Dječji domovi nikad puniji
U veljači ove godine 4439 djece bilo je bez odgovarajuće roditeljske skrbi, od toga ih je 2133 smješteno u domovima, a 2306 u udomiteljskim obiteljima, piše Jutarnji list.
Šokantna je to brojka s obzirom na to da je 2015. godine ukupno bilo 2795 takve djece, što je gotovo upola manje. Nažalost, brojka posvojene djece u posljednjih pet godina gotovo da se nije pomaknula s mjesta – 2015. je posvojeno 126 djece, a lani 129.
Stručnjaci su suglasni da djeci dugoročno nije mjesto u institucijama i dom bi im trebao biti samo usputna postaja, no nažalost to u Hrvatskoj često nije slučaj. Prema Zakonu o socijalnoj skrbi, djeca mlađa od 7 godina mogu boraviti u domu samo privremeno, najdulje do šest mjeseci, no ta odredba se ne poštuje.
Iako raste broj djece u domovima, udomitelja je svake godine sve manje. Kod nas trenutačno ima puno djece koja bi trebala biti izdvojena iz obitelji, a nemaju ih kuda smjestiti. Djeca tako ostaju živjeti u nezadovoljavajućim obiteljima, a pretrpani domovi primaju samo hitne slučajeve, potvrđuju nam ravnatelji domova za djecu.
– Mi smo stalno puni, stanje je teško kao u cijeloj zemlji. Postoji opcija hitnog smještaja djece jer im je život na neki način ugrožen ili su nađeni bez nadzora i ne može se stupiti u kontakt s roditeljima. Imamo i djecu migrante koje hitno treba smjestiti, kaže nam Suzana Mravinac, ravnateljica Dječjeg doma “Ivana Brlić Mažuranić” u Lovranu.
Vrlo je zabrinjavajući podatak da djeca starija od 7 godina budu u domu i po nekoliko godina. Prosjek zadržavanja predškolaraca je oko godinu dana, kaže ravnateljica. No, 365 dana u životu malog djeteta je ponekad cijela vječnost.
– Nekad misliš, evo ga na godinu dana, a ostane do 21. godine. Teško je to. Obitelj je za dijete nešto nezamjenjivo. Mi im se trudimo pružiti što više, ali njima treba stabilnost, bliskost, a puno se ljudi izmijeni u kolektivu. Nedostaje i drugih struka, psihoterapeuta, dječjih psihijatara. Ne možete ni zamisliti što su neka djeca proživjela u svome životu, upozorava Iliana Stojanović, ravnateljica Dječjeg doma Maslina u Dubrovniku.
Lani nisu imali nijedno udomljenje niti posvajanje.
– Imali smo povratak u biološku obitelj. To i jest naš prvi cilj. Posvajanje je krajnji cilj, iako možda nije takav dojam. Naime, djeci su njihovi biološki roditelji najvažniji, što god bio razlog izdvajanja, mama je mama, a tata je tata, objašnjava Stojanović.
Neka djeca su u toliko teškom stanju da se udomitelji ne mogu nositi s njima. A najgore je kad se djeca vraćaju iz udomiteljstva, navodi ravnateljica, donosi Jutarnji list.
