NA DANAŠNJI DAN: Vandali, Markiz de Sade, Batušić i Mars Express

Vandali opljačkali Rim

Vandali, istočnogermanski narod. Isprva vjerojatno naseljeni na baltičkoj obali, u I. st. obitavali su između srednje Odre i Visle. Moguće je da su pripadali kulturnom krugu Lugijaca, vjerojatnih nositelja przeworske kulture s kojom se Vandali obično povezuju.

Pod pritiskom premještanja naroda izazvanih prodorom Huna bili su prisiljeni potkraj IV. st. na novu seobu. God. 401. vandalske su skupine zajedno s Alanima prodrle u Panoniju i Rajnu, gdje su im Franci pružili uzaludan otpor. Opustošivši Galiju, pod Gunderikom prebacili su se u Hispaniju. Ondje su carske vlasti s njima 411. sklopile ugovor o savezu, pa su se Hasdinzi i Svevi naselili u Galeciji (današnja Galicija i sjeverni Portugal), Silinzi u Betici, a Alani u Luzitaniji. Uskoro su se iznova odali pljački, no Carstvo je uz pomoć Vizigota potuklo Silinge i Alane, što je potaknulo njihovo sjedinjenje s Hasdinzima. Između 418. i 428. Vandali su u borbi sa Svevima i Rimljanima proširili utjecaj na gotovo cijelu Hispaniju, a 425. napali su čak Baleare i obalu Mauretanije, prešli su Gibraltar i zauzeli znatan dio sjeverne Afrike s Kartagom.

Njihova su osvajanja rimske vlasti priznale ugovorima, čime su Vandali izrasli u treću onodobnu silu na Sredozemlju. Vandalsko je brodovlje zaposjelo i Baleare, Sardiniju, Korziku i Siciliju. U lipnju 455. opljačkali su Rim, što je 1794. potaknulo, iako ne sasvim opravdano, nastanak pojma vandalizam. Mirom s Istočnorimskim Carstvom 474. bile su im potvrđene sve dotadašnje teritorijalne stečevine. Vojskovođa Belizar 534. uništio je vandalsku državu, zarobivši posljednjega kralja Gelimera. Vojno sposobni Vandali bili su uključeni u rimsku vojsku, a vandalske su se skupine još znale pridružiti pobunama protiv bizantske vlasti u sjevernoj Africi, no nakon toga im se izgubio svaki trag. U srednjem vijeku pojedini su pisci etnonim Vandali koristili za zapadnoslavenske narode.

Hrvatski leksikograf i teatrolog Slavko Batušić

Drugog dana lipnja 1902. godine u Novskoj rođen je Slavko Batušić, pjesnik, putopisac, romansijer, povjesničar umjetnosti, teatrolog, leksikograf i profesor, prevoditelj, urednik i kazališni djelatnik Studirao je u Zagrebu i Parizu. U HNK-u je djelovao od 1921. kao tajnik, redatelj i dramaturg, a poslije Drugog svjetskog rata vodio je Arhiv i muzej HNK. Jedan je od utemeljitelja i prvih voditelja zavoda za književnost i teatrologiju JAZU, a bio je i profesor na Akademiji za kazališnu umjetnost, te glavni urednik Enciklopedije likovnih umjetnosti i Bibliofrafije rasprava i članaka Leksikografskog zavoda. Njegov doprinos hrvatskoj umjetnosti su bili njegovi putopisi (kao putopisac je među najpoznatijima u hrvatskoj književnosti), pjesme, novele, romani, drame i kazališne studije (koje ga svrstavaju u red najistaknutijih hrvatskih teatrologa). Za potrebe HNK prevodio je dramske tekstove i libreta. Predavao je i na glumačkim učilištima. Umro je u Zagrebu, 25. travnja 1979. godine.

Markiz de Sade, najozloglašeniji pisac svih vremena

Najozloglašeniji pisac svih vremena i kontroverzna osoba, Donatien Alphons Francois, markiz de Sade, rođen je 2. lipnja 1740. Umiješan u brojne ljubavne afere i seksualne orgije, de Sade je optuživan za protuprirodni blud, oskvrnjivanje crkvenih svetinja, sumnjičen je za ubojstvo i pokušaj trovanja, zbog čega je desetak puta zatvaran u Francuskoj i Italiji, te je jedva izbjegao giljotinu. Njegova literarna opsesija je svijet zla, uživanja u zlu, perverziji, morbidnosti, opakosti, ubijanju, klanju, najbesramnijem seksualnom činu, zlurado opisanom u svim mračnim potankostima. Zato njegovo djelo šokira, sablažnjuje, zato je proglašavano sotonskim i bilo spaljivano na lomačama. Tek sredinom ovog stoljeća pisci, filozofi, kritičari i psihijatri ozbiljnije će podvrgnuti analizi djelo Markiza de Sada. Markiz de Sade umro je prezren. Njegova se obitelj toliko sramila da mu na grob nije stavila ime. Ono je ipak sačuvano u njegovu književnom djelu i u pojmu sadizam, koji označuje uživanje u nanošenju boli i zlostavljanju.

Lansirana letjelica Mars Express – prva europska misija na drugi planet

Europska svemirska agencija (ESA) 2003. godine lansirala je letjelicu Mars Express, prvu europsku svemirsku misiju na drugi planet. Letjelica početne mase 1.223 kilograma je, nošena raketom Sojuz-Fregat, lansirana iz svemirskog centra Baikonur u Kazahstanu. Misija koja je trajala do 30. studenog 2005., na sebi je nosila sedam znanstvenih instrumenata te sondu Beagle 2 kojoj je cilj bio obaviti egzobiološke i geološke pokuse na površini, ali slijetanje je bilo neuspjelo i vrijedna sonda je izgubljena. Drugi dio letjelice, Orbiter, nastavio je misiju koja se sastojala od visokorezolucijskog snimanja i mineraloškog mapiranja površine, radarskog istraživanja podpovršinskih slojeva u potrazi za permafrostom, precizno određivanje atmosferske strukture i kretanja, te studija o interakciji atmosfere i površine planeta. Tijekom više od 5.000 prijeđenih orbita kamere Mars Expressa konstantno su mapirale i snimale najvećom rezolucijom korištenom u istraživanju Marsa do danas, a Mars Express tim je prošle godine za svoj vrhunski rad nagrađen Sir Arthur Clarke Awardom za najbolji istraživački timski uspjeh.