Đuro Mesić novu knjigu posvetio povijesti Novog Čiča: Uvijek sam pokazivao želju saznati što više o kraju u kojem živim

Đuro Mesić priprema još jednu poslasticu za sve ljubitelje povijesnog i zavičajnog štiva. Njegov novi tekst, “Knjiga o Novom Čiču – povijesni pregled”, trenutno je na lekturi te bi se uskoro trebao naći u rukama njegove vjerne čitalačke publike. Za ovaj naslov sam autor kaže da je rezultat njegove istraživačke znatiželje i prikupljanja građe o povijesti mjesta u kojem se nalazi.

– Nedavno sam navršio 17 godina kako se nalazim u Turopolju te više od 16 godina kako živim u Novom Čiču. Uvijek sam pokazivao želju saznati što više mogu o kraju u kojem živim i tako sam prikupio mnogo lokalnih knjiga, gradskih ljetopisa i druge literature, govori nam Mesić.

U svom istraživanju saznao je kako o Novom Čiču ima premalo informacija, čak i u knjigama povjesničara koji su se svojevremeno bavili pisanjem takve građe. To ga je, otkriva nam, dodatno izazvalo da se uhvati u koštac s tematikom.

– Dao sam si truda saznati što više mogu o svom mjestu i kraju, a u razgovoru s ljudima shvatio sam da i oni ne raspolažu s konkretnim informacijama. Priča po predaji uvijek je poprilično varljiva i lažna, dok se moja istraživanja i pisanje temelje isključivo na prikupljenim dokumentima.

Upornost se uvijek isplati

Dok su brojni izvori tvrdili kako ne postoje spomenice i dokumenti vezani uz Novo Čiče, Mesićeva upornost uspjela je dokazati suprotno. Tako je prilikom rušenja tamošnjeg vatrogasnog doma došao do vatrogasne spomenice, a potom su se nizala i druga otkrića – prije svega pronašao je spomenice o lokalnoj župi i školi.

– Svi znaju da je škola u ovom kraju bila od zidanja zgrade, 1897. godine. Međutim, dokumenti i spomenica kažu da je škola u Novom Čiču postojala od 1858. godine, a tu činjenicu potkrjepljuju dokumenti o imenima učitelja i lokaciji školske zgrade. Dakle, u mojoj knjizi povijest sela pisana je iz postojećih dokumenata koje sam imao sreće pronaći.

Najstariju informaciju o Novom Čiču, autor je pronašao u župnim i crkvenim knjigama. Kako nam objašnjava, crkveni zapisi navode kako župa “postoji i prije 1334. godine”. Zbog toga je upravo župi posvećeno prvo poglavlje knjige.

– Knjiga obuhvaća župu pa sam, uz Župnu crkvu Svetog Ivana Krstitelja i kapelicu Ranjenog Isusa, pisao i o kapelicama u svim mjestima koja joj pripadaju. Što se tiče same crkve, mogu se pohvaliti popisom svih župnika koji seže od 1501. godine do današnjih dana. O većini njih priložio sam kratki životopis i dio njihovih radova jer su oni bili, mahom, predsjednici vatrogasnog društva, ravnatelji škole te uključeni u društveni i kulturni život mjesta.

U drugom poglavlju mjesto su našle lokalne udruge koje je predstavio prema kriteriju starosti. Najstarija udruga, nastavlja Mesić, bilo je vatrogasno društvo, kojeg slijedi Pjevačko društvo “Javor” koje je svega tri godine mlađe. I tako redom kako su nastajale – od aktiva žena i udruga umirovljenika, preko lovačkog društva pa sve do nogometnog i judo kluba.

– Sve je popraćeno starim fotografijama. Najstarije potječu s početka 20. stoljeća, a uspio sam pronaći i imena nekih ili većine ljudi koji su na njima. Dobar dio njih bio je izazov, pogotovo fotografije koje se nalaze u ‘Kavaliru’ za koja sam dobio određena tumačenja, ali nisam došao do podatka odakle potječu. One su u jednom trenutku ugledale svjetlo dana, mimo službenih protokola, međutim i na njima sam otkrio imena ljudi.

Povijest slagana iz mozaika

Mesić se u istraživanju građe, osim službenim izvorima, također koristio i informacijama iz lokalnog tiska. Povjerio nam se kako ovo nije bio nimalo lak posao jer je povijest sela slagao iz mozaika dostupnih informacija, a sve što je uspio otkriti nastojao je i zapisati. Od sve obrađene građe, najviše je, kako nam kaže, ponosan na poglavlje o stradalnicima ratova.

– U Prvom svjetskom ratu iz ovog mjesta poginulo je 38 ljudi, poimence ih navodim gdje su poginuli i za veći dio gdje su sahranjeni, uglavnom na bojnom polju. Također, njih više od 40 imalo je sreće da su ranjeni i zarobljeni, ali su ostali živi, navodi Mesić i nastavlja:

– U Drugom svjetskom ratu ovaj kraj imao je ukupno 42 žrtve, vojne i civilne. Na svu sreću, u Domovinskom ratu imali smo samo jednu žrtvu. To je popis i dug prema precima ljudi koji ovdje žive.

Nakon svega što smo doznali, zanimalo nas je koji su daljnji koraci kako ovo vrijedno djelo ne bi samo ostalo u rukopisu. Za izdavanje knjige, Mesić se već obratio Mjesnom odboru Novo Čiče i lokalnim udrugama koje su se angažirale u realizaciji, mnogo su mu pomogli i prijatelji, a također se nada podršci iz Grada Velika Gorica te drugih institucija koje trebaju podržati zavičajnu baštinu.

– Pozivam i sve druge koji se žele uključiti kao sitni donatori, da pomognu svojim prilogom jer će od toga ovisiti broj naklade i broj knjiga. Investicija u takva djela danas je dosta skupa i svaka podrška mi je dobrodošla, zaključio je Mesić.