NA DANAŠNJI DAN: Senjske žrtve, Čerina i Aldo Moro
Tom prigodom žandari su ubili sedam mladića i djevojaka. U Senju se toga dana održao koncert hrvatskog pjevačkog društva “Trebević” iz Sarajeva. Održao se i zbor posvećen Matiji Gupcu i braći Radić u organizaciji HSS-a, pred čak 6,000 nazočnih. HSS-ovci su se uobičajeno kritički osvrnuli na protuhrvatsku politiku režima, a sudionici zbora potom su se mirno razišli gradom. Povorka je pjevala hrvatske pjesme, a iz kamiona su Ličani veselo klicali Senjanima.
Pri prolasku četvrtog kamiona Gospićana, u kojemu je 33 mladića i djevojaka uz tamburice pjevalo “Hajd’mo, hajd’mo, narode, pod barjak slobode”, zapovjednik žandara, kapetan Koprivica, dao je znak rukom, na što je kaplar Besedić ispalio paljbu iz svoga revolvera. Kod gostionice “Nehaj” iz pušaka i strojnica pucalo je još 19 žandara. Na mjestu je poginulo 5 civila. Službena izvješća nastojala su žrtve prikazati kao “ustaše, frankovce i komuniste”, no prema izjavama očevidaca, žandari su ovaj događaj unaprijed pripremali. Stradali rodoljubi pokopani su nakon dva dana u Gospiću, dostojanstveno, na velikom sprovodu.
1891. Vladimir Čerina, hrvatski književnik
Hrvatski književnik Vladimir Čerina rođen je u Splitu, 9. svibnja 1891. godine. Čerina se vrlo mlad počeo baviti književnim i političkim radom. Pisao je u časopisima Val i Vihor, gdje se bunio protiv Austro-ugarske i mađarona, a 1912. godine bio je umiješan u organizaciju atentata na Slavka Cuvaja. Po završetku Prvog svjetskog rata razočaran je ostvarenjem jugoslavenstva.
Zbog simptoma paranoje, 1922. je smješten u šibensku bolnicu za duševne bolesti, gdje je i umro deset godina kasnije. Vladimir Čerina pripada buntovnom i nadarenom naraštaju mladih hrvatskih književnika koji se kritički odnose prema političkoj i građansko-društvenoj situaciji s početka stoljeća. Objavljivao je feljtone, književno-kritičke studije i brojne pjesme o hrvatskim piscima, a najviše je nadahnut avangardnim pisanjem i oporbenim stavom Janka Polića Kamova.
1926. Admiral Richard Byrd preletio Sjeverni pol
Američki admiral Richard Byrd i pilot Floyd Bennett u zrakoplovu Josephine Ford 9. svibnja 1926. preletjeli su Sjeverni pol. Krenuvši s norveškog otoka Spitsbergen, nakon 1,360 milja i 15 i pol sati, našli su se nad vječno zaleđenim morem, kako je zapisao Byrd. Ova ekspedicija donijela je admiralu Byrdu svjetsko priznanje, Medalju časti, najveću čast za heroizam koju dodjeljuje SAD, ali i sredstva za daljnje pokušaje leta iznad Južnog pola.
1960. Odobrena prva kontracepcijska pilula na svijetu
9. svibnja 1960. godine američka administracija za hranu i lijekove objavila je da će odobriti kontracepcijsku pilulu, čime je pilula Enovid postala prva oralna kontracepcijska pilula na svijetu. Godinu kasnije počela se prodavati i u Velikoj Britaniji pod imenom Enavid.
1978. Ubijen Aldo Moro, talijanski političar
U rano jutro 16. ožujka 1978., prvak talijanske Demokršćanske stranke i bivši premijer Aldo Moro, iz svoje je kuće krenuo u Parlament kako bi ustrojio novu vladu, prvi put temeljenu na povijesnoj nagodbi demokršćana i sve jačih komunista. Nije daleko stigao: u vojnički preciznoj akciji, pet Morovih tjelesnih čuvara ubijeno je za manje od minute, a sam Moro je otet i odveden u nepoznatom pravcu.
Već sutradan, ostavljena je poruka Crvenih brigada, ekstremne ljevičarske skupine, u kojoj je objašnjeno kako ta teroristička organizacija preuzima odgovornost za nečuvenu otmicu. Kao dokaz da je oteti političar živ, poslana je fotografija na kojoj je bio Moro, a iza njega se jasno mogao vidjeti zastor s komunističkim obilježjima, zastavom Crvenih brigada. Italija je bila na nogama. Godine 1990. u jednom milanskom stanu, koji je bio baza Crvenih brigada u vrijeme otmice, slučajno je nađeno sklonište s više od 400 fotokopija pisama za koja je utvrđeno da su pisana Morovom rukom u vrijeme zatočeništva. Taj je nalaz promijenio pogled na cijeli događaj. Crvene su brigade nakon otmice u više navrata slale svoje zahtjeve vladi, ucjenjujući je Morovim životom. Međutim, vladajući demokršćani uporno su odbijali pregovore.
Danas se sumnja da je bila posrijedi urota, u koju su bili upleteni ne samo najviši talijanski politički dužnosnici, već čak i neke strane organizacije, poput CIA-e, kojima nikako nije odgovarala Morova politika dijaloga s komunistima. Tako su Crvene brigade, koje su u nagodbi vidjele opasnost otupljivanja oštrice radničkog pokreta, zapravo nesvijesno poslužile kao instrument svojih protivnika. Bilo kako bilo, službena je Italija zanemarivala sve ozbiljnije prijetnje terorista da će Moro, ako se ne pristupi pregovorima, biti likvidiran.
Na Morove poruke iz zatočeništva, u kojima preklinje svoje kolege i prijatelje demokršćane za spas, vlada je odgovorila angažirajući psihopatologa Franca Feracuttija, koji je izjavio da Moro pati od stockholmskog sindroma prihvaćanja nazora otmičara. Treba znati da ni jedan demokršćanin nikad nije javno izrazio sumnju u ovu spornu tvrdnju. Namjera je bila očita: diskreditirati Mora u očima javnosti.
U jutro 9. svibnja sramotna vladina politika urodila je tragičnim plodom: Aldo Moro je nađen mrtav u automobilu, u rimskoj ulici Caetani, koja je na pola puta između stožera demokršćana i komunista. Ubojica Prospero Galinari, terorist, izvršitelj koji je s jedanaest metaka ustrijelio Mora, kasnije je uhićen i osuđen. Nekoliko dana prije smrti Aldo Moro uputio je bivšim prijateljima koji su ga napustili sljedeću poruku: Ako ništa ne poduzmete, ova će stranica u povijesti Italije biti ispisana krvavim slovima. Moja krv, poprskat će vas, stranku i narod.
