FOTO Zlatna obljetnica maturanta IV. Gimnazije
Pedeset godina od mature proslavili su nekadašnji učenici 4C razreda IV. Gimnazije u Zagrebu, generacija Marije Vučkić 1974.-75. Nakon pola stoljeća lijepo se bilo prisjetiti školskih klupa i gimnazijskih dana u školi koja je u međuvremenu postala Muzej Mimara, a u kojoj su smjensku nastavu dijeli s učenicima I. Gimnazije, a dvorište i vanjsko igralište i s V. Gimnazijom. Bio je to najpoznatiji gimnazijski trokut toga vremena u gradu, a sve tri škole na vrlo visokom glasu.
Nije to bio prvi susret u tih pedeset godina, sastajali su se i ranije, prvo svakih pet, pa onda svakih deset godina, tako da sjećanja nisu blijeda, dapače, vrlo su živa. Zna se tko je s kim sjedio, koje zbog čega markirao, koji su profesori bili omiljeni više, a koji manje.
Lijepo se bilo prisjetiti zajedničkih odlazaka u kazališta, na koncerte, na maturalac u Zlatne pjasce (Varna u Bugarskoj), na maturalnu večeru u tek otvoren, susjedni Intercontinental, norijadu koja tada nije bila organizirana kao danas, ali ipak se ludovalo u istim kariranim košuljama, ne u običnim majicama kao danas. No, sjećanje na školske dane nadopunili su i one privatne, obiteljske, poslovne, pa se druženje, uz laganu večeru primjerenu godinama, proteglo na najmanje 6 školskih sati, ali naravno u večernjem terminu.
Zinka, Radmila, Zdenko, dvije Vlaste, Tanja, Drago, Vesna, Helena, Željko, Mladen, Ljiljana, Nada, Lidija, Anđelka, Ramona, Branka, Darko, Željko, Gordana, Borivoj i Krunoslav prisjetili su se i onih koji su opravdano izostali Renate, Lidije, Davora i Vesne, ali i onih koji nažalost više nisu među njima. A koliko je tadašnja opća gimnazija pružila kvalitetno znanje i podlogu za budući život najbolje govore njihove profesije. Među njima su: biolozi, psiholozi, sociolozi, liječnici, zubari, ekonomisti, arhitekti, novinari, prevoditelji, glazbenici, turistički djelatnici, porezni savjetnici, ekonomisti, računovodstveni stručnjaci, inženjeri strojarstva i elektrotehnike. Neke je poslovni put odveo u Kinu, neke u Nizozemsku, neke u Sloveniju, no većina je ipak ostala u Hrvatskoj. Toliko toga imali su za reći, a toliko malo vremena. Zato s nestrpljenjem čekaju novi susret da se podsjete na detalje koji su ostali u sjećanju, ali jednostavno večeras nisu došli na red.
S ponosom jedan od njih (nas).
Borivoj Zimonja
