Dalibor Mikulić: Geopolitika energetike
Međunarodni energetski forum INTERNEF-a, i ove godine u svom osmom izdanju održat će se 27. rujna u Splitu. za razliku od drugih sličnih okupljanja unutar energetskog sektora Forum ima svoj poseban format koji mu je omogućio da postane respektabilno mjesto okupljanja hrvatskih, europskih i svjetskih energetičara, ali i aktera iz akademske zajednice, energetskih kompanija, vlada i politike i medija. Za razliku od sličnih događanja koji (pre)često pate od uske specijaliziranosti i izostanka razumijevanja energetskih pitanja u širem društvenom kontekstu, Forum je osmišljen kao platforma za promišljanja i problematiziranja različitih dimenzija energetskih politika. Posebnost INTERNEF-a je i u tome što promovira policy koncept, odnosno koncept energetske politike ali i ideju politologije energije kao ideje moći što je inovacija na svjetskoj razini. To između ostalog pretpostavlja energetske resurse (potencijale) kao poluge moći koje koriste međunarodni akteri za jačanje uloga.
Međunarodni energetski forum, čiji je utemeljitelj Prof. dr. Anđelko Milardović, odabirom glavnih tema, sudionika i organizacijom panela, problematizira energetiku kroz prizmu aktualnih političkih i geostrateških silnica. Cilj je i uspjeh ponuditi relevantne smjerokaze kreatorima kratkoročnih i dugoročnih energetskih politika ali ponuditi i druge odgovore na važne energetske teme.
Osobitost INTERNEF-a je i u tome da promovira značenje i važnost energetske diplomacije koja mora biti usko vezana s vanjskom politikom, ali i cjelokupnom nacionalnom, kako bi se osigurala energetska sigurnost. Pored navedenog, Međunarodni energetski forum promovira važnost energetske politike za funkcioniranje ekonomije u globalnom društva rizika u okviru policy koncepta i energetske politike kao tipa javnih politika. O tome najbolje svjedoči glavna tema ovogodišnjeg Osmog međunarodnog energetskog foruma INTERENEF „Energetska sigurnost Europske unije u novom geopolitičkom okruženju” s podnaslovom „Između društva rizika i energetske sigurnosti”.
O ovogodišnjem INTERENEF-u, razgovaramo s nezavisnim stručnjakom i konzultantom za energetiku Mr. sc. Daliborom Mikulićem, međunarodnim koordinatorom i jednim od urednika Energetskog foruma 2024. godine u organizaciji Instituta za europske i globalizacijske studije, Split-Zagreb.
Energetski stručnjak mr. sc. Dalibor Mikulić tridesetogodišnju profesionalnu karijeru gradio je u domaćem i međunarodnom energetskom i infrastrukturnom sektoru. U poslovnom okruženju je nakon studija na zagrebačkom Rudarsko-geološko-naftnom fakultetu prošao put od pripravnika, inženjera na gradilištu, glavnog inženjera, direktora sektora pa sve do člana i predsjednika uprave. Na norveškom Geotehničkom institutu u Oslu usavršavao se i stjecao znanja od istaknutih svjetskih stručnjaka, a na Institutu za razvoj poslovnog upravljanja – IMD Lausanne u Švicarskoj stekao je znanja iz područja menadžmenta. Tijekom karijere bio je, uz ostalo, član uprave Geofizike u vrijeme kada je surađivala sa zapadnim velikim naftnim i plinskim kompanija kao što je PetroCanada, Veba Oil, OMV, RWE, Apache, Sirte Oil Co. itd,. Neposredni je dionik u istraživanju Ininog bloka Hayan u Siriji koje je rezultiralo komercijalnim otkrićem plina i nafte. Osam godina bio je direktor za Europu i Sjevernu Afriku u američkoj tvrtki INOVA Geophisycal, za koju je realizirao neke od najboljih ugovora u Alžiru, Njemačkoj, Poljskoj, Libiji i Rumunjskoj, vezanih za isporuku tehnologija za istraživanje ugljikovodika na kopnu. Nakon INOVA-e kao savjetnik i izvršni manager radio je za poslovne operacije za poljsku tvrtku Geopartner, na energetskim tržištima jugoistoka Europe.
Prvi panel ovogodišnjeg Foruma bavi se energetskim kompanijama i energetskom sigurnošću u Europi s posebnim osvrtom na Republiku Hrvatsku. U svojoj studiji o energetskoj budućnosti Hrvatske među prvima ste upozorili na nepouzdanost ulaznih podataka u Strategiji energetskog razvoja Hrvatske iz 2020, koja je još uvijek temeljni strateški dokument za kreiranje i provedbu energetskih politika? Energetska situacija u Hrvatskoj i svijetu je stubokom izmijenjena od tada. Što bi trebalo mijenjati u tom ishodišnom dokumentu?
Energetski sustavi moraju naravno, ispunjavati svoju osnovnu svrhu, a to je sigurna opskrba energijom svih kupaca, po prihvatljivim cijenama i uz minimalan utjecaj na okoliš. Strategija energetskog razvoja Republike Hrvatske do 2030. s pogledom na 2050. godinu donesena je u Hrvatskom saboru u veljači 2020. Kao i druge strategije i Strategija energetskog razvoja ima svoja polazišne pretpostavke, a koje su se u vrlo kratkom vremenu od usvajanja značajno promijenjene. Prije svega mislim na ruska invazija na Ukrajinu koja je stubokom promijenila dosadašnje energetske dobavne pravce i izvore.
Drugo je visina BDP po stanovniku. Za ilustraciju predviđanje za 2030. bilo je 16.323,82 EUR. Već u 2023. BDP za u RH dosegao je 19.687 EUR po stanovniku, što je više za 18 %. Treće procjena je broj stanovništva i to će u 2030 biti 3.755.000 stanovnika u RH, a za predviđanja za 2050. navedeno je 3.295.000 stanovnika u RH. Po zadnjem popisu iz 2021. u RH bilo je 3,879.000, uz tendenciju pada broj stanovnika. Strategija naglašava i da je potrebno omogućiti realizaciju projekata istraživanja i eksploatacije ugljikovodika koji bi doveli do eksploatacije ugljikovodika i smanjenja pad proizvodnje. To se naprosto nije dogodilo. I istraživanje i eksploatacija ugljikovodika u stalnom je padu.
Prema Strategiji potencijal geotermalne energije predviđa tek 47 MW do 2050. Znamo da je tu već došlo do promjena i da brojke i predviđanja moraju biti puno veća. Osobno smatram da geotermalni potencijal treba iskoristiti te kako je još oko 500 MW moguće dobiti dodatnih. Nadalje, EU odnedavno nuklearnu energiju smatra zelenom tj niskougljičnom. U tom smislu potrebno je razmotriti planove dogradnju bloka 2 NE Krško ali tu su i tzv. mali nuklearni reaktori (SMR) koji sve više zauzimaju tržišni udio.
Vidimo i kako se nakon izgradnje i puštanja u pogon LNG plutajućeg terminala pojavila potreba povećanja kapaciteta (s 2.6 bcm na 6,1 bcm) samog terminala ali i potreba izgradnje plinovoda prema Sloveniji, Austriji i Njemačkoj. Potrebe za električnom energijom ne zadovoljava vlastita proizvodnja. Tako uvoz električne energije čini četvrtinu ukupne potrošnje. Cijena su uvjetovane otvorenim tržištem električne energije i u Republici Hrvatskoj i na međunarodnom tržištu električne energije.
Samo ove navedene činjenice, a ima ih još dosta dovoljne su znak da Strategiju energetskog razvoja RH iz 2020. treba dopuniti, poboljšati ili još važnije postaviti ambiciozniji cilj od 250 MW novih elektrana godišnje iz OIE, prema razmatranom scenariju ubrzane energetske tranzicije S1. I kao najvažniji strateški cilj je da Republika Hrvatska u konačnici postane izvoznica električne energije.
Bez obzira na tip energenta Hrvatska je u natpolovičnim omjerima u svim energetskim segmentima ovisna o uvozu energenata. Je li onda realno govoriti o energetskog samodostatnosti i je li ona za hrvatsku izgledna i u kojem razdoblju?
Javni podatak je da proizvodimo samo 31 % sirove nafte, a 25 % prirodnog plina. Ako pogledamo strukturu proizvodnje i nabave električne energije tada vidimo da od ukupno 22.051 GWh u 2023., hidroelektrane daju 7.495, termoelektrane 4.723, nuklearna elektrana Krško 2.666, iz OIE 319, otkup iz OIE 1.175, što znači da na uvoz otpada 5.673 GWh. Pojednostavljeno dodatnih 750 MW (ili jedna nova NE Krško) bila bi dovoljno da RH bude samodostatna.
Međutim računajući mix OIE moramo uračunati i tzv faktore iskorištenja snage (kapaciteta) jer ne zaboravima nuklearke imaju taj faktor 92.5 % , geotermalne 74,3 %, plinske 56,6 %, hidroelektrane 41,5 %, vjetroelektrane 35,4 %, a sunčane 24,9 % .
Prema jednoj od simulacija koju mreža trenutno može prihvatiti predviđa se povećanje obnovljivih izvora od 2.995 MW; i to iz Vjetroelektrana – 447 MW; Solarnih – 1.700 MW; Geotermalnih – 540 MW; i Nuklearnih – dodatnih 308 MW (SMR ili blok 2 NEK). I to za razdoblje od 10 godina. U sličnom scenariju, do 2050. godine očekuje se instaliranje 2.880 MW iz VE, te 3.720 MW iz SE.
Na ovom Forumu željeli bismo čuti i od sudionika njihovo mišljenje, prijedloge sugestije te savjete kako doći do kapaciteta koji bi Republici Hrvatskoj omogućili izvoz energije.
Na kojim energentima s kakvim energetskim politikama Hrvatska mora ostvarivati tu nužnost energetske samodostatnosti?
Temeljna odrednica razvoja proizvodnih postrojenja za električnu energiju je dekarbonizacija. Cilj je povećanje domaće proizvodnje, odnosno istodobno povećanje udjela OIE i smanjenje udjela termoelektrana na fosilna goriva. Do kraja promatranog razdoblja cilj je da uvoz električne energije isključivo bude rezultat ekonomskog interesa i slobode tržišnog natjecanja.
Očigledno se nameću vjetroelektrane, solarne, geotermalne i nuklearne elektrane kao OIE kojim se može (i mora) postići energetska samodostatnost. U knjigama “Analiza prostornih kapaciteta i uvjeta za korištenje potencijala obnovljivih izvora energije u Republici Hrvatskoj A – D“ navedeno je da se unutar prioritetnih lokacija za razvoj vjetroelektrana na razini Republike Hrvatske može ostvariti dodatnih 70.659,1 ha prostora pogodnog za razvoj 4.710 MW.
Sa kapacitetima u energetskim parkovima uz već izgrađenim postrojenja, moguće je ostvariti ukupno 6.660 MW, što zadovoljava ciljeve oba scenarija (S1 i S2). Kumulativno, na području Republike Hrvatske razvoj fotonaponskih postrojenja moguć na 31,0 % teritorija i raspoređenih 167 fotonaponskih postrojenja izvan građevinskog područja, a potencijal za instaliranje fotonaponskih postrojenja je ukupne snage od 403.341 MW. Međutim do 2050. godine minimum je 3.815 MW. Vodnog potencijala, prema registru HEP-a, ukupno je zabilježeno 17 velikih postojećih HE na području RH, ukupne instalirane snage 2.177,22 MW. Također, izgrađeno je i 36 MHE ukupne snage oko 45,14 MW. Malih HE, postojećih i planiranih, u registrima je zabilježeno 128. Od toga za njih 85 nije iskazana predviđena snaga, a od ostalih 43 ukupne snage 68,4 MW, 20 je malih, 21 mini i 2 mikro hidroelektrane.
Isto tako treba usporedno razvijati prijenosne mreže na području Republike Hrvatske, koje bi u budućem razdoblju bile određene stopama ubrzane integracije varijabilnih OIE u elektroenergetski sustav te veća dostupnost regulacijskih rezervi radi uravnoteženja njihove varijabilne proizvodnje.
Kad je o energetskom tržištu riječ, je li hrvatska do kraja liberalizirala svoje tržište i je li to uopće moguće, odnosno što to znači za gospodarski razvitak u cjelini?
Za usklađivanje i liberalizaciju unutarnjeg energetskog tržišta, Europska unija donijela je niz mjera kako bi izgradila konkurentno, prilagodljivo i ne diskriminirajuće tržište, usmjereno ka potrošaču i s tržišno utemeljenim cijenama opskrbe.
Godine 2021. objavljen je peti energetski paket s ciljem usklađivanja energetskih ciljeva EU-a s novim europskim klimatskim ambicijama za 2030. i 2050. Nakon ruske invazije na Ukrajinu u veljači 2022. i prekida opskrbe Europe plinom, Unija je u smjeru ubrzanog gašenja uvoza ruskih fosilnih goriva, usvojila REPowerEU, kojim su uvedene mjere za uštedu energije, diverzificiran je sav uvoz energije, donesene su izvanredne i strukturne mjere na tržištima električne energije i plina te je ubrzano uvođenje obnovljivih izvora energije.
Hrvatska je djelomično liberalizirala svoje tržište. No moramo imati na umu činjenicu kako je Vlada, zbog okolnosti izazvanih agresijom Rusije na Ukrajinu i poremećaja na tržištu energenata, iskoristila zakonsku mogućnost i donijela Uredbu kojom je između ostalog ograničila cijene energenata i naložila da se domaća proizvodnja prirodnog plina prodaje isključivo HEP-u. Tako je i liberalizacija tržišta ograničena odnosno dio je narušen.
EU komisija je nedavno zabranila subvencioniranje fosilnih goriva tako će i ova Uredba vjerojatno u skoro vrijeme morati biti ukinuta. Hrvatska treba poticati sklapanje dugoročnijih ugovora, uvesti pravila o pristupu obnovljivim izvorima energije, dijeljenju energije iz obnovljivih izvora. Dugoročnim ugovorima za potrošače, novim programima potpore za upravljanje potrošnjom i skladištenje, treba zaštiti ranjive potrošače, proširenje reguliranih maloprodajnih cijena na kućanstva te mala i srednja poduzeća. Obveze kao države članice EU je da u slučaju krize uspostavi opskrbljivače u krajnjoj nuždi.
Posebno je važno uređenje domaćeg energetskog tržišta sa Agencijom EU-a za suradnju energetskih regulatora – ACER. Pogotovo je neugodna činjenica da Republika Hrvatska, skoro dvije godine, ima obezglavljenog regulatora tržišta energije (HERA), što je neodgovorno kako prema svim sudionicima na energetskom tržištu, ali isto tako i prema građanima i poreznim obveznicima ove zemlje.
U tom kontekstu, iz političke sfere već godinama stižu signali da bi Hrvatska trebala vratiti INA-u kao vodeću energetsku kompaniju u zemlji pod svoje okrilje. Kakvo je Vaše mišljenje o tome?
U 1988. INA je bila u vlasništvu Republike Hrvatske sa svim sastavnicama poslovanja vertikalno integrirane tvrtke (istraživanje, proizvodnja, prerada i trgovina), HEP kao cjelovitu sastavnicu iz područja električne energije. Proizvodnja ugljikovodika je ukupno u stalnom padu i to zbog prirodnog pada na naftnim poljima i zavodnjavanja velikih plinskih polja Jadrana, Panona i Duboke Podravine. Ukupna proizvodnja ugljikovodika (barel/dan) u 2024. iznosila je 23.461 ($65/boe), a ne tako davne 2011. je bila 74.366 ($78/boe).
U kontekstu vraćanja INA-e u većinsko vlasništvo RH, samo se po sebi logično se nameće da bi time, na neistraženom teritoriju RH, mogli ubrzano povećati, privući i ubrzati istraživanje i eksploataciju ugljikovodika te geotermalnih izvora, naravno u skladu s najmodernijim svjetskim i europskim tehnološkim rješenjima. Sa ili bez INA-e u vlasništvu, smatram da Republika Hrvatska treba konsolidirati geološko, naftno-rudarsko i geotehničko inženjerstvo (zadržati i osnažiti sposobnosti) tako da na jednom mjestu RH ima istraživanje i eksplantaciju na ugljikovodike, geotermalne izvore objedinjene sa svim djelatnostima od nacionalnog značaja, Primjerice, u svijetu poznata politika otvorenih vrata tzv. Multi Client inačica prikupljanja geoloških podataka na kopnu i moru RH te oblikovanje poslovnih prilika koncesijama na ugljikovodike za europske pa i svjetske energetske tvrtke spremne na istraživanje. Opet je ću naglasiti kako je ovaj Forum izvanredna prilika da i o ovome progovorimo i možda donesemo neke kvalitetne odgovore i usmjerenja.
U svojim radovima i javnim istupima često ističete probleme hrvatske energetske infrastrukture. Što u tom segmentu valja mijenjati u izvedbenim energetskim politikama?
Mrežu, pogotovo za električnu energiju. Mrežu je potrebno modernizirati, automatizirati ali i unaprijediti informacijske i komunikacijske sustave. Potrebno je uvesti i sustav naprednog mjerenja u mreži. Tada će korisnici distribucijske mreže moći sudjelovati na tržištu električne energije (izravno ili putem agregatora). Potrebno ju je prilagoditi daljnjem povećanju broja distribuiranih izvora energije, kupaca s vlastitom proizvodnjom i električnih vozila. Naši su dalekovodi u prosjeku stari preko 50 godina, a južna Hrvatska “visi na jednoj žici“. Ulagati odnosno vezu sjevera i juga RH ojačati, ali i planirati jednu petlju 400 kV dalekovoda (i dogovoriti) kroz južni dio Bosne i Hercegovine.
Hrvatska je i dio Transeuropske energetske mreže (TEN-E) koja je usmjerena na povezivanje energetske infrastrukture država članica. U okviru tih politika utvrđeno je 11 prioritetnih koridora: tri za električnu energiju, pet za od obalne mreže i tri za vodik. Utvrđena su, isto tako, tri prioritetna tematska područja, na koja se Hrvatska mora nasloniti: razvoj mreže pametne električne energije, pametnih plinskih mreža i prekogranične mreže za ugljikov dioksid.
Drugi Panel INTERENEF-a problematizira energetsku sigurnost kao faktor stabilnosti gospodarstva u društvu rizika s posebnim naglaskom na energiju dobivenu iz obnovljivih izvora energije (OIE)? Koje su vaša predviđanja u tom segmentu energetske budućnosti?
Razvoj obnovljivih izvora energije mora biti u svrhu demografske obnove Hrvatske, ali i ukupnog gospodarskog razvoja. S druge strane uredbom EU-a 2022/869 prekinuta je potpora novim projektima u području prirodnog plina i nafte te su uvedeni obvezni kriteriji održivosti za sve projekte. Hrvatska se svakako mora više uključiti u nove projekte od zajedničkog interesa za energiju i prekogranične projekte obnovljive energije koji se financiraju se iz Instrumenta za povezivanje Europe za razdoblje 2021.–2027. za energiju (CEF-E). Ovi instrumenti financiranja sa sedmogodišnjim proračunom od 5,84 milijarde EUR, dodijeljenih u obliku bespovratnih sredstava kojima upravlja Izvršna agencija za klimu, infrastrukturu i okoliš. Prilika za Republiku Hrvatsku! Imamo i goste – paneliste iz EU-a i bit će zanimljivo čuti i njihovo mišljenje.
Energetski sektor je po svojoj prirodi uvijek internacionaliziran, jer su i sirovine nejednako razmještene po svijetu. Isto je i s kapitalom koji to prati. S druge strane, Hrvatska je mala zemlja skromnih investicijskih mogućnosti. Kakve su za razvitak hrvatske energetske infrastrukture, nacionalnog energetskog sektora uopće, perspektive iz tog motrišta?
Dio smo EU zajednice koja je usvojila osnovne odrednice novog klimatski neutralnog scenarija. Njegove temeljne sastavnice su porast udjela električne energije u neposrednoj potrošnji, proizvodnja električne energije iz obnovljivih izvora, veći udio OIE, visokoučinkovitih kogeneracija, velikih toplinskih pumpi u proizvodnju toplinske energije. Nadaje cilj je dugoročno osigurati ugljičnu neutralnost fonda zgrada, elektrifikacija cestovnog prometa, osobito osobna vozila, ali i teretni cestovni promet – vodik, električna vozila, bio goriva i sintetička goriva. Naposljetku scenarij predviđa i uporabu tehnologije izdvajanja i geološkog skladištenja CO2, te proizvodnju i korištenje vodika i sintetičkih goriva iz OIE.
Na osmi InterEnef pozvali smo i relevantne stručnjake iz EU ali i iz SAD. Otvorit ćemo ovu temu te saznati kako je i koliko Hrvatska, samostalna ali i kao dio EU-a, privlačna za ulaganje u energetski sektor i sve njegove sastavnice, a na osnovu odrednica novog klimatski neutralnog scenarija.
Hrvatska Vlada je dala načelnu podršku nastavku suradnje sa Slovenijom i namjeri da se ostane u projektu Krško 2, što afirmira električnu energiju iz velikih nuklearnih centrala., čime se bavi treći panel Vašeg Foruma Istodobno, afirmira se najnovija tehnologija malih nuklearnih elektrana (SMR). Je li to, u stvari, umjetna dvojba i zašto?
Usporedio bih situaciju s jednom također europskom zemljom, članicom EU – Belgijom. Naime, i ona se suočava s sličnim izazovima. Razmišljajući o stavljanju izvan pogona svih nuklearnih elektrana, osim Doel 4 i Tihange 3, kako je bilo planirano, Belgija se suočila s mogućnošću značajnog oslanjanja na uvoz ako ne uloži značajna sredstva u nove nuklearne kapacitete. Ovo je u kontekstu u kojem se očekuje da će potražnja za električnom energijom u Belgiji nastaviti rasti u narednim godinama. Slično je i s Hrvatskom. Osim drugog bloka NE Krško, smatram poželjnim otvoriti raspravu i o najnovijoj tehnologiji odnosno malim nuklearnim elektranama. Mali modularni reaktori – SMR-ovi su manji, kako u pogledu izlazne snage tako i u fizičkoj veličini, od konvencionalnih nuklearnih reaktora veličine gigavata.
U stvari, SMR su nuklearni reaktori s izlaznom snagom manjom od 300 megavata električnih (MWe), s nekima od samo 1-10 MWe. SMR-ovi imaju prednosti u smislu pojednostavljenja dizajna i inherentnih sigurnosnih značajki. SMR-ovi su dizajnirani za modularnu i tvorničku proizvodnju a imaju mogućnost skalabilnosti. Reaktori SMR-ovi koriste reakcije nuklearne fisije za stvaranje topline koja se može koristiti izravno ili za proizvodnju električne energije. EU je u ožujku osnovala Industrijsku Alijansu za SMR pa ćemo pratiti njihov razvoj te možebitno sudjelovanje hrvatskih tvrtki i institucija u ovom savezu na razini EU. Ali o ovim pitanjima veoma je važno čuti mišljenje svih, od struke do javnosti, ako je potrebno i do referenduma.
Je li moguća promjena paradigme da Hrvatska izmijeni svoju energetsku bilancu, te napusti politiku stalnog energetskog deficita? Naime, oduvijek smo ovisni o uvozu energije. Kako da hrvatsko gospodarstvo postigne energetski suficit u razmijeni s Europom i svijetom? Kako od uvoznika energije postati izvoznik energenata?
Naravno da je moguće ali i poželjno. Krenuti ćemo od strukture proizvodnje i nabave električne energije od ukupno 22.051 GWh u 2023., tada vidimo da na uvoz otpada 5.673 GWh. Ovu količinu je u prvom koraku potrebno nadomjestiti novim elektranama iz OIE i to što je prije moguće. A nakon toga nastaviti instalirati elektrane koje će proizvoditi ne samo za domaće potrebe već i za izvoz. Ovdje treba računati i na punu suradnju s privatnim investitorima.
Smatram da imamo potencijal koji mora osloboditi sve tržišne potencijale. Potrebno je u što kraćem roku ukloniti sve administrativne prepreke koje stoje na tom putu. Jednako tako potrebno je izgraditi stabilnu, suvremenu i snažnu mrežu koja će biti u stanju primiti i podržati sve nove elektrane iz OI. Kao i u svemu samo s novom i jasnom vizijom okupljajući najbolje stručnjake koji će činiti tim sposoban da se ovi ciljevi i ostvare.
Mr.sc. Dalibor Mikulić (rođen 1966. godine) stručnjak za energetiku, rođen u Imotskom, tridesetogodišnju uspješnu profesionalnu karijeru gradio je u domaćem i međunarodnom energetskom i infrastrukturnom sektoru. U poslovnom okruženju, prošao karijerni put od pripravnika, inženjera na gradilištu, glavnog inženjera, direktora sektora pa sve do člana i predsjednika uprave kako u domaćim tako i u međunarodnim kompanijama, već više desetljeća član je Matice Hrvatske.
