Glumac koji je šutio godinama sada ima poruku za sve nas – i nije ju lako ignorirati

Nakon duže pauze uzrokovane borbom s bolešću, hrvatski glumac, scenarist, pisac i producent Matija Jakšeković vratio se na scenu s monodramom Poruka u boci – osobnim, ali univerzalnim kazališnim komadom koji propituje granice identiteta, tišine i unutarnjeg dijaloga.

Riječ je o predstavi koja ne traži aplauz, već tišinu – onu prisutnu, otvorenu tišinu publike koja sluša i prepoznaje.

U ovom duboko iskrenom razgovoru za Bjelovar Live, autor i izvođač monodrame govori o procesu stvaranja, suočavanju s vlastitim sjenama, snazi nezavisne umjetničke scene te krhkosti i istini glumačkog poziva. Poruka u boci nije samo predstava – ona je svjedočanstvo o transformaciji, izdržljivosti i nadi.

Kako je nastala ideja za monodramu “Poruka u boci”? Je li to bio impulsni čin ili dugo sazrijevana priča?

Rekao bih da se ideja kuhala dugo, ali je sam čin nastanka bio gotovo eruptivan. Kad čovjek godinama šuti – ne zato što želi, već zato što mora – unutra se akumulira energija koju treba usmjeriti. Ta energija nije bila samo kreativna, već i egzistencijalna.

Nakon borbe s bolešću i izolacijom, počeo sam bilježiti fragmente misli. U tim zabilješkama bilo je mnogo tame, ali i humora, gorčine, lucidnosti, autoironije… Iz toga se polako počeo oblikovati glas. Taj glas nije bio direktno moj, ali je bio prožet mojim iskustvom.

U našim razgovorima i pokušajima kreiranja teksta Dramaturg Mihovil Rismondo i ja nismo puno odstupali od spomenute jezgre, no na kraju, dogodila se jedna rijetka stvar – tekst nije pratio moj život, ali ga je razumio. I iz tog prepoznavanja nastao je okvir monodrame.

Koliko je autobiografskih elemenata utkano u ovu izvedbu? Je li bilo teško izložiti se publici na tako osoban način?

Ovo nije autobiografska predstava u klasičnom smislu – ali sve u njoj je istinito. Ne faktografski, već emocionalno. Lik Glumca, njegov gubitak imena, nemogućnost da odvoji uloge od sebe samog, njegova potreba da govori iako ga nitko ne čuje – to su metafore, ali i činjenice.

Najteže je bilo odlučiti da to iznesem bez zaštite uloge. Jer u monodrami nemaš na koga prebaciti odgovornost. Ti si tekst, ti si pokret, ti si glas. I ti si ti.

Upravo zato sam morao pronaći granicu između izloženosti i univerzalnosti – da predstava ne ostane samo moja, hajde nazvat ću to “terapija”, već postane priča koju netko drugi može prepoznati kao vlastitu.

Marko Drakulić

Tko je sve sudjelovao u stvaranju monodrame – od režije do tehničke podrške? Je li to bio tim bliskih ljudi ili šira suradnja?

Bio je to koncentriran, ali vrlo posvećen tim. Tekst je napisao Mihovil Rismondo, čiji je rukopis poetski, ali i duboko strukturiran. Glazbu je komponirao Dušan Maksimovski, koji nije samo glazbenik, kompozitor i ton majstor, nego i nevjerojatno senzibilan partner u dramaturgiji zvuka. Njegove glazbene intervencije nisu ilustrativne, nego čine unutarnji puls predstave.

Rea Bačun-Kamenski, kao savjetnica za dramsku igru, bila je moj vanjski pogled, refleksija, korektiv. Ona me podsjećala da tijelo zna istinu i da je ne treba preglasavati. I naravno, neizmjerno sam zahvalan Gradskoj kazališnoj kući Bjelovar i ravnatelju Denisu Hladišu, Bjelovarskom kazalištu i ravnateljici Margareti Fabičević kao i mojoj matičnoj Umjetničkoj organizaciji In.K.A.S., koji su nam osigurali uvjete za rad – i ono još važnije umjetničku slobodu.

Kako biste opisali kreativni proces? Katarzičan, iscrpljujuć, oslobađajući…?

Sve odjednom. Prvo iscrpljujuć – jer sam morao ponovno naučiti slušati svoje tijelo koje se promijenilo, koje nije više ono od prije bolesti. Potom oslobađajući – jer sam shvatio da ne moram ništa dokazivati, već samo biti istinit. I najzad katarzičan – jer sam kroz proces prošao kao čovjek, a ne samo kao glumac.

Bio je to proces suočavanja sa sjenama – rekao bih onim Jungovskim, unutarnjim sjenama koje nosimo nesvjesno kroz život. Već sam od početka pristupao radu na monodrami arhetipski, svjestan da se ovdje ne radi samo o dramskoj radnji, nego o dubokom unutarnjem dijalogu. Lik koji igram ne komunicira s nekim izvan sebe – on vodi dijalog sa sobom, i to kroz poruke u boci, monologe, fragmente sjećanja. Ali ispod svega toga nalazi se jedan temeljni proces: proces integracije vlastitog bića, onih odbačenih ili potisnutih dijelova osobnosti, natrag u tijelo. A to, vjerujte mi, nije lagan put. To može biti emocionalno bolan, čak i fizički iscrpljujuć proces. Ali kada se dogodi – tada se događa transformacija.

Koju biste poruku voljeli da publika ponese sa sobom nakon gledanja predstave?

Da je u redu biti nesiguran. Da ne moramo imati jasno ime, jasan naslov, jasan identitet. Da se vrijednost čovjeka ne mjeri funkcijom, titulom ni ulogom koju trenutno igra. I da, možda najvažnije – da je komunikacija s vlastitom podsviješću, s onim dijelom sebe koji najčešće ignoriramo, često jedini način da preživimo, ali i da postanemo snažni i neslomljivi pojedinci, a to često zaboravljamo u ovom današnjem vremenu koja nam je donijelo dobra jednako koliko i zla, pa često nismo u stanju prepoznati razliku.

Ako se publika osjeti prozvanom, ne zato što netko na nju viče, nego zato što ih nešto iznutra dotakne – tada smo nešto napravili.

Marko Drakulić

Ovo je vaš prvi izlazak pred publiku nakon duže pauze uzrokovane bolešću. Kako je izgledao taj povratak, osobno i profesionalno?

Da i fizički, bilo je zahtjevno. Tijelo ima granice, a gluma traži potpunu prisutnost. Psihički, bilo je izazovno, jer sam osjećao kao da prvi put ulazim u prostor koji mi je nekad bio prirodan. Ali taj trenutak kad kročite na scenu i osjetite tišinu publike – ne tišinu pasivnosti, nego tišinu njihove spremnosti slušanja – to je trenutak potvrde da vrijedi. Da još ima smisla.

Jeste li u nekom trenutku mislili da se više nikada nećete vratiti glumi?

Jesam. I to nije bila puka misao, nego realna mogućnost. Tijekom bolesti razmišljaš o stvarima drugačije. I ponekad sam pomišljao – možda je to to, možda je to kraj. Ali ono što me čuvalo bilo je to što nikad nisam prestao razmišljati kazališno. Nisam prestao zamišljati scene, tekstove, geste. Nisam prestao govoriti sebi u glavi. I to mi je bio znak – nisam gotov. Samo sam na pauzi.

Kako vas je publika primila? Jeste li očekivali takve emocije i reakcije?

Publika je bila divna, no premijerna publika često je subjektivna, mislim da ću kokretnu reakciju publike dobiti tek kada predstava stvarno zaživi. Publika je bila prisutna, to se je osjetilo, Osjećao sam ih kao suigrače, ne kao gledatelje. Nisam očekivao ništa, ali ono što sam dobio bilo je više nego dovoljno.

Koliko je gluma za vas terapija, a koliko izazov u fizičkom i psihičkom smislu, pogotovo sada nakon svega?

Za mene je gluma mjesto susreta – između mene i svijeta, mene i mene samoga. I kao takva, ona ima neke terapeutske elemente, ali daleko je od terapije. Nazivati ju terapijom bilo bi pogrešno i opasno. Gluma je i zahtjev – traži koncentraciju, kontrolu, energiju. I tu postaje izazov. Danas igram svjesnije, ali i s više krhkosti. Više ne igram iz snage, nego iz istine. I to je puno ranjivije, dublje.

Kako biste opisali kulturnu scenu Bjelovara danas? Ima li dovoljno prostora za nezavisne umjetnike?

Bjelovar je u jednom izrazito energičnom procesu preobrazbe i ta energija se osjeti, dobra je, pozitivna! No ipak Bjelovaru nedostaje kadrova koji bi osigurali dovoljno snažnu infrastrukturu koja bi mogla izvući onaj potencijal koji se još krije negdje na rubovima trenutne kulturne politike, ali i to će u jednom trenutku biti prepoznato nadam se.

Ako pak ne bude, onda će Bjelovar i njegova kulturna scena ostati na marginama. Izrazito je važno u ovom trenutku doći do rješenja kako da se financijski pokrije i infrastruktura i kontinuitet, a to će onda otvoriti još širi prostor za nezavisnu umjetničku scenu. Nezavisni umjetnici u Hrvatskoj djeluju s velikim entuzijazmom, često unatoč okolnostima, a ne zahvaljujući njima.

Smatrate li da lokalna zajednica i institucije dovoljno prepoznaju i podržavaju kulturne inicijative ovakvog tipa?

U ovom konkretnom slučaju, moram s iskrenim zadovoljstvom reći da su Grad Bjelovar, Bjelovarsko-bilogorska županija i Turistička zajednica BBŽ prepoznali vrijednost projekta i pružili konkretnu podršku njegovoj realizaciji. Takva institucionalna podrška nezavisnim kazališnim inicijativama nije samo formalni znak priznanja – ona je znak povjerenja i temelj na kojem se kultura gradi dugoročno.

Upravo u tome leži kvaliteta bjelovarske kulturne politike posljednjih godina – u otvaranju prema novim, hibridnim, nezavisnim umjetničkim modelima koji djeluju izvan velikih sustava. No, jasno je i da to ne smije ostati na razini iznimke. Takva vrsta ulaganja i podrške mora postati sustavna praksa, a ne povremena gesta.

Bjelovar ima ogroman potencijal – i po talentu ljudi koji dolaze iz ovog grada, a znamo kako imamo postoji zavidan broj bjelovarskih umjetnika koji djeluju nacionalno i internacionalno, njima treba pružiti mogućnost da svoja iskustva donesu u svoj rodni grad i time podrže razvoj bjelovarske kulturne scene. Također potencijal se očituje i po sve većem interesu publike za žive kulturne sadržaje. Ono što sada treba jest dodatna infrastrukturna i organizacijska stabilnost, kontinuitet u podršci, kao i strateško planiranje kulturnih smjerova koji ne ovise samo o entuzijazmu pojedinaca. Ali put je otvoren – i to je ono najvažnije.

 Kakav je status freelance glumaca u Hrvatskoj? Osjećate li da su dovoljno vidljivi i podržani ili često ostaju na margini?

Freelance glumci često žive između prostora. Nemaju sigurnost institucije, a nemaju ni vidljivost tržišta. Sustav ih ne prepoznaje i time su im uskraćena mnoga prava. Slobodni umjetnici koji nisu članovi Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika nemaju niti radni staž. Dokle god se to ne promijeni, freelance umjetnici, ne samo glumci, će se boriti na margini – iako često stvaraju najautentičnija umjetnička djela.

Što mislite, što bi se trebalo promijeniti u kulturnim politikama – kako na lokalnoj, tako i na nacionalnoj razini – da bi umjetnicima poput vas bilo lakše stvarati i živjeti od svog rada?

Decentralizacija je, po meni, ključ svakog zdravog kulturnog sustava. Umjetnost ne pripada samo velikim gradovima, institucijama s moćnim resursima, ili centrima koji imaju monopol nad vidljivošću. Umjetnost se rađa svuda gdje postoji stvaratelj i potreba za izrazom – u malim sredinama, u nezavisnim kolektivima, u improviziranim prostorima, u projektima koji nemaju velike produkcijske uvjete, ali imaju autentičan glas.

Zato moramo prestati gledati na profesionalce isključivo kroz prizmu institucionalnog zapošljavanja ili formalne hijerarhije. Umjetnik je onaj tko stvara, tko kontinuirano ulaže u svoje formalno, ali i neformalno znanje, tko radi predstave, piše tekstove, oblikuje zvuk ili sliku, pokreće radionice, istražuje nove forme – i od toga pokušava živjeti. Takve ljude treba sustavno priznati, podržati i zaštititi.

To znači da trebamo izgraditi fondove koji nisu samo za ‘velike projekte’, nego i za radne procese, istraživanja, rezidencije, manje forme. Trebamo sigurnosne mreže koje će pomoći umjetnicima kad se suoče s bolešću, prekidom rada, ekonomskom krizom. I trebamo poslati jasnu poruku: da vrijedi ostati. Da vrijedi stvarati ovdje, na svom jeziku, u svom kulturološkom kontekstu, a mislim da je sada svima jasno koliko su Hrvatskoj trenutno potrebni umjetnici koji će biti nositelji i čuvari njezine bogate kulturološke tradicije. Njihov rad nije i ne smije biti manje vrijedan od onoga koji nastaje pod svjetlima institucionalnih reflektorima.

Ako želimo zdravu kulturnu klimu, onda ona mora disati punim plućima u cijeloj zemlji. A da bi disala, mora biti raspodijeljena – po regijama, po disciplinama, po generacijama. Jer umjetnost nije centar. Umjetnost je mreža. A mreža se mora njegovati u svakom svom čvoru.

Planirate li igrati Poruku u boci i izvan Bjelovara? Ima li interesa drugih gradova ili kazališnih prostora?

Da, u planu su gostovanja. Predstava je nastala iz nekog mog osobnog konteksta, ali njezina tema je univerzalna. Bilo bi mi drago da obiđe različite gradove, prostore, publike. Mislim da nosi nešto što vrijedi čuti. Vjerujem da će predstava na jesen zaigrati na sceni Gradske kazališne kuće Bjelovar i da će tu pronaći svoj dom, a što se tiče gostovanja sve opcije su trenutno otvorene, Predstava je mobilna, sadržajno univerzalna i scenski čista – što je čini pogodnom za gostovanja.

Marko Drakulić

Radite li već na nekom novom projektu ili ste zasad potpuno posvećeni ovoj predstavi?

Trenutno sam potpuno posvećen ovoj predstavi, tek sada se planiram malo odmoriti pa krenuti u novu sezonu s čistom glavnom.

Što biste poručili mlađim kolegama koji žele ostati u umjetnosti unatoč nesigurnostima koje ona često nosi?

Ako ste u umjetnosti zbog slave – razmislite ponovno. Slava je možda najnestabilnija valuta današnjeg vremena. Ona je glasna, ali kratkog daha. Obećava vidljivost, ali rijetko donosi smisao. Ako vam je motiv vanjsko priznanje, popularnost ili trenutačna potvrda, velike su šanse da ćete se razočarati, ili još gore – izgubiti vlastiti glas pokušavajući udovoljiti tuđim očekivanjima.

Ali ako ste ovdje zbog istine – ostanite. Ne mislim pri tome na neku apsolutnu, dogmatsku istinu. Mislim na onu istinu koju osjećate u sebi dok stvarate, dok izgovarate rečenicu koja vas uznemiruje, dok glumite lik koji vam se ne sviđa, ali ga razumijete. Tu istinu se ne može izmjeriti pljeskom ni ocjenom – ali se može prepoznati po tišini u publici koja sluša. Po suzi koja dođe kad to niste planirali. Po riječima koje vam netko kaže godinama kasnije, jer ste ga dotaknuli nečim što nije bilo ni pametno, ni moderno, ali je bilo – stvarno.

Biti umjetnik ne znači imati stabilnost. To nije karijera u klasičnom smislu. To je poziv koji se mora iznova potvrđivati svakim novim projektom, svakim pokušajem, svakim odbijanjem, svakim neuspjehom. To je život u stalnoj napetosti između sumnje i stvaranja. I nije lako. Nećete imati uvijek redovnu plaću, ni jasnu putanju, ni kolektivnu sigurnost. Ali ako izdržite, ako ne pobjegnete od toga – otkrit ćete nešto dragocjeno.

Umjetnost ne nudi sigurnost – ali nudi dubinu. I to nije mala stvar. Dubina je mjesto gdje ne možete lagati. Gdje morate biti prisutni. Gdje se suočavate s vlastitim sjenama, ali i s vlastitim svjetlom. I ta dubina, iako zna biti mračna, hladna, ponekad klaustrofobična – zna iznenada postati nevjerojatno svijetla. Ona zna obasjati sve ono što ste pokušali zaboraviti, ali i ono za čim ste najviše čeznuli.

Zato, ako imate u sebi tu potrebu – da nešto kažete, da nešto izrazite, da nešto preoblikujete i podijelite s drugima – ostanite. Neka vas nesigurnost ne obeshrabri. Neka vas tržište ne uvjeri da vrijedite samo ako se prodajete. I neka vam ne kažu da je umjetnost luksuz. Umjetnost je potreba. Za neke od nas, i jedini mogući jezik kojim možemo postojati.