Zagrepčanka strahuje za vlastitu sigurnost: Zbog susjeda alkoholičara više puta zvala policiju, no situacija je postala još gora

Buka, pijanstvo, nered, vika i lupanje, sve je to svakodnevica jedne čitateljice koja se Dnevniku obratila za pomoć. Kaže – institucije ne pomažu, a susjed zaslužan za taj nered smije joj se u lice.

U svom stanu u jednom zagrebačkom naselju živi već 11 godina. U manjoj zgradi su samo četiri stana, a u onaj tik do njezina prije nešto više od godine dana doselio se novi stanar. Od tog dana počinje njezin pakao.

Muškarac je, kako navodi, agresivni alkoholičar. U njegovu stanu danima i noćima odvija se pijanstvo, lupanje, vikanje i svađanje.

– Dolazi mu tu i tamo brat, koji isto pije, pa i neka ženska osoba, a tada postaje još samo glasnije jer svi piju, drogiraju se. Imaju i psa kojeg mlate, a druge osobe u stanu nisu ni trepnule, kaže ova žena koja strahuje za svoju sigurnost. Jer, pomoć je zatražila i od policije i od komunalnih redara, koji joj nisu nikako pomogli.

Najgore je tijekom noći jer spavanje je nemoguće. Policiju je zvala više puta.

– Kad dođe policija, on im otvori vrata i kaže kako je on miran, spava, sve je u redu, a to potvrdi i žena koja je s njim tamo. Policija se onda okrene i ode, kažu kako oni ne mogu intervenirati u privatni posjed, pojasnila je. Tada se pakao za nju još i poveća jer susjed zbog prijave pobjesni, još više lupa po zidovima i po njezinim vratima te joj se smije u lice jer zna da mu nitko ništa ne može.

Zbog zlostavljanja psa stigli su i komunalni redari, no u tom trenutku nije bilo nikoga kod kuće i oni su se okrenuli i otišli, kaže i dodaje kako od drugih susjeda nema pomoći.

Jedan je stan prazan, a u drugom živi susjed koji se ne želi petljati i nije izravno zidom povezan sa stanom tog nasilnika.

– Kažu mi da nemam dokaza i to je to. Policija mi je objasnila da u svom stanu on ima pravo raditi što hoće, pa dok ja njega ne snimim na javnoj površini i to mi bude dokaz, ništa ne mogu, ističe očajna stanarka. Savjetovali su joj privatnu tužbu jer je bez dokaza njegova riječ protiv njezine.

– Živim sama i svjesna sam da je ovo bolesna osoba, a zbog toga što sam sama i žena, to mu daje dodatan poticaj za zastrašivanje i za agresivno lupanje po mojim vratima jer mu se ne mogu fizički suprotstaviti, uvjerena je.

Sitne nepodopštine radi i u zajedničkom prostoru.

– Prlja zidove hodnika rukama, olovkom, trga kanalice od kabela, no to je sitnica u usporedbi s nemirom koji unosi u moj dom.

U potrazi za pomoći istraživala je slične teme i na internetu, no sve što je pronašla je da ljudi imaju slične, pa čak i gore probleme te da nitko nije uspio ništa riješiti.

– Niti imam viška sredstava za sudske parnice niti više živaca za ovakvu vrstu maltretiranja.

Došla je do točke u kojoj joj je odlazak iz vlastitog stana bio jedini izlaz.

– No, ipak sam odlučila da me neće otjerati iz mojega doma u kojem sam 11 godina, kaže ova očajna žena, koja kaže kako se sve institucije pozivaju na njegova prava i privatno vlasništvo pa se pita: “A gdje su moja prava?”