Lovi miševe ili samo glumi? Tomaševićev mandat ulazi u opasnu fazu

Postoji trenutak u svakoj političkoj biografiji kad birači prestanu slušati parole i krenu vagati – što je stvarno napravljeno, što je zaustavljeno, a što je napokon započeto. U Zagrebu se taj trenutak dogodio ranije nego što je oporba očekivala, a kasnije nego što je Možemo! obećavalo.

I zato danas, dva mjeseca nakon izbora, imamo gradonačelnika koji je istovremeno pod ozbiljnim optužbama i s ozbiljnim mandatom. Ne događa se često, ali događa se kad je politički račun hladan, a komunalni problemi vrući.

Tomašević je preživio Hipodrom. Preživio je i sve što ide uz njega – USKOK-ove sumnje, Kostu Kostanjevića, zaštitarske ugovore, optužbe da je „glava hobotnice“. Preživio je i (polu)podzemne spremnike – sumnjive natječaje, Komop, žalbe, poklopce koji se ne zatvaraju i stanare koji su ostali bez parkirnih mjesta.

Preživio je imenovanja donatora, urbanističke piruete i privatne tužbe. Kako? Ne zato što građani misle da je sve čisto, nego zato što misle da alternativa ne postoji – ili, što je možda još važnije, da ne može biti bolja.

Nije važno je li mačka crna ili bijela – važno je da lovi miševe

Ovdje dolazimo do poslovice koja je obilježila kineske reforme, a danas uredno opisuje zagrebačko biračko raspoloženje. Nije važno je li mačka crna ili bijela – važno je da lovi miševe. Kad se taj stav preseli u političku praksu, događa se ono što gledamo sada: birači pristaju na sivu zonu ako imaju osjećaj da se stvari miču.

Onaj osjećaj koji je Bandić godinama maskirao improvizacijom i klijentelizmom, a koji Tomašević pokušava legitimirati procedurom, otvorenim podacima i – paradoksalno – tužbama za povrat novca iz Bandićeve ere.

Oporba? Ona je za ovu priču presudna. Da je bila jedinstvena, vjerodostojna i konkretna, raspravljali bismo o nijansama poraza, a ne o marginama pobjede.

Fragmentirana, međusobno opterećena starim grijesima i bez jasne operativne alternative, uspjela je proizvesti buku, ali ne i povjerenje. A birači su, umorni od višegodišnje močvare, izabrali stabilnost i nadu da će netko s postojećim alatima, makar i kompromitiranima, odraditi posao.

Pragmatičnost sa osiguračem

No, ta pragmatičnost dolazi s ugrađenim osiguračem. Ako se USKOK-ova istraga oko Hipodroma pretvori u kaznenu odgovornost ljudi koje je Tomašević imenovao i branio, povjerenje neće erodirati linearno – ono će kolabirati.

Ako se DKOM-ove odluke u slučajevima javne nabave, osobito onih vezanih uz spremnike, pokažu ne kao iznimke, već kao pravilo – ako žalbe postanu redovne i uspješne – tada uzorak koji se dosad pokušavao prikazati kao „dječje bolesti sustava“ prerasta u obrazac ozbiljne neučinkovitosti ili čak manipulacije.

Ako uz to građani nastave gledati kako se Generalni urbanistički plan (GUP) vraća na dorade i “ispravlja greške” u kontekstu parcelacija i pogodovanja, politička priča o “vlasti koja griješi, ali uči” gubi na uvjerljivosti. U tom trenutku, neće više biti riječi o učenju – već o svjesnom ponavljanju.

Povjerenje, jednom izgubljeno, ne vraća se pressicama

A ako se pokaže da je mačka samo glumila da lovi – da je zapravo samo glumila da nešto mijenja dok je preuzimala stare obrasce i pakirala ih u nove slogane – bit će prekasno za objašnjenja. Povjerenje, jednom izgubljeno, ne vraća se pressicama i PDF izvješćima.

Tada više neće pomoći ni činjenica da je oporba slaba, jer birači u Zagrebu znaju kazniti i kad alternativa nije spremna. Posebno kad se osjete prevarenima.

Drugi ključni rubikon je učinak. Zagreb je godinama naviknut na retoriku – gradska politika je bila beskrajni talk show s improviziranom scenografijom. Danas se sud o vlasti donosi na temelju tablica, rokova i otvorenih baza podataka.

Koliko je spremnika postavljeno, koliko je vrtića dograđeno, za koliko je smanjen otpad koji završava na Jakuševcu, kad se zatvara odlagalište, koliko je nezakonitih ugovora raskinuto i koliko je novca vraćeno u proračun. Čim se te metrike pretvore u PR, a ne u realne pomake, vraćamo se na stari teren – a tamo je Možemo! slabije nego što misli.

Sam pao, sam se ubio

Treći rubikon je kultura moći. Tomašević je došao na vlast kao onaj koji raskida s klijentelističko-kadrovskim modelom. Čim je imenovao donatora u bolnički odbor, pogodio je vlastitu priču u najranjiviju točku – simboliku. Da, Bandić je radio gore i više. Ali Tomaševićeva legitimacija nije bila – biti malo bolji od Bandića. Bila je – biti drugačiji.

To je standard koji si je sam postavio i po kojem će ga se suditi do kraja. Ako ga ne ispuni, baš zato što nije „samo još jedan lik“, kazna će biti oštrija.

I zato je, u ovoj kolumni, najvažnije postaviti jedno neugodno, ali potrebno pitanje: što ako je reizbor bio posljednji kredit povjerenja? Što ako birači nisu rekli – radite kako hoćete, samo da se miševi love – nego su rekli – imate još jednu šansu da dokažete da se mačka ne pretvara da lovi? Mandat koji je počeo s idejama o transparentnosti i antikorupciji sada će biti sudski testiran, paragraf po paragraf, metar spremnika po metar, milijun po milijun.

Baš zato što je dobio drugu šansu, mjerit će mu se sve – oštrije nego ikad

Zapravo, sve se svodi na dvije rečenice koje u Zagrebu sada koegzistiraju. Prva: Tomašević je, unatoč aferama, i dalje najbolja dostupna opcija. Druga: baš zato što je dobio drugu šansu, mjerit će mu se sve – oštrije nego ikad. Ako je prva točna, druga je neumitna. A ako je druga neumitna, onda više nije dovoljno loviti miševe. Treba dokazati da mačka nije naučila trikove od prethodnih gazdi.

Do tada, Zagreb će nastaviti živjeti u tom političkom interregnumu – između želje za moralno čistom vlasti i potrebe za učinkovitim gradom. Ako Tomašević uspije stvari koje je obećao – zatvaranje Jakuševca, reforma otpada, povrat štete iz Bandićeve ere, konsolidacija komunalnih sustava – njegovi će birači reći da su bili u pravu što su poslušali Dengovu poslovicu.

Ako ne uspije, poslovica će se vratiti kao bumerang. Jer, na kraju, nije važno je li mačka crna ili bijela. Važno je da nije – slijepa.