NA DANAŠNJI DAN: Prva karantena u Dubrovniku, Van Gogh, Bratoljub Klaić, prva vozačka, Zekoslav Mrkva, Rade Šerbedžija i austrijska neovisnost

Prva karantena u Dubrovniku – 1377.

Najstariji podaci o uvođenju karantene i njezinim principima, što vrijede i danas, sadržani su u odluci Velikog vijeća Dubrovačke Republike od 27. srpnja iz 1377. godine.

Prva karantena u Dubrovačkoj Republici bila je na otoku Mrkanu ili u Cavtatu. Kasnije se preselila na otok Mljet. Poslije su sagrađene i karantene (lazareti) na Dančama, na Lokrumu i u dubrovačkom predgrađu Ploče, koja je sačuvana do danas.

Primjer Dubrovnika slijedili su i ostali gradovi, pa je ova mjera postala uobičajena od 15. stoljeća.

Vincent van Gogh puca u sebe i umire dva dana kasnije – 1890.

Nizozemski slikar i grafičar Vincent Villem van Gogh rođen je 30. ožujka 1853. godine u Brabantu u Nizozemskoj. Predstavnik cjelokupnog europskog ekspresionizma ostvario je opus od 850 slika i više od 900 crteža i akvarela, danas razasutih po mnogim galerijama Europe i Amerike.

Jedan je od prvih umjetnika koji je deformirao prirodni oblik kako bi postigao što intezivniju izražajnost. U svakom se Van Goghovu autoportretu zrcali njegova životna drama. O sebi je jednom rekao: Slikarstvom želim izraziti svoj iskreni ljudski osjećaj, ne težim se svidjeti ovome ili onome.

Prvi su mu radovi plod želje da nakon kratkog studija teologije ode među rudare i postane njihov propovjednik. Tako nastaju male slike, gotovo sve u crnom, kao što su Tkalci ili Ineterijeri, na kojima su svi likovi sumorni.

Početkom 1886. godine slikar odlazi u Pariz gdje otkriva impresioniste Moneta, Sisleya i Pissaroa, no najviše na njega djeluje japanski višeslojni drvorez. Njegova se paleta radikalno mijenja. Primjenjuje čiste i otvorene boje, a oblike konturira tamnom bojom. U proljeće 1888. putuje na francuski jug, u Provansu, i zadržava se u Arlesu. Njegove su se boje zažarile, zasjale i zablistale kao da je u njima svjetlo Sunca. Tada nastaju i Suncokreti.

Van Gogh je slikao u prirodi, a njegov prijatelj Gauguin na temelju bilješki. Gauguin je stigao u Arles na poziv Van Gogha kako bi zajedno slikali u prirodi, ali brzo se pokazalo da između njih postoje neuklonjive suprotnosti, pa su se jedne noći i posvađali. Van Gogh je čak dohvatio nož želeći ubiti Gauguina, no ubrzo se osvijestio i kaznio sam sebe odrezavši si uho.

U svibnju 1889. van Gogh odlazi u bolnicu za duševne bolesti i tamo bez prestanka crta i slika (Zvjezdana noć, Čempresi). Izdržao je 14 mjeseci – 29. srpnja 1890. godine u polju kraj puta u okolici Pariza naslanja se na deblo koje je slikao, hvata revolver i ubija se.

Bratoljub Klaić, hrvatski jezikoslovac – 1909.

Bratoljub Klaić rođen je kao Adolf Klaić 27. srpnja 1909. godine u Bizovcu. U Zagrebu je završio klasičnu gimnaziju te na Filozofskom fakultetu diplomirao povijest južnoslavenskih jezika i književnosti, češki i njemački jezik.

Njegov otac, takodjer Adolf Klaić rođen je kao Adolf Klotz, te je slavenizirao prezime u Klaić. Bratoljub se stručno se usavršavao u Poljskoj i Češkoj. Doktorirao je 1941. godine disertacijom Bizovačko narječje. Bio je profesor u gimnaziji u Vukovaru, Prijedoru, Osijeku i Zagrebu te na Visokoj pedagoškoj školi u Zagrebu.

Od 1950. godine profesor je hrvatskoga jezika na Akademiji kazališne i filmske umjetnosti. Kao član Državnoga ureda za jezik NDH Klaić je, uz suradnju ostalih članova, priredio pravopisni priručnik Koriensko pisanje (1942.), a s Franjom Ciprom i opsežni Hrvatski pravopis (1944., pretisak 1992.), oba izrađena na tvorbeno-morfološkim načelima prema tadašnjoj službenoj jezičnoj politici.

Postao je poznat po Rječniku stranih riječi, koji je od 1951. do 2001. izišao u više izdanja. Uvježbavao je dikciju s glumcima za predstave i bio glavnim tumačem nepoznatih riječi. Proučavao je poljsko-hrvatske kulturne veze i pisao o njima.

Bratoljub Klaić je u kroatistici i općenito u hrvatskoj kulturi ostavio trajan pisani i usmeni trag kao vrstan leksikograf i kao pravopisni i jezični normativist. Umro je u Zagrebu, 2. ožujka 1983. godine.

Prva vozačka dozvola u Hrvatskoj – 1910.

Danas pomalo zaboravljeni zagrebački bravar i trgovac Ferdinand Budicki početkom 20.-tog stoljeća slovio je kao neponovljivi sportski rekorder i začetnik mnogih tadašnjih novotarija

Rođen 1871. u siromašnoj novoveškoj obitelji nije se mogao okoristiti ni bogatstvom niti plemenitim podrijetlom. No, imao je rijetke sposobnosti koje su od njega stvorile nenadmašnog idola svog vremena. Godine 1896. prokrstario je biciklom cijelu Hrvatsku i Sloveniju, a već iduće godine prošao je više od 17 tisuća kilometara na pustolovnom putu po ne baš sigurnim cestama Europe i Sjeverne Afrike.

Nedugo nakon toga otvorio je trgovinu bicikla i druge tehničke robe. No, najveća mu je zasluga što je 1901. u Zagreb dovezao prvi automobil, za purgere tada čudnovatu kočiju bez konja. Prvo benzinsko zagrebačko čudo bio je lijepi, omanji Opelov automobil koji je na Berlinskoj izložbi dobio prvu nagradu. Budickom se taj opel svidio i zbog drugog razloga: bio je star dvije i pol godine, već rabljen, i zato mnogo jeftiniji.

O Opelu iz 1901. godine Budicki je rekao: „Pogotovu su se plašili konji, a ni s ljudima tada nije bilo lahko! Nije bilo anlasera, pa smo se mučili kurblanjem. Zarađeni su mnogobrojni žuljevi dok se nije pojavila iskra. Nije bilo rezervnih kotača. Kotač se mogao skinuti samo u radionici. Zračnica se krpala samo na cesti. Automobili su tada trošili puno više ulja. Uopće nisu imala stakla niti krova pa smo bili mokri. Volan je bio izravno spojen s prvim kotačima. Motor je imao cilindar i veliki otvoreni zamašnjak. Najveća brzina iznosila je 30 km/h. Prednji kotači bili su mali, a stražnji veliki.”

Budicki je brzo razvio posao s prodajom automobila ali i nastavio sa svojim ludorijama. Prvi se popeo automobilom na Sljeme, letio balonom, a Zagrepčani mu mogu biti zahvalni što je osnovao taksi-službu i prvu autoškolu.

Godine 1910. zemaljska vlada odlučila je da se svaki vozač mora podvrgnuti ispitu. Ferdinand Budicki najprije je naučio voziti članove ispitnog povjerenstva, a zatim je sam, kao prvi Zagrepčanin, položio ispit i dobio vozačku dozvolu broj jedan. Bilo je to 27. sprnja 1910.

Prvo pojavljivanje Zekoslava Mrkve na malom ekranima – 1940.

Bugs Bunny, Zekoslav Mrkva ili Duško Dugouško prvi se puta na malim ekranima pojavio 27. srpnja 1940. godine. Bio je siv, grickao mrkvu, poljubio Elmera Fudda i izrekao čuveni ‘Eh, what’s up, Doc?’ u animiranom filmu A Wild Hare kojeg je režirao Tex Avery, a koji je bio nominiran za Oscara.

Bugsu je tada nedostajalo jedino ime, a iako su ga svi tvorci i ljubitelji tako zvali, Bugs Bunny je na platnu ‘imenovan’ tek godinu kasnije u crtiću Elmer’s Pet Rabbit koji je režirao Chuck Jones. Od svog debija Bugs se pojavio u mnoštvu kratkih filmova, filmova, kompilacija, televizijskih serija, stripova, video igrica, zabavnih parkova te reklama.

Pojavio se u više filmova nego ikoji drugi animirani lik i ima vlastitu zvijezdu na holivudskoj Stazi slavnih.

Rade Šerbedžija, glumac, pjesnik i glazbenik – 1946.

Hrvatski filmski, televizijski i kazališni glumac, pjesnik i glazbenik srpskoga podrijetla Rade Šerbedžija rođen je u mjestu Bunić kod Korenice, 27. srpnja 1946. godine. Diplomirao 1969. na Akademiji za kazalište, film i televiziju u Zagrebu, nakon čega je ubrzo angažiran u zagrebačkomu Dramskom kazalištu ‘Gavella’.

Nakon toga naizmjenično radi kao slobodni umjetnik, s angažmanom u HNK Zagreb, te ponovno u ‘Gavelli’. Nadaren, iznimne glumačke tehnike, glumac i racija i temperamenta, sugestivan, vrsne dikcije, s lakoćom izvodeći i fizički najteže scene, pokazao se podjednako uvjerljiv u ulogama klasičnog i modernog repertoara u raznim žanrovima, tumačeći likove pozitivnih i negativnih osobina.

Na filmu debitira sporednom ulogom u Iluziji K. Papića, dok prvu glavnu – mladića na životnoj prekretnici – tumači u Gravitaciji ili fantastičnoj mladosti činovnika Borisa Horvata B. Ivande.

Otada sve češće nastupa u glavnim ulogama dobivajući popularnost i ulazeći u krug najrespektiranijih jugoslavenskih glumaca – u filmovima raspona od ratnih drama do suvremene tematike.

Tako su početkom 1970.-ih godina zapažene njegove uloge komunističkog aktivista dezorijentiranog u privatnom životu u Crvenom klasju Ž. Pavlovića i seoskog mladića suočenog s nepravdom u Predstavi Hamleta u selu Mrduša Donja K. Papića. U to vrijeme ističe se i u filmovima koji kritički oslikavaju jugoslavensku suvremenost: u filmu Bravo maestro R. Grlića i u naslovnoj ulozi u Novinaru F. Hadžića.

Šerbedžija je poznat i po čitanju poezije te kazališnim predstavama. Pokrenuo je i novo kazalište Ullysses u Puli, a imao je i međunarodnu filmsku rarijeru.

Saveznici Austriji dali neovisnost – 1955.

Austro-Ugarska se raspala nakon što je izgubila Prvi svjetski rat, pa je nastala Austrija u današnjim granicama. Austriju je pripojila Njemačka 1938. godine (“Anschluss”).

Saveznici su nakon Drugog svjetskog rata držali Austriju pod okupacijom do 1955. godine, kad je opet stekla potpunu nezavisnost 27. srpnja 1955. potpisivanjem Austrijskog državnog ugovora i pod uvjetom da ostane neutralna.

Ipak, nakon propasti komunizma u Istočnoj Europi, Austrija se politički sve više angažirala, te je 1995. godine postala članica Europske Unije, a 2002. je uvela valutu Euro.