GLASNO RAZMIŠLJANJE: Još riječ dvije povodom godišnjice zagrebačkog potresa
Jeste li se ikada uhvatili da blijedo gledate u evakuacijski plan Grada Zagreba, dok ubijate vrijeme na stanici čekajući tramvaj ili autobus? Jeste li, u trenutku kada biste doživjeli što gledate, odmahnuli rukom jer se osjećate toliko sigurno, da je tabla takvog tipa gotovo čista kozmetika?
A onda je svanuo taj 22. ožujka 2020. godine, točnije u 6 sati i 24 minute, kada ste se odjednom našli okruženi nasumičnim ljudima na livadi ili gradskom parku, a koji su, većinom kao vjerojatno i vi, u pidžamama bježali za živom glavom. U ušima vam odzvanja ona užasna grmljavina iz dubine utrobe zemlje koju do tog jutra niste mislili da ćete ikada čuti u životu, dok se sve oko vas zanosi i njiše u čudnom ritmu rušenja domino kockica. Tada je uslijedio još jedan…
I nastao je mrtvi muk, mučan izdisaj popraćen nevjericom možemo li biti još jadniji od ovoga.
S jedne strane slika je uplakanih ljudi kojima se život srušio pred očima jer tek sada registrirate što su značile sve one cigle koje su popadale, s druge su strane lica izbezumljenih ljudi koji ne vjeruju što im se dogodilo, a tu su i oni na mobitelima koji su se nakon početnog šoka sjetili rodbine.
POTRES
Prolomilo se u glavama ljudi, i tako je sve počelo…prije točno godinu dana.
Mediji, kako domaći tako i strani, prenijeli su svijetom poruku da je Hrvatsku, koju smo do tada smatrali daleko izvan dohvata velikih katastrofa poput tsunamija ili uragana, uzdrmao snažan potres magnitude 5.5 prema Richteru. Epicentar je bio na području Markuševca i Čučerja, a osjetio se diljem Hrvatske te u Sloveniji i BiH. Drugi je udario u 7 sati i 1 minutu, a magnituda mu je bila 5.0 po Richteru.
Većinom su to i ljudi koji su tog nedjeljnog jutra po prvi puta otkrili što je to potres, također doznali putem medija, ali im to ništa nije značilo. Krenule su sirene i vladala je nedoumica: trebam li osobno provjeriti imam li još krov nad glavom ili mi je bolje ostati gdje jesam jer što ako ovo nije kraj? A tada se iz prikrajka uma ušuljala misao s kojom je vaše svakodnevno izdanje živjelo već duže vrijeme – naime, korona!
Ne ulazite u kuće, budite vani! Ali držite socijalnu distancu!, otprilike su tako zvučale poruke ljudima u kućnim ogrtačima. U jednom trenutku, čak je i počeo padati snijeg, što je, moramo priznati, postalo pravilo kod hrvatskih potresa.
Ostanimo mirni!, govorili su drugi, također tim istim ljudima u kućnim ogrtačima koji su se nalazili usred potresom razrušenog grada i pandemije virusa, koja nam i dan danas diktira živote.
Međutim, na teren su počele pristizati službe koje su ljudima osigurale obrok i kakvu takvu zaštitu od lošeg vremena, počela se zbrajati šteta i izvlačiti ljude iz ruševina. Više je ljudi ozlijeđeno toga dana, a jedna je djevojka preminula. U svakom slučaju jedna previše!
No, s vedrije strane, katastrofa je ujedinila cijelu Hrvatsku, ali i okolicu. I pokazala je da znamo biti ljudi kada zatreba. Pomoć je stizala sa svih strana i rušila stereotipe koje smo si sami nametnuli. Samo se prisjetite onih prizora kada su Bad Blue Boysi pomagali palčićima u Petrovoj bolnici jer je nezaboravno! U mnogima je potres izvukao ono najbolje, i na to imaju itekako razloga biti ponosni. U konačnici, potres nas je još jednom učinio narodom!
Nekako se uz to zajedništvo, bez obzira na beznađe, lakše disalo. Naravno, otvoreni su posebni računi, novci su stizali sa svih strana, uplaćivali su i slavni pa smo malo mjerkali tko je više dao, i tako. Ljudi su zbrinuti u Studentskom domu u Cvjetnom naselju ili gradskim hotelima, drugi su pobjegli iz grada. No, gajili smo nadu da će nas ova stravična nepogoda sve potaknuti da napravimo najbolje što možemo. Gajili smo nadu jer je obećana –
OBNOVA
Međutim, ona nas je ponovno vratila u stvarnost jer smo prestali biti ljudi i nastupila je birokracija. Kada govorimo o obnovi, zapravo govorimo o Zakonu o obnovi, koji je u kolektivnoj svijesti predstavio slamku spasa i izlaz iz svih problema.
Uvertira u cijeli nazovimo spektakl započela je, značajno i jednako spektakularno, skidanjem tornjeva na zagrebačkoj katedrali. Jeste li znali da je o tom događaju snimljen dokumentarni film naziva „6:24“?
Tomu je uslijedilo, očekivano, prepucavanje i neslaganje jer svi su nekako htjeli pridonijeti, iako nitko nije imao pojma što mu je točno činiti, s obzirom na to da se moderna Hrvatska još nikada nije našla u toj situaciji. Nedostajala je podloga koju bi inače taj Zakon predstavljao, ali je to moralo sačekati parlamentarne izbore. Svi su pričali o obnovi, pa čak i oni koji su to zakuhali. Da skratimo priču, stara ekipa se vratila izradi Zakona, koji je, naposljetku, izglasan 11. rujna.
To je bila dobra stvar, ali su joj ljudi dali preveliko značenje, međutim razumljivo jer živimo u svijetu kojim vlada papirologija. Zakonom je, pak, omogućeno da se osnuje Fond za obnovu koji će raspolagati s dodijeljenim sredstvima, a kojim će to tijelo financirati odgovarajuću i odobrenu obnovu. To se dogodilo krajem listopada 2020. godine, dok je njegov ravnatelj Damir Vanđelić izvijestio u prosincu kako će prvi radovi krenuti na ljeto, ovisno kada im Ministarstvo graditeljstva doznači odobrene zahtjeve.
Situaciju su dodatno zakomplicirali potresi koji su Banovinu gotovo sravnili sa zemljom i povećali prethodnu štetu te posljedično proširenje postojećeg Zakona, ali po svemu sudeći, Fond je sve to vrijeme uredno prikupljao dokumentaciju.
U međuvremenu su se i studenti vratili u grad, ljudi smješteni u Studentskom domu Cvjetno naselje dobili su ugovore o najmu stanova, počeli su izlaziti natječaji za naknadu određene štete, ali su se ljudi ohladili od spektakla jer još nije bilo prave obnove.
Tako su na primjer zagrebačke ulice izazvale sablazan zabrinutih roditelja koji su tražili sigurne koridore za njihovu djecu. Sve djeluje nekako ranjeno, a kao što Jadranko Črnko kaže „njegova me rana peče“ u pjesmi kojom nas je, prisjetite se, bombardirao Band Aid za vrijeme karantene nakon potresa. Prema mišljenju struke, tek nas sada čeka najizazovnije razbolje koje zaslužuje da mu pridamo pažnju, a to je – doslovna obnova. Kako kažu, trajat će godinama na što su mnogi povukli analogiju s potresom iz 1880. godine. Kao i da bi se mogao ponoviti, zbog čega moramo izgraditi adekvatnu (infra)strukturu za buduće generacije, a ne samo ploče s početka priče koje nitko ne shvaća ozbiljno nego da ono što piše na tabli napokon ima smisla.
To su zasad barem najave, a obilježavamo godinu dana od zagrebačkog potresa. Zasigurno ćemo, i iako nerado, pisati još ovakvih osvrta u budućnosti. Ali, što je tu je. I što još reći nakon godinu dana, osim jednoga – ne ponovilo se!
FOTO: PIXSELL
