Zašto se smijemo nakon što se toliko uplašimo da poskočimo?

Istraživači su došli do teorije koja objašnjava zašto se smijemo nakon što se toliko uplašimo da poskočimo. Bilo da prijatelj iskače iz grmlja ili da se slučajno zapetljamo u lažnu paukovu mrežu, većina nas će u jednom trenutku postati žrtva “strašne” šale, prenosi rts.rs.

Znanstvenici su postavili teoriju zašto su strahovi tako često popraćeni smijehom i ponudili korisne uvide koji mogu poslužiti šaljivcima koji se pripremaju za zabavu s prijateljima. Popularno objašnjenje zašto određene šale ili situacije izazivaju smijeh jest da je humor svojevrsno iznenađenje: uspješne šale obično stvaraju očekivanja koja se poništeno na kraju.

– Problem s tom teorijom je što smatramo smiješnim stvari koje nisu toliko iznenađujuće, a postoji i mnogo iznenađenja koja nam uopće nisu smiješna, rekao je Marc Hye-Knudsen, doktor znanosti i istraživač humora u Aarhusu Sveučilišta u Danskoj, koji je vodio istraživanje.

Druga nedavno razvijena teorija zagovara da humor zahtijeva i kršenje našeg osjećaja o tome kakav bi svijet “trebao biti” i gotovo istovremenu prosudbu da je to kršenje bezopasno ili benigno. Takva odstupanja od norme mogu imati mnogo različitih oblika, od kršenja jezičnih normi u igrama riječi i sarkastičnim dosjetkama, pa sve do kršenja društvenih normi u ismijavanju (samog sebe ili drugih) radi humora. Dr. Hye-Knudsen i njegovi kolege sumnjaju da bi nešto slično moglo objasniti zašto početni šok od iznenađenja često brzo slijedi smijeh.

Kako bi to istražili, znanstvenici su proučavali rezultate raznih eksperimentalnih i stvarnih situacija, od iskustava male djece s popularnim virenjem i prepadanjem – igrom peekaboo koja mnoge u početku uznemiri, ali postaje urnebesna kada saznaju da je benigna – na terenske studiju provedene na lokaciji uklete kuće. Analiza je pokazala da su se gosti u tri četvrtine slučajeva smijali ili barem nasmiješili nakon što su bili prestrašeni.

– Atrakcije kao što su uklete kuće i horor filmovi namjerno uranjaju publiku u izmišljene svjetove kako bi povećali njihovo opće stanje straha, što povećava vjerojatnost da će se prepasti. Ali to iznenađenje ih također odmah izvuče iz tog narativnog svijeta, pa se ubrzo osjećaju sigurnima nakon što situaciju procijene kao benignu, objašnjava dr. Hye-Knudsen.

Morate poznavati svoju publiku da biste je mogli dobro prestrašiti i nasmijati

Tim je također ispitao podatke iz 100 online videozapisa zastrašujućih šala, otkrivši da su uspješni šaljivdžije težili pojačati stimulanse kojima su bile izložene njihove žrtve – na primjer, ciljajući na uobičajene fobije, možda kompenzirajući psihološku distancu gledatelja od tih događaja.

– Prilikom gledanja videa na kojem je potpuni stranac žrtva zastrašujuće šale, netko to možda neće registrirati kao takav ‘prekršaj’ jer mu nije blizak, pa internetski šaljivdžije moraju dodatno začiniti svoje šale kako bi dobili jaču reakciju, istaknuo je dr. Hye-Knudsen.

Istraživanje je objavljeno u stručnom časopisu Evolutionary Psychology.

Dr. Coltan Scrivner, bihevioralni stručnjak u Recreational Fear Lab na Sveučilištu Aarhus, koji nije bio uključen u studiju, rekao je da su njezini nalazi u skladu s njegovim vlastitim istraživanjem psihologije igara koji se nastoje uplašiti i zatim nasmijati. Ovo je pokazalo da se zastrašujuća iskustva, poput ukletih kuća, doživljavaju kao zabava samo ako je količina doživljenog straha odgovarajuća, prenosi N1.

– Mnogi ljudi, uključujući i glumce, misle da je više straha uvijek bolje za osobu koja se boji. Međutim, istraživanja pokazuju da to nije tako. Umjesto toga, ljudi traže takozvano slatko mjesto straha, gdje je zabava maksimalna. Ovaj rad također sugerira da humor može biti jedan od alata koji glumac ili šaljivdžija može koristiti ili promovirati kako bi pomogao ljudima da dođu do te točke, rekao je Scrivner.

Treba imati na umu da ne odgovara svima ista vrsta straha.

– Svačije ‘slatko mjesto straha’ je malo drugačije, rekao je Scrivner.