Čekala je sinov povratak iz vojske: Kad je začula taj zvuk, sve joj je bilo jasno

U selima diljem Hrvatske, mnoge majke znaju kako izgleda čekanje. Znaju miris pisama koja nikad ne stižu na vrijeme, znaju tišinu telefona koji ne zvoni, i uznemirenost pri svakom koraku koji se približava kapiji. Neke dočekaju sinove s osmijehom, druge sa suzama, a neke s bolnom tišinom – onom koja donosi svijest da ništa više neće biti isto.

Jedna takva priča dolazi iz malog mjesta uz rijeku, gdje je starija žena godinama čekala povratak svoga sina Marka iz vojske. Njegov odlazak bio je ispunjen ponosom, kao i kod većine mladića koji uz odoru oblače i osjećaj dužnosti. No, rat nikome ne jamči ni povratnu kartu, ni siguran kraj priče.

Marko je služio u izviđačkoj postrojbi. Bio je sabran i smiren, uvijek s pogledom koji je sve primjećivao. U pismima nikada nije pisao mnogo – samo kratke poruke poput:

– Dobro sam. Ne brini. Vidimo se kad sve ovo prođe. Ali između redaka, njegova je majka osjećala ono što riječi nisu mogle reći, piše Dnevno.

Hrvoje Jelavić/PIXSELL

Znaš li što znači tišina u rovu?

Nekoliko mjeseci prije završetka služenja, njegova je jedinica upala u zasjedu. Tijekom pokušaja izvlačenja iz neprijateljskog okruženja, Marko je naišao na improviziranu minu. Eksplozija mu je oduzela obje potkoljenice.

Nije se sjećao boli ni vriska. Samo tišine.

– Znaš li što znači tišina u rovu? Nije to mir. To je trenutak kad ne znaš jesi li živ ili mrtav. Kad čuješ samo vlastito srce kako lupa, a tijela više nemaš. Sljedećih šest mjeseci proveo je u vojnoj bolnici. Nije zvao. Nije pisao. Nije mogao.

Kada je majka napokon primila vijest da se vraća kući, nije pitala ništa. Dani su prolazili u pripremama: kuća je očišćena, dvorište uređeno, stol postavljen. Pod jastukom je držala njegovo posljednje pismo. Na dan povratka, izišla je na trijem očekujući ono što je godinama zamišljala — sinove korake po šljunku. Umjesto toga, začula je tiho škripanje kotača invalidskih kolica.

Povratak bez koraka

Zastala je. Pogledala niz cestu. Vojno vozilo. Kurir izlazi. Nije više bilo kolača na stolu. U grudima — samo jedna misao:

– Živ je. Marko je bio gotovo neprepoznatljiv. Ali oči su ostale iste:

– Majko…, izustio je tiho, gotovo nesigurno. – Stigao si, sine. To je sve što je važno, odgovorila je dok mu je prilazila. Noge su joj htjele potrčati, ali srce je moralo razumjeti. Kleknula je pred njega.

– Znam da si mislio da ćeš me razočarati. Da neću moći gledati noge koje više nisu tvoje. Ali pogledaj me — ja vidim svog sina. Onoga koji je otišao sa snovima, i vratio se s ranama. Ali vratio se živ.

Nisu mnogo govorili toga dana. Suze su rekle sve.

Nisam se htio vratiti ovako…

U danima koji su slijedili, Marko je progovorio. O bolnici. O suborcima koji se nisu vratili. O osjećaju krivnje jer je on preživio. O strahu da više nikada neće biti isti.

– Znaš, rekao je jedne večeri dok su zajedno šutjeli na klupi, – nisam se htio vratiti ovako. Mislio sam da ćeš se slomiti kad me vidiš.

Majka ga je pogledala, tiho, odlučno: – A znaš li što bi me zaista slomilo? Da te nikada više ne vidim.

Danas, Marko živi s majkom u istoj onoj kući. U invalidskim kolicima, ali s novom snagom da krene dalje. Povremeno ga posjećuju bivši suborci. Nekad šute, nekad se smiju, a nekad samo gledaju prema horizontu.

Iako više ne hoda, Marko zna da je stigao. Na mjesto gdje ga nisu dočekali kao čovjeka bez nogu — nego kao sina. Čije je postojanje dragocjenije od bilo kojeg koraka.