NA DANAŠNJI DAN: Zlatna bula Zagrebu, Maksimilijan Vrhovac, Braća hrvatskoga zmaja, Ivan Kozarac, Miko Tripalo, oslobođeni Gotovina i Markač

Zlatna bula Bele IV. – 1242.

Zlatna bula je povelja (nazvana tako zbog svog zlatnog pečata) koju je izdao ugarsko-hrvatski kralj Bela IV. Arpadović 16. studenog 1242. godine u Virovitici nedugo nakon provale Tatara 1242. na područje Slavonije. Jedan je od najvažnijih dokumenata u povijesti Zagreba kojim je Gradec postao slobodni kraljevski grad izuzet iz banske i županijske vlasti te izravno podvrgnut kralju. Ona je i važan izvor hrvatske srednjovjekovne povijesti.

Dobivene povlastice donosile su određenu samoupravu, pravo biranja gradskog poglavara, suca, trgovanja i sajmovanja. Suca je Gradsko vijeće imalo pravo birati svake godine. Građanima Gradeca obećana je naknada štete ako bi bili napadnuti i opljačkani na području Ugarske, Dalmacije, Hrvatske i Slavonije. Bili su oslobođeni plaćanja daća (cestarina, mostarina) unutar granica Hrvatsko-Ugarskoga Kraljevstva. Za gospodarski razvoj Gradeca osobito je bilo važno Zlatnom bulom stečeno pravo održavanja dnevnih i tjednih sajmova, kao i stjecanje velikoga zemljoposjeda, čija je sjeverna granica bila sljemenska kosa, zapadna potok Vrapčak, a južna rijeka Sava.

Maksimilijan Vrhovac, hrvatski biskup i političar – 1752.

Vrhovac, Maksimilijan, hrvatski biskup i političar (Karlovac, 23. XI. 1752 – Zagreb, 16. XII. 1827). Napustivši vojno zvanje, stupio je kao klerik u zagrebačko sjemenište. Studirao je filozofiju u Hrvatskom kolegiju u Beču, a teologiju je 1774. doktorirao u Bologni. Nakon zaređenja 1775. u Zagrebu, bio je profesor dogmatike na zagrebačkoj Akademiji i suplent bogoslovije, bilježnik Duhovnoga stola, kanonik Zagrebačkoga kaptola, čazmanski kanonik, rektor zagrebačkoga sjemeništa (1785) te rektor Centralnoga sjemeništa u Budimpešti (1786).

God. 1787. car Josip II. imenovao ga je zagrebačkim biskupom. Bio je jedan od najistaknutijih članova slobodnozidarske lože te ga je 1792. I. Martinović optužio da je »šef jezuitizma u Hrvatskoj« te jedan od »glavara ceha u koji su udruženi jozefini, iluminati i jezuiti«. Iako se obranio od optužbi, u procesu je uništio sve kompromitirajuće spise, između ostalog i dio svojega Diariuma. Potkraj XVIII. st. počeo je raditi na političkom i kulturnom ujedinjenju hrvatskih zemalja. Pošto je Dalmacija 1797. pripala Habsburškoj Monarhiji, pokrenuo je akciju za njezino sjedinjenje s Hrvatskom, prikupljajući u tu svrhu dokumente iz arhiva bečke Dvorske kancelarije, a 1805. spriječio je pokušaj uvođenja madžarskog jezika u hrvatsku javnu upravu ističući u Gornjem domu zajedničkoga sabora potrebu uvođenja »ilirskoga jezika« u upravu.

God. 1809. bio je imenovan banskim namjesnikom, a nakon ulaska Hrvatske u sastav Ilirskih pokrajina (1809), zajedno s A. Dorotićem organizirao je otpor francuskoj vlasti. Nakon Napoleonova sloma, posvetio se borbi za sjedinjenje hrvatskih krajeva južno od Save, koji su bili u sastavu Kraljevine Ilirije. Osim političkom, bavio se prosvjetno-kulturnom i gospodarskom djelatnošću. Zauzimao se za razvoj jedinstvenoga »ilirskog« jezika i pravopisa, koji bi zamijenio latinski jezik, pri čem je surađivao s J. Kopitarom i J. Dobrovským. Stoga je 1794. kupio, od J. T. von Trattnera, zagrebačku tiskaru u kojoj su bili tiskani kalendari, proglasi i prigodnice na hrvatskom jeziku. Istodobno je započeo skupljati stare knjige i rukopise i stvarati bogatu knjižnicu te je znatno obogatio biskupski arhiv. God. 1813. pozvao je svećenstvo svoje dijeceze da skupljaju narodno blago, a u tu svrhu napisao je glazbenoplesni prikaz Pleszopiszen (1818). Potaknuo je osnivanje udruženja za regulaciju rijeke Kupe (1800) i surađivao s F. Vukasovićem prilikom izgradnje Lujzinske ceste.

God. 1806. postao je vlasnikom Stubičkih Toplica te je svojim gradnjama znatno pridonio razvoju mjesta i lječilišta (1811). Pomogao je izgradnju zagrebačke Zakladne bolnice, a 1818. Sveučilišnoj je knjižnici darovao nekoliko tisuća knjiga. Jedna od njegovih najpoznatijih inicijativa bila je uređenje zagrebačkoga parka, koji je po njem nazvan »Maksimir« (započeto 1787). Uoči smrti izgradio je sirotište za nezbrinutu djecu, a oporučno je ostavio novac za uređenje Zagreba. U rukopisu je sačuvan dio njegova Diariuma (II, 1810–17., III, 1818–25), koji se čuva u Nadbiskupskom arhivu u Zagrebu. Razvio je opsežno dopisivanje sa suvremenicima u Hrvatskoj i drugim slavenskim zemljama (sačuvano 15 svezaka), mnogima od njih bio je mecena, te se smatra jednom od najistaknutijih ličnosti političkog i kulturnog života Hrvatske na prijelazu XVIII. i XIX. st.

Osnovana družba ‘Braća hrvatskoga zmaja’ – 1905.

Družba ‘Braća Hrvatskoga Zmaja’ je ustroj koji djeluje na temeljima hrvatskoga prijateljstva i bratstva, a glavni je cilj Družbe njegovanje hrvatske povjesnice i hrvatske kulturne baštine. Družbu su u Zagrebu obnovili 16. studenoga 1905. godine Emilij Laszowski i Velimir Deželić stariji, mada se ona u stvarnosti i nije ugasila, njezini vitezovi bili su među članovima hrvatskoga plemstva od osnutka. Družba je pravni sljednik hrvatskih vitezova zmajskoga reda Ordo equestris draconis (Red zmajskih vitezova) hrvatsko-ugarskoga kralja Žigmunda Luksemburškoga, utemeljenog 1408. godine, u kojem su tada većinu činili hrvatski plemići.

Ivan Kozarac, hrvatski književnik – 1910.

Ivan Kozarac rođen je 8. veljače 1885. godine u Vinkovcima. Zbog siromaštva s trinaest godina prekinuo je školovanje u rodnom gradu i zaposlio se kao pisarski vježbenik. S osamnaest godina razbolio se od tuberkuloze, ali ga to nije oslobodilo obveze služenja vojnog roka te 1907. godine odlazi u vojsku i nakon dvije godine se vraća u Vinkovce.

Vrlo brzo odlazi u Zagreb, gdje radi kao poslovođa Nakladnog fonda Društva hrvatskih književnika i redatelja. Kao književnik, Kozarac za života nije uspio privući veliku pozornost publike. U književnosti je djelovao svega četiri godine. Objavio je samo knjigu pripovjedaka Slavonska krv. Ostale knjige su mu objavljene tek nakon smrti.

Bio je pripovjedač života slavonskog sela. Opisivao je društvene promjene u doba nestanka Vojne krajine, s izrazitom ljubavi prema rodnoj Slavoniji. Kozarčeva djela su Slavonska krv (1906.), Izabrane pripovijetke (1911.), Đuka Begović (1911.), Pjesme (1911.). Velika zasluga za njihovo izdavanje pripada Dragutinu Tadijanoviću.

Ivan Kozarac umro je u Vinkovcima, 16. studenog 1910., sa samo 25 godina.

Miko Tripalo, hrvatski političar – 1926.

Miko Tripalo, rođen u Sinju 16. studenog 1926., bio je hrvatski političar. Završio je Pravni fakultet. Sudjelovao je u drugom svjetskom ratu. Od 1969. bio je član Izvršnog biroa Predsjedništva SKJ i Predsjedništva SFRJ.

Jedan je od vođa Hrvatskog proljeća, zagovornik demokratizacije, te veće samostalnosti i ravnopravnosti republika.

Nakon Karađorđeva 1971. uklonjen je s položaja, isključen iz političkog života i umirovljen. Godine 1990. je jedan od vođa Koalicije narodnog sporazuma, te jedan od osnivača HNS-a.

Od 1993. je saborski zastupnik, a jedan je od osnivača i predsjednik zaklade Otvoreno društvo – Hrvatska.

Međunarodni dan tolerancije

Deklaracijom o principima tolerancije, koju su 16. studenog 1995. godine potpisale zemlje članice Ujedinjenih naroda, proglašen je Međunarodni dan tolerancije.

U njenom prvom članku objašnjava se značenje pojma tolerancije:

„1.1 Tolerancija je poštivanje, prihvaćanje i uvažavanje bogate raznolikosti svjetskih kultura, oblika izražavanja i načina života. Potiče ju znanje, otvorenost, komunikacija i sloboda misli, savjesti i vjerovanja. Tolerancija je sklad u različitosti. To nije samo moralna dužnost, nego je i politički i zakonski zahtjev. Tolerancija, vrlina koja omogućuje mir, doprinosi zamjeni kulture rata kulturom mira.

1.2 Tolerancija nije ustupak, povlastica, podilaženje ili ugađanje. Tolerancija je, prije svega, aktivan stav potaknut priznavanjem univerzalnih ljudskih prava i temeljnih sloboda drugih. Ni u kojem se slučaju ne može koristiti za opravdanje kršenja tih temeljnih vrijednosti. Toleranciju trebaju provoditi pojedinci, skupine i države.

1.3 Tolerancija je odgovornost koja podržava ljudska prava, pluralizam (uključujući kulturni pluralizam), demokraciju i vladavinu zakona. Ona podrazumijeva odbacivanje dogmatizma i apsolutizma te potvrđuje standarde postavljene u međunarodnim instrumentima ljudskih prava.

1.4 U skladu s poštivanjem ljudskih prava, ‘življenje’ tolerancije ne znači toleriranje društvene nepravde, napuštanje ili slabljenje nečijeg uvjerenja. To znači da se svatko može slobodno pridržavati vlastitih uvjerenja prihvaćajući da se drugi pridržavaju svojih. To znači prihvatiti činjenicu da ljudska bića, prirodno različita u svom izgledu, položaju, govoru, ponašanju i vrijednostima, imaju pravo živjeti u miru i biti što jesu. To također znači da nečiji stavovi ne smiju biti nametnuti drugima.“

Oslobođeni generali Ante Gotovina i Mladen Markač – 2012.

Žalbeno vijeće Haškog suda donijelo je oslobađajuće presude generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču, nakon što je sud odbacio zaključke raspravnog vijeća prema kojima su Gotovina i Markač sudjelovali u udruženom zločinačkom pothvatu, kao i optužbe za prekomjerno granatiranje Knina, Gračaca, Obrovca i Benkovca, a sud je Gotovinu i Markača oslobodio i zapovjedne odgovornosti.

Oslobođene generale Antu Gotovinu i Mladena Markača na Trgu bana Jelačića dočekalo je više od 100 tisuća građana. Okupljenom mnoštvu Gotovina i Markač zahvalili su i poručili kako se radi o zajedničkoj pobjedi. “Ovo je točka na “i” da rat pripada prošlosti. Okrenimo se budućnosti. Iza nas je i ratnička oluja i pravna oluja”, poručio je Gotovina.

….

izvori:

Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža http://www.enciklopedija.hr, Prolexis enciklopedija, mrežno izdanje, https://proleksis.lzmk.hr, Wikipedija, https://hr.wikipedia.org