Nasilni upad u vojarnu i sigurnosni propusti: Hrvatska vojska kao ogledalo nefunkcionalne države
Postoje trenuci koji naizgled djeluju kao izolirani incidenti, ali zapravo razotkrivaju mnogo dublje probleme sustava. Nasilni upad trojice civila u vojarnu Josip Jović u Udbini jedan je od tih trenutaka. Trojica muškaraca – s kriminalnim dosjeima – uspijevaju probiti sigurnost vojnog objekta, voziti se po krugu vojarne i izazvati kaos. A vojska? Umjesto da reagira, poziva – civilnu policiju.
Ne, ovo nije scena iz crne komedije. Ovo je Hrvatska 2025. godine.
Niti je korišteno oružje, niti su gume propucane, niti su vojnici pokušali zaustaviti vozilo. Umjesto reakcije – poziv na broj “192”. Potjera je trajala sat i pol, a sve što je sustav mogao ponuditi bila je zbunjenost i prebacivanje odgovornosti. Teško je zamisliti išta što bi jasnije pokazalo koliko su sigurnosni refleksi vojske – potpuno zakazali.
I ne radi se o propustu pojedinaca. Jer gotovo istodobno, ministar obrane Ivan Anušić priznaje još jedan sigurnosni fijasko – u Počasno-zaštitnoj bojni, koja čuva najviše državne dužnosnike. Jedan njezin pripadnik sumnjiči se za dvostruko ubojstvo, a istraga je pokazala da nisu ni provedene sigurnosne provjere prve kategorije, iako su trebale biti. To više nije greška. To je ozbiljna, sistemska rupa.
U isto to vrijeme – država najavljuje povratak vojnog roka. Dva mjeseca obuke, naknada od 1.100 eura, prve obuke već od siječnja 2026. Premijer Plenković kaže da se mladima žele prenijeti vještine koje “nisu stekle prethodne generacije”. No tko će ih te vještine učiti? Sustav koji ne zna prepoznati sigurnosne prijetnje? Postrojbe koje zovu pomoć kad netko provali u vojarnu?
U ovoj zemlji građani već godinama gube povjerenje u političare, pravosuđe, lokalnu upravu. No vojska je, sve dosad, bila iznimka. U nju se vjerovalo. U njezinu stabilnost, ozbiljnost i profesionalnost. I upravo zato je ovaj slučaj toliko opasan – jer narušava ono zadnje što je još bilo netaknuto.
U vojarni su mogli biti teroristi. Mogao je netko ući s eksplozivom. Ovo nije bio napad, ali mogao je biti. A sustav – nije reagirao. I tu više ne pomaže nikakav PR, ni najave reformi, ni zakoni koji su “upravo upućeni u saborsku proceduru”.
Povjerenje u institucije ne gradi se uniformama, ceremonijama ni mimohodima. Gradi se sposobnošću da se prepozna prijetnja i zaštiti sigurnost. Ako vojska – posljednja institucija u koju građani još vjeruju – pokaže da to više ne može, tada smo ostali bez ikakve linije obrane. I doslovno, i simbolički.
