Preminuo čuveni Vladimir Dodig Trokut, jedan od osebujnijih zagrebačkih umjetnika

Ova jesen nije dobra za umjetnike. Vladimir Dodig Trokut bio je onaj tip osobe, ako ste ga jednom vidjeli na ulici ili vidjeli na televiziji, nešto pročitali o njemu u novinama, zasigurno ste ga zapamtili. Čovjek koji je odbijao norme, začetnik mnogih umjetničkih akcija, a najpoznatija je bila njegov Anti-muzej. Ljudima je bio zanimljiv, struka ga je voljela i poštovala, godine 2013. dobio je Likovnu nagradu za životno djelo Hrvatskog društva likovnih umjetnika.

Bio je ikona onoga umjetničkoga Zagreba koji se ne slika po tzv. celebrity rubrikama, onoga jednoga Zagreba koji živi svoj artistički život neovisno o trendovima, onoga jednoga boemskoga Zagreba koji neki ne razumiju, ali grad kao grad, nije moguć bez tih zanimljivih i poticajnih ljudi. Ostat će upamćen kao vrijedni sakupljač fragmenata svakodnevnoga urbanog života, njegova karizma ostat će mnogima kao primjer nepokolebljivog individualizma. Neka mu je laka zemlja.

Prenosimo njegovu biografiju s weba njegovoga Anti-muzeja.

Vladimir Dodig Trokut je rođen 4. 4. 1949. u Kranju, ugledni hrvatsko svjetski likovni umjetnik, šaman, sakupljač umjetnina, galerist, muzeolog, donator, povjesnik, antropolog, teoretičar, predavač, publicist, tvorac je mnogobrojnih muzejskih projekata i proizvodnih poligona – tvornica-muzeja, osnivač je prvog svjetskog Anti-muzeja (Anti-muzej je projekt, a ne konvencionalan muzejski koncept), iščinio je više od 700 problemskih izložbi, akcija, performanasa, body arta, instalacija, wundercammera, living teatra, monodrama, kazališnih predstava. Zastupljen je u više enciklopedija i leksikona, među kojima i u leksikonu “Who is Who?”, kao i u svjetskim pojmovnicima.

No-umjetničko djelovanje oficijelno započinje 10. veljače 1968. godine u Splitu i tamo naukuje, do 1976. godine, kod Ante Kaštelančića i Božidara Jelinića, a od 1976. živi i djeluje u Zagrebu, naukuje kod Dimitrija Baščićevića – Mangelosa, Radoslava Putara, Darka Schneidera, Haralda Szeemanna, Branka Fučića, Bogdana Bogdanovića, Mladena Pejakovića i drugih, a povremeno djeluje, radi i živi u inozemstvu. Družio se i sa priznatim umjetnicima Josephom Beuysom, Johnom Cageom, Nam June Paikom i drugima. Lider je i osnivač više formalnih i neformalnih grupa: frakcije grupe Crveni Peristil, 3i, grupa 30, Manifest 72, grupe A, B, C, D, E, grupa Atributivna participacija (suosnivači su Darko Schneider i Harald Szeemann).

U periodu od 1998. do 2005. godine u Labinu, sa Haraldom Szeemannom udružuje vjenčanjem Antimuzej i Muzej opsesije za koji je tiskana grafička mapa od 15 listova i 185 artefakata – publikacija, edicija, kartolina, pečata itd. Godine 1966, 1967. i 1968. bavi se signalističkom, letrističkom i objekt-poezijom. Od 1968. godine kreće iz šamanizma u umjetnost, a iz umjetnosti u anti-muzeologiju. Deklarira se anarholiberalom i orfeistom, bavi se objektivnom umjetnošću. Začetnik je varijante konceptualne i post-konceptualne no-umjetnosti i tvorac je novih muzeoloških i umjetničkih praksi u svjetskim razmjerima, kao i nazivlja u novoj umjetničkoj praksi i muzeologiji kao što je pojam Anti-muzeja, Black-it-arta, Black out-arta, Black no-arta, industrijske arheologije i arheologije krvi.

Autor je opusa različitih izvorišta od autorskog odabira predmeta do ne-mislilačkog pojma stvaralaštva kao no-mentalne forme. Utemeljitelj je sveobuhvatnog likovnog i muzeološkog projekta Anti-muzej, Otvoreni muzej, Borbeni muzej, Muzej za svaki dan, Totalni muzej, Muzej bez zidova itd. U svojim zbirnicama čuva 500 000 artefakata, dislociran je na 35 mjesta u Hrvatskoj i inozemstvu, pod preventivnom je zaštitom Regionalnog zavoda za zaštitu kulturne baštine od 1981. g. Anti-muzej je intelektualno vlasništvo, duhovno vlasništvo i transfer znanja V.D.T-a i patent i inovacija muzejske prakse u svjetskim razmjerima.

Javnosti je poznato da je godine 1991. zbirka Anti-muzeja, zaštićeni spomenik kulture, darovan u cjelini hrvatskom narodu, a 2012. godine data je na upravu Vijeću Europe. Činjenica je da je Anti-muzejski koncept međunarodno prihvaćen, segmentalno realiziran i prikazan u više od pet zemalja. O aktivnosti prikupljanja i teoretskoj misli davno se očitovala javnost kroz izložbe i strukovna udruženja, kao unikatne pojave u međunarodnim razmjerima. Djela mu se nalaze u svjetskim muzejima i zbirkama.