U potrazi za pravednijim sustavom oporezivanja: Treba li Hrvatska uvesti porez na bogatstvo?

U trenutku kada se brojne svjetske vlade suočavaju s izazovima uravnoteženja javnih financija, ponovno se otvara pitanje uvođenja poreza na bogatstvo. Ova ideja, često izložena javnim raspravama u vremenima kriza, ponovo dobiva na značaju kao potencijalni alat za smanjenje društvenih nejednakosti te povećanje prihoda državnih proračuna. No, ima svoju cijenu i ona je većini previsoka.

Za razliku od poreza na dohodak ili kapitalnu dobit, porez na bogatstvo obračunava se izravno na ukupnu neto imovinu pojedinca, kućanstva ili poduzeća. To uključuje ukupnu tržišnu vrijednost imovine – od štednje i ulaganja, do nekretnina i drugih oblika bogatstva – umanjenu za sve postojeće dugove. Porez je najčešće godišnji i ne ovisi o prodaji imovine, kao što je slučaj s porezom na kapitalnu dobit.

U posebnim okolnostima, primjerice tijekom ekonomskih ili društvenih kriza, porez na bogatstvo može biti uveden i jednokratno, s ciljem brzog prikupljanja značajnih sredstava za javne potrebe.

Dok je još 1990. čak 12 članica Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD) imalo oblik poreza na neto bogatstvo, danas se taj broj sveo na svega nekoliko zemalja – Kolumbiju, Norvešku, Španjolsku i Švicarsku. Osim njih, pojedine zemlje poput Francuske i Italije zadržale su oporezivanje određenih oblika imovine, ali ne i sveobuhvatan porez na ukupno bogatstvo.

Primjeri iz prakse

Kolumbija je 2023. uvela porez na globalno bogatstvo svojih rezidenata. Izuzeta je vrijednost osnovnog doma do oko 509 milijuna kolumbijskih pezosa (oko 95.000 eura), a porezne stope kreću se progresivno između 0,5 % i 1,5 %. Od 2027. stopa će za najbogatije biti fiksirana na 1 %.

U Norveškoj, porez na neto bogatstvo plaćaju građani čija imovina premašuje 1,7 milijuna norveških kruna (oko 130.000 eura). Postoji općinski porez od 0,525 %, uz dodatni državni, što ukupno može dosegnuti 1,1 %. Ovaj porez izazvao je kontroverze u zemlji, a procjenjuje se da je upravo zbog njega oko 80 bogatih poduzetnika napustilo zemlju.

Španjolska primjenjuje progresivni porez koji se odnosi na cjelokupnu imovinu svojih rezidenata, s izuzetkom prve imovine u vrijednosti do 700.000 eura. Stope se kreću od 0,2 % do 3,5 %, ovisno o razini bogatstva. Nakon što je porez pooštren 2022., više od 12.000 milijunaša napustilo je zemlju.

U Švicarskoj, porez na neto bogatstvo nije državna politika, već ga naplaćuju kantoni. Stope se kreću između 0,3 % i 0,5 %, a prag za oporezivanje može biti relativno nizak – primjerice, 50.000 CHF (oko 50.000 eura) u nekim kantonima. U obzir se uzimaju i ukupna imovina i dugovanja.

Zaključno, iako porez na bogatstvo može predstavljati snažan alat u borbi protiv nejednakosti i za jačanje javnih prihoda, njegova primjena nosi i brojne izazove.

Mobilnost kapitala, moguće iseljavanje najbogatijih pojedinaca i politička nepopularnost često su prepreke koje sprječavaju širu implementaciju ove fiskalne politike. No, u vremenima financijskih pritisaka, ideja se redovito vraća na stol kreatora politika – pa tako i danas, prenosi N1.