Humanizam ne poznaje granice niti godine

Razoran potres koji je pogodio 22. ožujka Zagreb i bližu okolicu, mnoge obitelji ostavio je bez krova nad glavom i prouzročio veliku materijalnu štetu. U takvim teškim životnim trenucima oduvijek je stizala pomoć od državnih institucija, gradskih vlasti, ali i od međunarodnih donacija. Isto tako u tim vremenima javljaju se pojedinačne ili skupne inicijative u kojima se iskazuje humanizam i čovjekoljublje da se pomogne ljudima u nevolji bilo da im se daruje pomoć za smještaj, osnovne životne potrepštine ili financijska potpora.

Upravo jednu takvu uzvišenu akciju za pomoć Zagrebu koji je pogođen zemljotresom potaknuo je poznati vrbovečki publicist, novinar i pjesnik Dragan Vicković, koji je okupio sve živuće maturante svoje generacije iz V-A razreda Prve učiteljske škole (školske god 1962./63.) iz Zagreba. Nije bilo nikakve dvojbe svi su kao jedan podržali ideju i zajednički postigli dogovor da se financijski doprinos uplati za pomoć Osnovne škole u Markuševcu, jer su mnogi od njih stekli mirovine radeći u školama diljem Hrvatske. Na taj način željeli su ugraditi i dio svoje dobrodušnosti u mozaik opće društvene pomoći da se njihovim sredstvima može popraviti bar jedan prozor, kupiti bar jedan školski stol ili stolica, jer škola je oduvijek bila prozor u svijet i u bolju budućnost.

-Inicijativu za pomoć razorenom Zagrebu iznio je Dragana Vicković iz Vrbovca koju smo svi odmah zdušno prihvatili i na simboličan način dali svoj obol obnovi OŠ Markuševac. Ta ljudska gesta da smo svi darovali jedan dio svoje mirovine za sanaciju škole je samo dokaz da smo kao razred svi u duši ostali prosvjetari. Doduše ja sam kasnije završio u zdravstvu, ali ih je većina ostala raditi u prosvjeti. U svakom slučaju ponosni smo na svoj doprinos u sveopćoj akciji pomoći glavnom gradu Hrvatske za koji nas vežu samo drage i lijepe uspomene- naveo je dr. Josip Beketić u povodu akcije.

Mile Tokić je izrazio: „Akciju koju je pokrenuo kolega Dragan Vicković svi smo jednodušno prihvatili kao kompaktna cjelina jer smo svoje mladost proveli u našem lijepom Zagrebu nakon čega smo se razišli po cijeloj Hrvatskoj. Suosjećamo s ljudima u Zagrebu i zagrebačkoj okolici kojima je prirodna katastrofa poremetila normalne živote, a naročito s učiteljima, prosvjetnim radnicima i djecom kojima je potres onemogućio normalno školovanje tijekom ove školske godine. Pomogli smo svojim novčanim prilozima i iskazali privrženost svojoj profesiji za koju smo se školovali i cijeli život posvetili. Svi smo ponosni na našu akciju jer smo se ponijeli kao plemeniti ljudi i dali svoju pomoć najpotrebitijima.“

Ivan Drobec, bivši učenik tog razreda kaže: „Zli usud Vašega odgojno-obrazovnog vrta izmamio nam je suze ljubavi. Njima želimo barem malo vidati rane, osvježiti rožice u školskim klupama i skromno posvjedočiti svetost učiteljskog zvanja, jer Ljubav je jača od svake nevolje i svakoga zla“.

Sam Dragan Vicković je naglasio: „Ljudski je pomagati drugima u najtežim trenucima, a potres u Zagrebu je pogodio mnoge ljudske sudbine, unesrećio brojne obitelji i oštetio mnoge stambene i druge objekte. U tim trenucima prepoznaju se ljudi i njihova unutarnja potreba da se pomognu unesrećenima pa makar i na simboličnoj gesti da nisu ostali sami. Tako smo i mi bivši učenici Prve učiteljske škole dali svoj doprinos na oltar obnove glavnog grada Hrvatske i zagrebačke okolice.“

U popratnom pismu Gordani Horvat, prof. ravnateljici OŠ Markuševec Dragan Vicković naveo je da je bilo napisano:

„U Zagrebu smo doživjeli prve ljubavi, pisali prve pjesme i ostavljali ljubavne poruke u klupama . To je generacija koja je išla osunčanom stranom ulice. Tako smo se prepoznavali.

Zagrebačkim ulicama cesta mog života teče. Njegova me radost blaži njegova me rana peče

Grad nas je cijelo vrijeme grlio, strepio je nad nama. Sebe nam je darovao. Danas je ranjen. Grade moj, s Tobom smo i sada kada Ti je najteže”.

Financijske iznose uplatili su: Branko Antolčić (Zagreb), Josip Beketić (Zagreb), Marijan Buden (Belec), Marko Buljan (Zagreb), Ivan Drobec (Jakovlje), Željko Hercigonja (Velika), Ivan Matovina (Zagreb), Hrvoje Matičić (Zagreb), Branko Mihaljev (Bestovje, Samobor), Miroslav Mikulić (Proložac), Marijan Pleško (Klanjec), Stjepan Šipušić (Velika Gorica), Mile Tokić (Sveti Ivan Zelina), Dragan Vicković (Vrbovec) i Stjepan Vlahovec (Buzin).

Ravnateljica OŠ Markuševac bila je dirnuta ovom humanom gestom bivših učenika Prve učiteljske škole kojima se toplo zahvalila. Osnovnu školu Markuševec polazi 630 učenika u matičnoj i u dvije područne škole u Bačunu i Vidovcu. Školska zgrada u Markuševcu je znatno oštećena koja bi trebala biti sanirana do početka iduće školske godine. U tome su pripomogli i bivši učenici Prve učiteljske škole, sadašnji umirovljenici, koji su još jednom potvrdili da humanizam i plemenita gesta ne poznaje granice niti godine.