Još uvijek osjetite grč na spomen potresa? “Potresec” Mirne Gajski Jolić ima sve potrebne odgovore

Vrijeme je da počnemo naglas govoriti o tome

Zima je godišnje doba kao stvoreno za čitanje. Hladnoća i učestale padaline tjeraju nas natrag u kuće i stanove, gdje tražimo sigurnost, udobnost i toplinu. Sve što nedostaje, uz šalicu toplog čaja ili kakaa, svakako je dobro štivo. Tomu je, nasreću, doskočila Naklada Ceres koja ovih blagdana priprema brojne novitete.

Jedan od njih je “Potresec”, prva slikovnica Mirne Gajski Jolić. U njoj nas autorica upoznaje s likom Potreseca koji je, kao što mu samo ime kaže, utjelovljenje potresa – teme koja nas proganja već više od godinu dana. Ali to nije tipična pripovijest o antijunaku, on je tek maleno nepredvidljivo dijete koje ne traži opravdavanja nego upravo suprotno. Nudi ono što nam treba – riječi utjehe, objašnjenja i savjete od kojih bi svi mogli imati koristi i ponešto naučiti, koliko oni najmlađi toliko i odrasli.

Ta, kako i ne bi kada je nastao iz pera geštalt psihoterapeutkinje i socijalne pedagoginje, a koja je s nama ovom prilikom odlučila podijeliti crtice i detalje, naravno one dosad nepoznate javnosti. Ovo je njezina priča.

Za početak, predstavite nam se. Tko je Mirna Gajski Jolić između redaka?

Ja sam ponajviše mama jedne prekrasne djevojčice Nike, supruga, psihoterapeutkinja, hipersenzibilna žena, aktivistica za ženska prava – makar ne formalno ali u svojoj srži, svakako jesam. Uz to sam i sestra, kćer, prijateljica, poznanica, kolegica. Raznih persona imam, ali nekako sam najviše mama, barem sada.

“Potresec” nije prva avantura koju ste imali u knjiškom svijetu. Koje ste naslove do sada iznjedrili i što je bila motivacija da se uopće počnete baviti literarnim radom?

Voljela sam pisati oduvijek, ali toga nisam bila svjesna. U pisanju obiteljske knjige o maminom moždanom udaru “Labirintom života nakon moždanog udara” čiji je urednik moj tata, sudjelovala sam u pisanju svog doživljaja naše obiteljske situacije i tek tada shvatila kako pišem iskreno i bez cenzure upravo o onome što je teško, što izbjegavam, što mi je nepodnošljivo. Pišem često, posebno u obliku poezije bez cenzure gdje povremeno pišem o sebi i svojim promišljanjima vrlo direktno i bez zadrške. Nemam objavljene radove, ali često kao platformu koristim svoje društvene profile. Povremeno kada nešto napišem, osjećam koliko mi je to blisko – makar samo napisano te mi to čini ogromno zadovoljstvo. Mnogi ostanu bez teksta na neke moje tekstove. Zanimljivo mi je to.

Što biste rekli koja je tajna dobrog pisanja?

Tajna dobrog pisanja jest slijediti svoj unutarnji spisateljski glas. Ne odupirati mu se. Da mi sada date temu – piši o suncu – ispalo bi katastrofa. Ako ja pustim sebe da osjetim što je to što dolazi kao moja potreba – onda to bude dobro. Često mi se tekstovi stvaraju u glavi kada vidim nekog čovjeka, neku situaciju, neku razmjenu, neki odnos, zalazak sunca, drveće. Moj spisateljski glas je često provokativan, vrlo direktan, iskren, nedvosmislen, bez kočnica. Nekako autentičan meni, iako u realnom svijetu često nisam takva. No kroz pisanje jesam. Nije svima lako s time, nekad niti meni nije – ali to sam ja.

Ovo je svakako prva slikovnica. Kako ste se odlučili na taj korak?

Potres me izuo iz cipela. Prvo naš zagrebački, a onda i petrinjski. Bila sam iznimno anksiozna i prestrašena i svjesna kako ljudi oko mene samo žele nastaviti živjeti. Kao “joj samo da opet sve bude kao što je bilo”. To je za mene postalo potpuno ne blisko meni. Shvatila sam da kroz strah trebam proći, da ga trebam dijeliti koliko mogu te da trebam podržati druge, posebno one koji su mi bliski, da je okej da smo u strahu i da se bojimo. Jako sam osjetljiva na pokušavanje zavaravanja samih sebe, što i sama ponekad radim – ali mi teško pada kada netko umanjuje tuđi strah jer ne može podnijeti svoj. Udri brigu na veselje stil. I tako sam jednu večer sjedila doma sa suprugom i kćeri i on mi je rekao – daj napiši neki tekst o potresu – jer smo baš pričali o tom kaosu koji nas je snašao i tako sam krenula. Napisala sam tekst. Nazvala ga “Potresec” po tome kako je moja kćer prozvala potres kad se prvi puta dogodio – prvo tresec, a ona i potresec, kad je svladala slovo P.

“Potresec” je mnogo više od obične priče, svojevrsna je psihoterapija. Je li bilo zahtjevno pretočiti kompleksne teme poput potresa, tjeskobe i traume u jezik razumljiv najmlađima?

Da, “Potresec” je svojevrsna psihoterapija što odgovara činjenici da sam i sama geštalt psihoterapeutkinja – ona realna, gdje nema uljepšavanja i neistina. Moja ideja bila je podržati one najmlađe, ali i sve one koji će doći do ove slikovnice, da je potres zaista stresan događaj i da je neopravdano stavljen po strani. Najmlađima je zapravo bilo vjerojatno najteže jer nisu u mogućnosti navedeno kognitivno obraditi – nije im jasno, imaju pitanja na koje niti mi odrasli nemamo odgovor. Zapravo i mi odrasli i oni mali nalazimo se na istom mjestu – mjestu straha i nesigurnosti koje treba uvažiti i ne stavljati pod tepih. Upravo je to smisao ove slikovnice, podržati sve one koji će čitati i kupiti ovu slikovnicu, da potres budi niz raznih neugodnih osjećaja i da su oni u redu. Velika inspiracija bilo mi je i majčinstvo koje koristim u ovoj slikovnici kao neku vrstu podrške za svakoga. To ne mora nužno biti majka, ali može biti bilo tko, tko je nama važan i s kojim se osjećamo sigurnima. Također, arhetipski naša zemlja je majka, pripada ženskoj energije te ova slikovnica između redaka šalje poruku koja korespondira i sa stanjem u kojem se žene nalaze – a ono je i dalje manjkavo i nejednako te treba sustavniju podršku i razumijevanje.

Pomaže li pisanje o ovakvim temama i autoru na putu zacjeljenja i samopomoći? Kako ste se osjećali jednom kada je “Potresec” bio dovršen?

Svakako, meni je pisanje terapijsko iskustvo. I ja sama posežem za literaturom koja bi mi mogla pomoći. Kad je “Potresec” bio dovršen osjećala sam se zbunjeno i uzbuđeno, nekako novo. Vrlo sam znatiželjna kako će odjeknuti među čitateljima.

Ne smijemo zaboraviti da su tekst oživjele i prekrasne ilustracije Katarine Matković! Kako je izgledala vaša suradnja?

Naša suradnja bila je divna i Katarina je odmah napravila skice koje su meni bile izvrsne – čak iznimno slične onome kako sam ja Potreseca zamišljala. Kao jednog tihog dječaka koji je tu, ne vidimo ga i snažan je. Katarinu sam upoznala na jednoj radionici pjevanja te smo se sada dodatno povezale radeći na ovoj slikovnici. Katarina kao vješta ilustratorica i ja kao spisateljica oživjele smo Potreseca u onom obliku koji može biti podrška svima koji se potresa boje, što je potpuno normalno i okej.

Slikovnica nije isključivo namijenjena dječjem uzrastu, kome biste također preporučili da je pročita i posluša njezine savjete?

Preporučujem da “Potresecu” svi daju priliku, posebno roditelji i djeca. Mislim da je važno da se u dječjoj literaturi nađe jedna ovakva slikovnica, koja stvara obrise o onome što smo svi zajedno prošli u 2021. godini i to dva puta – potres u Zagrebu i potres u Petrinji. Preporučujem da je djeca gledaju, smišljaju svoju priču, da pričaju s roditeljima o tome. Slikovnica može biti vrlo interaktivna i za one koji rade u vrtićima i školama. Svašta se može raditi s njome.

Dojmovi se sliježu pa možemo upitati i je li bilo lakše pisati za djecu ili odrasle?

Meni je pisati lako. Jako sam podržana pisati i dalje za djecu, posebno slikovnice te se jednom odvažiti i pustiti svoju poeziju. Veselim se tomu.

Naposljetku, što nam se novo priprema u radionici Mirne Gajski Jolić?

Zasad sam usmjerena podržati ovaj proces s izlaskom “Potreseca” u naše knjižare te sam usmjerena da budem u tom procesu. Usporedo, imam napisanih par naslova i ideja za neke nove slikovnice. Vidjet ćemo što će donijeti vrijeme, neka nova iskustva, neke nove ideje…

“Potresec” je, i to sa sigurnošću jamčimo, vrijedan dodatak svake kućne biblioteke. I zapamtite, strah je tek osjećaj koji nas čini ljudima, nije sramota tražiti pomoć i važno je otvoreno govoriti o njemu. No, da ne otkrijemo previše, svoj primjerak možete imati još ovoga mjeseca, a više informacija potražite na službenim stranicama Naklade Ceres.