ĐURO MESIĆ PREDSTAVIO KNJIGU “RAZMINIRAJ DOMOVINU”: Riječ je o mojoj ljubavi i odušku koji nema financijsku cijenu

Autor je svojim uspomenama dokumentirao opasnost od mina, pokušao osvijestiti javnost o tom pozivu i, naposljetku, ostvario ono što si je odlučio još davne 1992. godine - naime, ostaviti svoj doprinos

U Gradskoj knjižnici Velika Gorica predstavljena je knjiga “RazMiniRaj DomOVinu”, autora Đure Mesića.

– Knjigu piše čovjek koji je sve to prošao iz prve ruke. Moram priznati da je to prva takva knjiga koju sam vidio i da se netko usudio pisati o čudnom životu ljudi koji svakodnevno žive u neizvjesnosti. Svoju glavu nose u torbi i nikada ne znaju hoće li im pipalica spasiti život, rekao je uvodno urednik Stipo Bilić istaknuvši da je još uvijek otvoreno pitanje kako problem mina riješiti do kraja jer unatoč napretku tehnologije, posao najviše ovisi o čovjeku koji ga obavlja.

Razminiranje je dio mladosti i najboljih godina, poručio je autor, a sam proces pisanja trajao je više od 15 godina. Dosljedno je prikupljao i čuvao građu, a otkrio je i kako je sve počelo.

– Dvijetisućitih godina zanimala me je povijest obitelji, rodoslovlje i porijeklo. Živio sam u Požegi, a po prezimenu su me svi zvali “zemljak Ličanin” te sam tih dana tražio poveznicu. Stupio sam u kontakt s profesorom Enverom Ljubovićem, koji je, vidjevši materijal koji sam prikupio, rekao kako bi to bilo šteta ne objaviti.

Za sebe kaže da nije čovjek od knjige, ali ga je taj susret ohrabrio da se uhvati u koštac s pisanjem. Tako je nastala prva knjiga “Mesićevi rodni zavičaji” u kojoj su se već tada nalazili zapisi o razminiranju.

– Razminiranje je moj život od početka ’92. godine kada sam dobio ovlast pirotehničara, a ova je knjiga potvrda da je veći dio materijala postojao još 2005. godine. Na tu temu pisao sam sitno i 2007. godine, ali je do danas bilo na čekanju.

– Ohrabrio sam se izdati knjigu zahvaljujući lektorici koja mi je iz sirovog materijala izbacila što je loše i, možda, neukusno, a tu je i moj prijatelj Stipo. Njih dvoje su bili presudni da knjigu pustim u javnost.

Svoju istinu, napominje Mesić, ne nameće nikome i ne želi postati sudac. On je samo, kako kaže, sudionik jednog prostora i vremena što je, naposljetku, zapisao.

– Drugi je motiv bio taj što su pirotehničari stradavali i jedino se o nama pričalo kada netko nastrada. U ovoj knjizi popisujem sve žrtve i svaki je događaj velika priča. Iskustvo o kojem govorim postigao sam diljem Hrvatske, rekao je Mesić nadodavši kako je radio na mađarskoj i istočnim granicama s Bosnom do najjužnijeg dijela u Dubrovniku.

Riječ je o 30 kvadratnih kilometara, za što kaže da je malo, s obzirom na to da je u Hrvatskoj razminirano 1 530 kvadratnih kilometara miniranih površina. Počeo je kao pirotehničar, zatim voditelj skupine, voditelj radilišta, za vrijeme Domovinskog rata bio je voditelj akcija, a posljednjih sedam godina vršio je dužnost pirotehničkog nadzornika.

– Moja životna iskustva prije poziva u pirotehniku bila su rad s ljudima i davala su mi obvezu da mlade ljude pokušavam profesionalno održavati na razini da je to vrlo opasan posao. Jesam li u tome uspio, drugi će suditi, ali sam ponosan da na mojim radilištima nije bilo mrtvih.

Događaje, navodi, opisao je u najsitnije detalje kako bi argumentirao da je kao odgovorna osoba odradio sve u duhu zakona i pravila istaknuvši pogibiju jednog Južnoafrikanca koja se dogodila za vrijeme kada nije bio prisutan.

– Ova knjiga, također opisuje prve dane razminiranja 6. ožujka 1992., kada smo počeli raditi, volim to nazvati, običnim štapom. Borili smo se sami sa sobom i minama, a na žrtvama ljudi smo mijenjali zakone, donosili pravilnike i nabavljali bolju opremu. Na primjer, nakon pogibije južnoafričkog pirotehničara donesen je zakon po kojemu je zabranjeno da psi budu jedina metoda, ali njemu više nije bilo spasa. Koliko je mina do tada promašeno, to ne znamo. Na žrtvama smo se učili i usavršavali te donosili pravila.

Za sebe kaže da nikada nije volio oružje, ali kada je krajem 1991. godine došla informacija kako će se iz Požege poslati dva čovjeka na obuku za pirotehničara, odlučio je dati svoj doprinos.

– Postoji izreka da pirotehničar jednom griješi. Ipak tvrdim da ima dva pogrešna koraka: prvi je kada se odlučiš za to zanimanje, a drugi je onaj korak koji su napravili svi koji su nastradali.

U svakom slučaju svojim je uspomenama dokumentirao opasnost od mina, pokušao osvijestiti javnost o tom pozivu i, naposljetku, ostvariti ono što si je odlučio 1992. godine – naime, ostaviti svoj doprinos.

Knjiga se može nabaviti po cijeni od 80 kuna, a može se nabaviti putem Matice hrvatske te osobno od autora.

– Trudim se da ljudi čuju za to. Od knjige ne očekujem nikakav poseban povrat. Riječ je o mojoj ljubavi i odušku koji nema financijsku cijenu.