Hrvatima je sigurnost važnija od zarade, a višak novca ulažu u nekretnine

Hrvatska narodna banka objavila je ovih dana da su koncem rujna depoziti kućanstava iznosili 38,7 milijardi eura, depoziti nefinancijskih društava 17,1 milijardu, a depoziti opće države 6 milijardi eura.

Rast depozita kućanstava u proteklih godinu dana bio je 2,4 posto, pri čemu su oročeni depoziti porasli po stopi od 25,2 posto, priopćio je HNB.

A ovih dana i agencija IMAS objavila je rezultate istraživanja o štednji građana koje je naručila Erste banka. Prema rezultatima tog istraživanja provedenog u srpnju i kolovozu na 500 ispitanika, prosječna mjesečna štednja hrvatskih građana iznosi 77 eura i povećao se za četiri eura u odnosu na 2023. godinu. Najveći broj štediša, njih 31 posto, mjesečno “stavlja sa strane” 51 do 100 eura, dok 23 posto građana uopće ne štedi.

Samo 5 posto građana ima značajnije ušteđevine

– Tih 25 posto su ljudi na granici siromaštva i oni ne mogu štedjeti. Sada ih je zbog inflacije vjerojatno i malo više, kaže ekonomist Ljubo Jurčić kojeg smo pitali tko, kako i koliko u Hrvatskoj može štedjeti.

– Oko 40 posto ljudi ljulja se uz minus-plus na računu. Oko 20 posto štedi kontinuirano. Mislim da tek pet posto građana imaju štednju u značajnijim iznosima i oni nose 50 do 60 posto ukupne štednje. Postoji neki naš novi srednji sloj koji može uštedjeti. To su situirane obitelji u kojima oboje radi i u prosjeku imaju plaću po 2.000 eura. Oni mogu staviti sa strane 500 do 1000 eura mjesečno. To bi otprilike bila struktura štediša kod nas, kazao je Jurčić.

Štednja u nas pretvara se u mrtvi kapital

Ekonomski analitičar Damir Novotny podsjeća na osnovnu ekonomsku definiciju štednje. To je, kaže, odricanje od potrošnje danas da bi se trošilo ili investiralo sutra.

Po tom pitanju, kaže, u Hrvatskoj je zamagljena situacija jer se čak trećina domaće ekonomije odvija u sivoj zoni. Prema studiji koju je prije nekoliko godina izradilo Sveučilište Johannes Kepler u Linzu u Austriji, Hrvatska je u samom vrhu Europske unije po sivoj ekonomiji. A siva ekonomija, kaže Novotny, generira štednju.

– To se najčešće zbiva u području poljoprivrede, obrtničkih usluga i turizma. Otud dolazi štednja i valja žuriti sa zaključcima u kom smjeru će se iskoristiti ta štednja. Zapravo vidimo trend akumulirane štednje bez namjere potrošnje i bez namjere ulaganja. Taj fenomen identificiran je još prije 120 godina kao mrtvi kapital. A štednja u Hrvatskoj, nažalost, pretvara se u mrtvi kapital, ističe Novotny.

Građanima je sigurnost ispred zarade

U bogatijim zemljama u pravilu se umjesto štednje radije novac radije ulaže u fondove. Jurčić kaže da kod nas ljudi štede izvan fondova iz prostog razloga sigurnosti.

– Njima nije bit zarada ili prinos kako se to kaže u ekonomiji, nego sigurnost. Oni s puno više novca raspodijele tu sigurnost kupnjom nekretnina. Oni te nekretnine čak i ne moraju iznajmljivati ili poslovno koristiti. Njihovo je razmišljanje da ako dođe financijska kriza pa propadnu fondovi, nekretnine ostaju pa kad se vrate dobra vremena, one će ponovno vrijediti. A ako izgubite ulaganja kroz fondove koji su ulagali u propale firme, onda je to izgubljeno, tumači Jurčić.

Što se tiče “pretakanja” štednje iz banaka u obveznice i trezorske zapise koje daje država, Jurčić kaže da je to mala igra kamata, tih 3 do 3,5 posto, koje država daje da privuče ljude.

– Glavni faktor u tome je perspektiva i koliko građani gledaju daleko. Pa dvije godine vjerujete u sigurnost, a tri godine ste na granici sigurnosti, objašnjava Jurčić.

Hrvatski mit o ulaganju u nekretnine

Na pitanje u što bi bilo najpametnije investirati ušteđevinu, Novotny spremno odgovara – u poduzetničke djelatnosti.

– Međutim, problem je što se poduzetništvo u hrvatskoj javnosti na neki način smatra neprihvatljivom djelatnošću. A zapravo se s poduzetničkim pothvatima u legalnim institucionalnim okvirima najbolje može iskoristiti štednja. Bilo kakav poduzetnički projekt, primjerice u proizvodnji hrane, može donijeti daleko više prinosa od bilo kakvog oblika štednje ili ulaganja u državne obveznice, kaže.

U Hrvatskoj se, međutim, viškom novca radije kupuju nekretnine, ponajprije stanovi.

– Kod nas postoji mit o nekretninama kao dobrom obliku ulaganja, ali to nije štednja. Štednja znači da vi možete svoj novac, kad ga položite u banku ili neku financijsku instituciju, već sutra dobiti natrag ako vam je potreban. To je smisao štednje. A ulaganja u nekretnine su investicija, i to dugoročna. Ako vam hitno treba novac, sigurno ga ne možete dobiti od nekretnine, barem ne onako i onoliko koliko ste zamislili da možete dobiti, tvrdi Novotny.

Dionice su najbolja štednja, samo treba biti strpljiv

U okolnostima povišene inflacije, štednja je na udaru i novac gubi vrijednost.

– Inflacija je monetarni fenomen koji nedvojbeno pogađa štednju. Nikada kamatne stope na štednju ne mogu stići inflaciju, to se u monetarnoj povijesti još nije dogodilo. No, mi velikih inflacija u Hrvatskoj nismo vidjeli još od 1993. godine. Tadašnja je vlada provela zamjenu hrvatskog dinara kunom te stabilizirala tečaj nakon čega je inflacija naglo opala i nismo je vidjeli sve donedavno. U vrijeme inflacije, štednja je gubitnik. Mi u bankama trenutno imamo 35 do 40 milijardi eura štednje, što je po glavi stanovnika daleko najviše u zemljama istočne Europe. Ali ta štednja ne zna kamo bi, kaže Novotny.

Po njegovu mišljenju, dionice su najbolji oblik deponiranja štednje, prenosi N1.

– One su dugoročno najisplativije, samo ne smijete biti nervozni i očekivati da će vam donijeti prinose preko noći. Dugoročno gledano, dionice su najbolja štednja, zaključio je.