Dok je Thompson snimao pjesme o obrani sela i domovine, Srbi su slavili zločine kroz genocidne stihove: Slobo, donesi salate, bit će mesa, klat ćemo Hrvate

Kad se u hrvatskom javnom prostoru povede rasprava o Marku Perkoviću Thompsonu i njegovoj pjesmi Bojna Čavoglave, gotovo se uvijek sve svodi na prvu rečenicu – “Za dom – spremni!”. Ljevica, dio udruga i pojedini pravnici pozivaju na zabranu pjesme ili barem kažnjavanje izvođenja pozdrava kojeg su koristile ustaške postrojbe u NDH.

No u tim kritikama često izostaje najvažniji element – vrijeme i okolnosti u kojima je pjesma nastala. A to vrijeme nije bilo ni demokratsko, ni mirnodopsko, ni stabilno. Bila je to 1991. godina – godina kada je Hrvatska tek proglasila samostalnost, a trećina njezina teritorija već bila okupirana od strane JNA i srpskih paravojnih postrojbi. U to vrijeme vodile su se najkrvavije bitke: Vukovar je bio pod opsadom, Škabrnja i Saborsko tek će biti sravnjeni sa zemljom, a gradovi i sela Dalmacije, Like, Slavonije i Banovine bili su pod stalnim napadima.

U takvom kontekstu, u selu Čavoglave koje je bilo na prvoj crti bojišnice, tada 20-godišnji Marko Perković – dragovoljac bez glazbenog zaleđa – snima pjesmu koja će postati simbol otpora. Pjesmu koja je, prije svega, bila poziv na obranu, a ne ideološko očitovanje.

Da, pjesma počinje pozdravom Za dom spremni, što jest ustaški pozdrav i kao takav pravno i društveno sporan. No postavlja se legitimno pitanje: je li realno, pošteno i povijesno odgovorno suditi pjesmi nastaloj u ratnim okolnostima istim kriterijima kao da je nastala danas, u miru, iz komfora studija ili političkih tribina?

Što se pjevalo s druge strane?

Kritičari često zanemaruju širi kontekst – a posebno ono što se u isto vrijeme pjevalo s druge strane bojišnice. Dok su hrvatski dragovoljci snimali pjesme o obrani sela i domovine, srpske paravojne postrojbe, potpomognute JNA, slavile su zločine kroz otvoreno genocidne stihove. U Vukovaru, Kninu, okolici Petrinje i Dalmacije odjekivale su pjesme poput: “Slobo, donesi salate, bit će mesa, klat ćemo Hrvate”, kao i “Oj hrvatska mati, Srbin će te klati”, dok su u ratu u BiH kasnije pjevane i verzije poput “Oj, Pazaru, novi Vukovaru – oj, Sjenice, nova Srebrenice”.

Te pjesme nisu bile rubne – bile su dio ratne svakodnevice. Neki izvođači, poput Baje Malog Knindže, otvoreno su nastupali pred vojnicima tzv. SAO Krajine i u spotovima slavili “srpske zemlje” i “nož, žicu”. Ceca Ražnatović, udovica zloglasnog ratnog zločinca Arkana, redovito je nastupala za pripadnike Srpske dobrovoljačke garde. Mitar Mirić, Mile Delija, Jandrino Jato i drugi pjevali su o četnicima, klanju i “oslobađanju” Dalmacije.

Unatoč svemu, ti izvođači i danas pune dvorane diljem regije – i u Hrvatskoj – bez javne osude, zabrane ili poziva na ispriku. Štoviše, njihova gostovanja često prate medijski naslovi o “glazbenim spektaklima” ili “nostalgičnim hitovima”. Nitko ih ništa ne pita, i nitko ne traži ni trunku odgovornosti za poruke koje su u ratu širili.

Zabranjene pjesme – ali ne sve

Da bi se razumjela emocionalna snaga pjesama poput Bojne Čavoglave 1991., treba imati na umu i razdoblje koje joj je prethodilo. Tijekom desetljeća komunističke Jugoslavije, brojne hrvatske domoljubne pjesme bile su zabranjene ili marginalizirane. Pjesme poput Vilo Velebita, Ustani bane, Oj Hrvatska mati, Zovi, samo zovi, pa čak i Lijepa naša domovino u punoj verziji, mogle su se izvoditi samo u kontroliranim, folklornim okvirima. Svako javno izražavanje hrvatstva smatralo se potencijalno subverzivnim.

U takvom društvu, gdje je nacionalna pripadnost bila potisnuta, pjesme poput Bojne Čavoglave predstavljale su više od ratnog hita – bile su izljev nakupljene tišine. Za mnoge to nije bila samo pjesma, već prva otvorena izjava identiteta nakon desetljeća šutnje. I zato nije slučajno da iz tog vremena u uhu ostaje stih: “Nećete u Čavoglave”

Pravna i moralna dilema

Ustavni sud Republike Hrvatske već se više puta očitovao o pozdravu Za dom spremni, navodeći da je riječ o pozdravu koji je u suprotnosti s Ustavom. No u isto vrijeme priznao je kako “kontekst upotrebe mora biti uzet u obzir”, posebno kad se radi o povijesnim okolnostima i umjetničkom izražavanju.

Pitanje je, dakle, jednostavno: vrijedi li to samo za jedne?

Tko zapravo brani povijesni kontekst?

Kao društvo, nismo dužni slaviti simbole koji vrijeđaju žrtve bilo kojeg režima. No jesmo dužni razumjeti povijest i okolnosti – ne prešućivati zločine jednih dok cjepidlačimo nad pjesmama drugih. Ne možemo 2025. godine jednima suditi zbog riječi iz 1991., a drugima ni danas ne postaviti najosnovnije pitanje: Gdje je vaša isprika?

Dok se u Hrvatskoj raspravlja o jednoj pjesmi snimljenoj pod granatama, u regiji i dalje bez problema nastupaju oni koji su klali pjesmom, šutnjom i podrškom. Povijest pamti obje strane – pitanje je samo čije pjesme ćemo zauvijek analizirati, a čije ćemo zaboraviti jer nam nisu politički neugodne.