Tomašević izbjegao sučeljavanje, konkurenti odustali, Lovrić iskoristio priliku
Aktualni gradonačelnik Tomislav Tomašević unaprijed je najavio da se neće pojaviti, pravdajući to “kampanjom punom kleveta i blaćenja bez presedana”. No, taj razlog pada u drugi plan pred činjenicom da danas ide na razgovor s USKOK-om – i to zbog afere Hipodrom. Podsjetimo, u istoj aferi već je ispitan i njegov zamjenik Luka Korlaet. U takvom kontekstu, izostanak iz televizijskog sučeljavanja ne djeluje kao gesta moralnog otpora, nego kao pokušaj izbjegavanja dodatnog pritiska i potencijalno neugodnih pitanja.
Ali ono što još više zbunjuje jest – zašto su ostali kandidati odlučili odustati? Došli su na Prisavlje, ušli u zgradu, i onda – solidarno rekli “ne”. Jer nema Tomaševića. To je politička i komunikacijska greška prve klase.
PR promašaj
S PR strane, odustati od emisije u kojoj vas gledaju tisuće građana – besplatno i u udarnom terminu – znači odbaciti platformu za promociju. Sučeljavanje nije društveni događaj – to je kampanjski alat. A oni koji ga odbijaju zato što ne mogu napasti favorita u lice, pokazuju da nemaju vlastiti sadržaj. Ili hrabrost.
Čak i bez Tomaševića, kandidati su mogli reći što nude Zagrebu. Iskoristiti vrijeme, kameru, i reći: “Evo što bih ja napravio s vrtićima, otpadom, prometom, planiranjem grada.” Ali nisu. Umjesto vizije, pokazali su – praznu stolicu i politički refleks čopora.
Politički strah ili nesigurnost
Politički gledano, ovo je poruka nesigurnosti. Ako kampanju gradite isključivo u odnosu na jednog protivnika, onda niste vođa nego sjenka. A birači ne traže sjenke. Građani žele znati tko ste, što nudite i kako ćete voditi grad – bez obzira na to tko vam sjedi preko puta.
U ovakvom trenutku, kad aktualnog gradonačelnika prožvače USKOK, svaki kandidat koji ima iole političkog instinkta trebao je iskoristiti mikrofon. Postaviti pitanja. Izložiti plan. Pa čak i isprovocirati reakciju. Sve osim šutnje.
Lovrić – jedini koji je došao pred kamere
Na kraju je jedini koji je govorio pred kamerama – Ivica Lovrić. Da, bivši pročelnik iz sustava Milana Bandića. I da, to je politički i simbolički težak teret. Ali on je jedini koji je rekao: “Ja imam što reći.” I to će mnogim biračima – osobito onima nezadovoljnima Možemo! – izgledati kao odlučnost.
Ostali? Izašli su iz auta, sjeli u hodnik – i pokupili se doma. Poruka biračima? “Nemamo ništa reći kad nema Tomaševića.” U tom slučaju – zašto biste im dali glas?
U politici, šutnja nije neutralna. Ona je izbor. A sinoć je bio večernji teatar propusta. Kandidati su imali priliku da se izdvoje. Umjesto toga – utopili su se u tišini.
