Ljeto u Zagrebu bez ljudi: Tko ostaje kad građani odu, a turisti ga zaobiđu

Početak je kolovoza, vruć asfalt u Gajevoj ulici zrači kao peć, a izlozi trgovina su ili zatvoreni ili se ne mijenjaju do kraja mjeseca. Tramvaji voze prazni, ugostitelji skraćuju radno vrijeme, a gradski kvartovi djeluju sablasno. U Zagrebu – jednom od rijetkih europskih glavnih gradova koji ne uspijeva kapitalizirati ljeto – ostaju oni koji nemaju kamo: stariji, strani radnici, studenti i turisti u tranzitu.

Grad, koji se voli predstavljati kao metropolitanska jezgra Hrvatske, ljeti postaje privremena kulisa – bez glumaca i bez publike.

Tko ostaje kad Zagrepčani odu

Uobičajeni ljetni ritam u Zagrebu poznat je svima: gradske četvrti prazne se krajem srpnja, kad školske i vrtićke ustanove zatvore vrata, a središte grada postaje kulisa za nekolicinu turista koji su “zalutali” s rute prema Plitvicama ili moru.

U to vrijeme, struktura stanovništva se potpuno mijenja. U radničkim naseljima i dijelovima Novog Zagreba ljeti dominiraju strani radnici – najčešće iz Nepala, Indije i Bangladeša – koji nastavljaju s radom u građevini, logistici i komunalnim poduzećima. Njihove smještajne jedinice, često prenapučene, ne nude nikakve uvjete za odmor.

U studentskim domovima ostaju oni koji nemaju luksuz otići – mladi iz socijalno osjetljivih skupina, strani studenti na ljetnim programima i pojedini sezonski radnici. Umjesto sadržaja za njih, zatvoreni su i kafići i menze.

Turisti u prolazu – Zagreb kao čekaonica

Turistička statistika pokazuje da Zagreb ima stabilan broj noćenja u srpnju i kolovozu, ali većina gostiju boravi tek jednu do dvije noći. Grad je već godinama na ruti između Beča i jadranske obale – ali ne i sama destinacija.

Unatoč uređenju šetnica, održavanju Adventa i pokušajima kulturnog oživljavanja kroz festival Cest is d’Best ili Ljeto na Štrosu, Zagreb nema profiliranu ljetnu ponudu. Split, Zadar i Dubrovnik u to vrijeme imaju desetke koncerata, noćna događanja, lokalne fešte, izložbe i atraktivnu gastronomiju. Zagreb, za razliku od njih, ostaje tih, izuzev pokoje jazz svirke i filmske projekcije.

Mogućnosti postoje, ali strategije nema

Grad bi mogao ponuditi potpuno drugačije ljeto – ne konkurirati obali, već iskoristiti vlastite resurse. Vode ima (Jarun, Bundek, Savica), parkova također (Maksimir, Cmrok, Tuškanac), a postoje i prazni školski sportski objekti. No, izostaje strateško promišljanje o tome kako spojiti sadržaj, publiku i dostupnost.

Ljetna škola za djecu, večernji programi za radnike, kulturne ture za strane studente i specijalizirani festivali za prolazne turiste – to su formati koji ne traže velika ulaganja, već koordinaciju i ideju. No, bez snažnog nositelja unutar gradske uprave ili Turističke zajednice, sve ostaje u zraku.

Grad kojem ljeto ne treba – ali bi trebalo

U stvarnosti, Zagreb već godinama funkcionira s nepisanim pravilom: od 20. srpnja do 20. kolovoza život staje. Usluge se reduciraju, događanja smanjuju, a ritam spušta na minimum. Takav model možda odgovara gradskoj administraciji, ali ne odgovara suvremenom urbanom identitetu koji Zagreb pokušava izgraditi.

I dok se drugi europski gradovi trude zadržati život ljeti, Zagreb ga – iz navike ili nebrige – pušta da ode.

Što bi Zagreb mogao ponuditi ljeti, a ne nudi

Zagreb ima resurse, ali ne i operativnu volju. Evo što bi se moglo napraviti uz minimalna ulaganja i bez velikih najava:

– Večernji život na jezerima: Jarun i Bundek mogli bi imati večernje zone s gastronomijom, glazbom i sportom, umjesto da postaju puste nakon 20 sati.

– Ljetne škole i radionice u praznim školama: Umjesto da su zatvorene cijelo ljeto, školske zgrade mogle bi postati centri za dnevne kampove, kreativne radionice i edukaciju.

– Programi za strane radnike: Grad bi uz pomoć kulturnih centara i udruga mogao organizirati večernje filmove, interkulturalne večeri ili mobilne knjižnice – za 30.000 ljudi koji ovdje ljeti žive i rade.

– Noćni tramvaji i produženi javni prijevoz: Vikendima bi produžene linije prema Jarunu, Medvednici i otvorenim prostorima omogućile večernji izlazak i bez auta.

– Kultura na asfaltu: Umjesto raspršenih manifestacija, gradski trgovi mogli bi biti svakodnevna ljetna pozornica – s lokalnim DJ-ima, kazalištem, spoken word programima ili debatama na otvorenom.

Drugim riječima – Zagreb ne treba izmišljati sadržaj, nego ga samo uskladiti sa stvarnim ljetnim ritmom grada i onima koji u njemu ostaju.