Mislite da institucije ne funkcioniraju? Brojke ne lažu, evo koliko je točno Hrvatska korumpirana
Ako je itko zaboravio onu zloglasnu procjenu da Hrvatska godišnje gubi 13 posto svog BDP-a zbog korupcije, krajnje je vrijeme da se ponovno pročita. Jer ta brojka – ma koliko zvučala apstraktno – danas ima vrlo konkretne obrise.
Govori nam da svake godine iz sustava iscuri više od 10 milijardi eura. Ne u bolnice, škole, mirovine ili ceste. Ne u obnovu kuća koje još stoje kao sablasti nakon potresa. Nego u privatne džepove – kroz prenapuhane javne nabave, lažne račune, političke ugovore, fiktivne subvencije i tihe provizije.
Ni deset milijardi više ne šokira
Nevjerojatno je kako smo se kao društvo naviknuli na činjenicu da nam deset milijardi jednostavno nestaje. I ne govorimo o crnim torbama s gotovinom – govorimo o sofisticiranim kanalima koje formalno odobravaju javne institucije. O obrazcima koji prolaze revizije, natječaje i politička tijela, dok zapravo služe privatnim interesima.
Kad bi tih 13 posto BDP-a zaista išlo tamo gdje treba, Hrvatska bi izgledala bitno drugačije. Umjesto rasprava o nedostatku liječnika, spasilaca ili nastavnika, pričali bismo o nadstandardu. Umjesto sumnjivih ugovora za informatičke usluge u javnim tvrtkama, pričali bismo o digitalnoj državi. Umjesto ruševina u Petrinji, pričali bismo o obnovljenim kvartovima.
EPPO ne piše poeziju
Da brojke nisu izmišljotina, svjedoče najnovije istrage Europskog tužitelja (EPPO). U samo godinu dana, otvorene su istrage u vezi s lažnim subvencijama, prijevarama u Fondu solidarnosti, manipulacijama nabave medicinske opreme i zlouporabama u Ministarstvu vanjskih poslova.
Optuženi: bivši ministar zdravstva. Djelatnici državne agencije. Vlasnici građevinskih firmi. Službenici u ministarstvima.
Iznosi: od nekoliko desetaka tisuća do više milijuna eura – samo u par predmeta. A koliko je toga što nikad ne dođe do EPPO-a, jer ne uključuje europski novac? Koliko je toga što ostane ispod radara, ili zapeče negdje u ladicama državnog odvjetništva?
Tko čuva čuvare?
Najveći apsurd je institucionalni. Europski tužitelj pokreće istrage jer hrvatske institucije – ne žele. Ili ne mogu. Ili, u najgorem slučaju, ne smiju.
Kada je EPPO zatražio preuzimanje jednog postupka od USKOK-a, domaće tužiteljstvo to je odbilo. U Bruxelles su tada poslani službeni dopisi u kojima se izražava zabrinutost za vladavinu prava u Hrvatskoj. Zvuči poznato? Trebalo bi.
U državi u kojoj ni milijarda ukradenog javnog novca nije dovoljna da se netko ozbiljno zapita – kako je moguće da institucije ne funkcioniraju – odgovor je jednostavan: one funkcioniraju točno onako kako su namještene.
Kad percepcija postane stvarnost
Prema podacima Transparency Internationala, 96 posto građana Hrvatske vjeruje da je korupcija raširena. Nije više stvar dojma – to je stvar svakodnevice. Iako se vlasti vole hvaliti digitalizacijom, fiskalizacijom i nadzorom, dok god javna nabava služi političkim nagodbama, a fondovi EU-a rodbinskim firmama, sve to ostaje fasada.
Nema tu više šoka. Ima samo pitanje: koliko ćemo još dugo tolerirati da nam desetina cijele ekonomije nestaje u bespovrat?
Što sad?
Odgovor nije u još jednom savjetniku za antikorupciju. Nije ni u radnoj skupini, ni u novom zakonu. Odgovor je u političkoj volji – i njezinom nedostatku.
Kad bi vlast stvarno htjela obračun s korupcijom, ne bi se skrivala iza institucija koje je sama podredila. Ne bi prijetila zviždačima, niti slala medije na sudove. Nego bi otvorila sustav, objavila podatke i pitala građane – kamo da pošaljemo tih deset milijardi?
