Četiri godine kasnije: Gužva u glavi, a ne na samo na cesti

To je, ugrubo, duh njezina nastupa – pomalo uvrijeđena racionalnost koja se čudi što ljudi i dalje koriste aute u gradu u kojem tramvaji kasne, biciklističke staze vode nikamo, a gradski autobus staje točno ondje gdje ga nema. Ali, ne brinite, rješenja postoje. Uskoro dolazi digitalizacija semafora, više buseva, suradnja s HŽ-om i nešto što su nazvali “parkirna politika”.

Začudno je samo jedno: sve to već smo čuli. I to 2021. godine. U kampanji. Kada su ovi isti ljudi ulazili u vlast. Pa se čovjek – naprosto zdravog razuma – mora pitati: ako su četiri godine potrošili na planiranje, kada točno misle nešto i napraviti?

Možemo se često voli uspoređivati s europskim gradovima. Benčić spominje London, Madrid, Barcelonu. Tamo se, kaže, ulazak autima u centar naplaćuje, postoje zone smanjene brzine, sve u cilju rasterećenja prometa. No pritom izostavlja ključnu činjenicu: ti gradovi imaju podzemnu željeznicu, ekspresne prigradske vlakove, razgranatu i pouzdanu mrežu javnog prijevoza. A Zagreb?

Zagreb ima povremeni tramvaj koji stane čim kiša padne jače od 10 minuta. Ima bus koji ne dolazi jer vozača – nema. I ima HŽ, koji se u Benčićkinoj izjavi spominje kao netko s kim se “još dogovaraju” oko suradnje. Dogovaraju? Četiri godine kasnije?

I sad smo došli do suštine: sve ono što je Možemo obećao kao uvod u novi, europski, pametni Zagreb, svelo se na birokratsku mantru da još treba “uskladiti nadležnosti”, “razviti strategiju” i – dakako – “podignuti svijest građana”. Jer nije važno što promet ne funkcionira. Važno je da građani shvate da nisu ekološki osviješteni kad krenu autom na posao.

Takva razina patroniziranja bila bi barem zabavna da nije već tragikomična. A gužve, te svakodnevne kolone od Sljemena do Jadranskog mosta, postale su simbol ne nesreće, nego nečinjenja.

U međuvremenu, Mislav Herman iz HDZ-a zbijao je šale na račun Benčićkine logike: da bi se gužve smanjile, treba dodatno usporiti promet. Usporedio ju je s Grunfom iz “Alan Forda”. I nije pogriješio. Ironija? Čovjek iz stranke koja desetljećima upravlja državom sad ima više gradskih punchlineova od gradske vlasti koja je obećala novi smjer. Zagreb više ne zna treba li se smijati ili zaustaviti – što, u prometnom smislu, svakako već čini.

A što na sve to kaže gradonačelnik? On, kao i uvijek, ne komentira. Ili je “na terenu”. Tamo gdje ga kamera ne vidi, ali komunikacijski tim kaže da je bio.

Možda će Zagreb jednog dana zaista postati europski grad. No da bi došli do toga, trebat će nam gradska vlast koja zna kako se dolazi od točke A do točke B. I koja ne misli da je promet – samo problem drugih.