškripi – tada se posegne za provjerenima. Za onima koji znaju “kako se to radi”. Čak i ako to “kako” uključuje metode iz rubrike kaznenog prava.

Transparentnost, koja je trebala biti temelj ove vlasti, sve češće se svodi na Google tablice s ugovorima i revizorska izvješća koje nitko ne čita. No istinska transparentnost znači znati tko vuče poteze, tko savjetuje, tko zapravo upravlja. A to se u ovom slučaju brižljivo skriva.

Umreženost se i dalje cijeni više od odgovornosti

Tomislav Tomašević i platforma Možemo! došli su na vlast s jakim obećanjem – prekid s klijentelističkim modelom upravljanja gradom. No, ako ljudi poput Kostanjevića i dalje imaju utjecaj na sustav, to više nije pitanje pravosuđa. To je pitanje političke volje.

Kad osoba s optužnicom za multimilijunski kriminal u gradskom sustavu savjetuje ravnateljicu gradske ustanove, to je poruka. Poruka da se nije puno toga promijenilo. Da se umreženost i dalje cijeni više od odgovornosti. Da se ljudi ne miču – samo se seli u sjenu.

Građani su tražili promjenu. Dobili su PR kampanju s ekološkim rječnikom. A kad se ugase kamere, kad nestanu objave na društvenim mrežama, kad završi pressica – u sobi za savjetovanje sjedi isti onaj koji je jučer bio problem.

I to je, nažalost, slika Zagreba 2025. godine.