FOTO: Čarobna živica dugoselske obitelji Frković

Oblikovana živica po imaginaciji obitelji Frković iz Ulice Bože Huzanića br. 41A u Dugom Selu već 20-tak godina predstavlja čarobni, estetski, zaštitni i hortikulturalni mini svijet u kojem se isprepliću hrvatski nacionalni motivi, ali i prepoznatljivosti svjetskih civilizacija s porukama mira, ljubavi i tolerancije među narodima svijeta

Poluvisoka živica dužine 45 m je formirana od više različitih vrsta biljaka, tj. šimšira, graba i čempresa. Prije dvadesetak godina Mirko Frković je odlučio da oživotvori i podari dušu živici i da je uz zaštitnu ulogu pretvori u umjetničko djelo živog raslinja. Do tada je živica bila samo živa ograda bez duše i prepoznatljivosti. Međutim, u tih 20-tak godina to je preraslo u čarobnu živu ogradu pored koje se ne prolazi ravnodušno i bez pogleda divljenja, koja vas mami da bar na trenutak zastanete i potiče na razmišljanje o prolaznosti života i koliko je čovjek mali u silnicama svemirskim. Pored nje bar na tren ponovo postanete svjesni da u svijetu sveopćeg konzumerizma postoje jednostavni i skromni ljudi koji su okrenuti običnim i svakodnevnim malim stvarima koji im donose sreću, silnu radost i odmor duše, kao što je obitelj Frković. Uz ljepotu oblikovane živice vrijedno je doživjeti taj osjećaj ugode i divljenja koji se ne može opisati riječima i da nas na tren odmakne od surovosti sadašnjeg trenutka, bremenitog sa svim životnim problemima.

Živica odista odiše imaginacijom Mirka i ostalih članova obitelji u koju su ugrađeni motivi suvremene hrvatske povijesti, kršćanstva, simboli Domovinskog rata i čudesa starih civilizacija. Živa ograda je pretvorena u izložbu na otvorenome cijelu godinu, koja je jednako privlačna u svako godišnje doba, a posebice je lijepa u zimskom doba kad napada snijeg. U živici se nalazi vukovarski toranj i simbol križa vukovarskog groblja na kojem su pokopani hrvatski vitezovi, koji su dali živote na oltar Domovine u obrani hrvatske slobode 1991. Mostarski Stari most na rijeci Neretvi je ures u dijelu živice, koji je UNESCO-va svjetska baština koji je, kada je izgrađen, bio je najveća lučna konstrukcija na svijetu. Tu se nalaze egipatske piramide koje su jedne od najpoznatijih sedam svjetskih čuda svijeta, koje predstavlja simbol jedne od najstarijih svjetskih civilizacija. Razne pagode ilustriraju maštu kojom je Mirko njih smjestio u životni dah zelenila. Pagoda je riječ koji je u Europi uobičajen naziv za indijske, kineske, korejske i japanske kultne građevine od kamena ili drva. Kršćanski tornjevi i prijašnji križevi su simboli pripadnosti Katoličkoj crkvi i svetkovanja katoličkih duhovnih i životnih vrijednosti. I na kraju u magičnoj živici pronalaze se i leteći tanjuri koji su iz nacionalne i svjetske povijesti usmjereni prema svemirskim prostranstvima i svodu nebeskom. Nedvojbeno da poruke koje zrače iz nesvakidašnje živice, a odnose se na nacionalne domoljubne motive, ali i univerzalne simbole, usmjerene su prema ekološkom očuvanju naše planete Zemlje, miru, solidarnosti i općem blagostanju za sve stanovnike svijeta.

U dvorištu obitelji Frković nalazi se bogati svijet flore od cvijeća, ljekovitog bilja, bjelogorice, crnogorice do voća i povrća. Prevladavaju brojne ruže svih boja i snažnog ugodnog mirisa, hortenzije, kane, bazga, smreka, bor te lješnjaci, kruške, breskve, šljive i drugo ukrasno raslinje i grmlje. U tom uređivanju okućnice, vrta i voćnjaka sudjeluje cjelokupna obitelj Frković, ali svaki član ima svoje preferencije. Tu su dom pronašli brojne vrste kukaca, pauka i ptica, od vrabaca, sjenica, grlica pa do kosa i češljugara. U sumraku su aktivni ježevi, a u bešumnim noćnim preletima šišmiši, sove i ćukovi klize u potrazi za hranom ili prema zovu ljubavi.

Mirko Frković Ogulinec rođen je u zemljoradničkoj obitelji 6. prosinca 1945. u Ogulinu. U vrijeme mladosti bio je vrstan sportaš koji se bavio dizanjem utega, kuglanjem i plivanjem. Najdraži mu je bio leptirov stil plivanja u kojem je bio prvak Ogulina. U Dugo Selo nastanio 1968. kad je sklopio brak s Ružicom rođ. Habeković. Radni vijek proveo je u mlinarskoj industriji, a najduže je radio u zagrebačkom Žitokombinatu. U mirovini se nalazi od 2006. Ružica Habeković rođena je u zemljoradničkoj obitelji 11. lipnja 1952. u Dugom Selu. Poslije završene srednje škole zapošljava se u Žitokombinatu u kojem je radila sve do 2000. Mirko i Ružica imaju dvije kćerke Anicu i Goranku.

Kod obitelji Habeković od kada se pamti, njegovala se živica koju je posadio Đuro još davne 1961. Dugi niz godina grabrova živica bila zaštitni vjetrobran kod obitelji Habeković u kojoj se oduvijek njegovala svijest ljubavi prema hortikulturi i zaštiti prirodi općenito.

Mirko Frković je o počecima pretvaranju obične u čudesnu živice skromno naveo:

„Oduvijek sam bio vezan za šumu i voćke i gajio ljubav prema prirodi i životinjama jer sam rođen u Gorskom kotaru. Inspiraciju da započnem sa svojim kreacijama na živoj ogradi dobio sam gledajući dokumentarne emisije o japanskim vrtovima, živicama i bonsaijima. Svaki početak je težak pa sam i ja mukotrpno stjecao iskustva, jer sam morao čekati godine da se moja vizija pretvori u sadašnji oblik. U tome pronalazim svoj unutrašnji mir, zadovoljstvo i sreću da sam živici udahnuo posebnost i stvorio svoje kreacije u kojima može uživati moja obitelji, ali i susjedstvo i putnici namjernici. Jednim dijelom u mojem stvaralaštvu zaslužni su i supruga Ružica te kćeri Anica i Gordana koje me svojim prijedlozima, sugestijama, a ponekad i kritičkim osvrtom potiču da iznova promišljam o novim figurativnim oblicima. To zaista zahtijeva i puno slobodnog vremena u kojem provedem po nekoliko dana mjesečno jer živicu orezujem ručnim škarama i pazim na svaki detalj. No, kada se nešto voli i radi s ljubavlju onda nema nikakvih zapreka da se tom poslu ne posvetite cijelim svojim bićem. I na kraju želim istaknuti da mi je jako žao što su uglavnom skoro sve živice orezano ravno bez imalo kreacije. Svaka živa ograda zaslužuje da bude dekoracija i prepoznatljivost vlasnika. Još mi teže pada kada vidim koliko je živica, vrtova, voćnjaka ili vinograda zapušteno i kako se vlasnici neodgovorno i nemarno ponašaju prema biljnom svijetu i općenito prema čovjekovom okolišu. Zbog toga mi nije bilo nikad teško podijeliti svoja iskustva ili savjete s drugim ljudima koji žele udahnuti dušu u svoje živice ili im osobnim primjerom pomoći pri tome.“

Ružica Frković je u svezi nastanka obiteljske živice izjavila:

„Ispočetka smo bili skeptični s takvim viđenjem orezivanja živice jer to nitko nije prije radio i nismo znali kako će to na kraju ispasti, a i samo održavanje živice zahtijeva puno slobodnog vremena i umijeća. Međutim, nakon 20-godišnjeg mukotrpnog rada svi smo ponosni i to nam je sada postala dika. Uspjeli smo od obične živice stvoriti naše mjesto uživanja, razgovora, druženja i susreta sa susjedima, rodbinom i ne/poznatim ljudima, koji nakratko zastanu, da odmore svoju dušu od svakodnevnih životnih problema, koji nas sve zajedno tište.“

Dugoselska živica obitelji Frković je rijetkost na koju se nailazi i koja je oplemenila ne samo najdužu dugoselsku Ulicu Bože Huzanića, nego je to motiv i za dugoselsku razglednicu. U svakom slučaju i Turistička zajednica Grada Dugo Selo u svojim promoviranjima dugoselskog kraja ima što prezentirati, mističnu živu ogradu i široj društvenoj javnosti. To je na ponos i dika ne samo najbližeg susjedstva nego i svih stanovnika tog dijela Dugog Sela, ali i susjednog naselja Puhovo, koje povezuje upravo Ulica Bože Huzanića.

Hortikultura je grana poljoprivrede koja se bavi unapređenjem uzgoja i kultiviranjem vrtnih biljaka, cvjećarstvom, povrtlarstvom, arhitekturom parkova i drugim poslovima uređenja okoliša, ali to je i stil i način života obitelji Frković. Možete li si zamisliti da živite uz ovakve živice uz koje rastu stoljetna drveća puna života od ptice, kukaca, pauka, gmazova, vodozemaca, sisavaca i drugih životinja, uređene travnjake, vrtove i voćnjake? I zar nije konačno vrijeme da svi udruženi ustanemo za spas naše jedine nam planete Zemlje, za zaštitu bioraznolikosti, čovjekovog okoliša i prirodnih resursa te borbom protiv klimatskih promjena, očuvamo naš Plavi planet i sve njegove ljepote prirode i za sljedeće naraštaje koji dolaze.