NA DANAŠNJI DAN: Josip Kozarac, Pariška komuna, Matko Laginja, Alojzije Stepinac, prva svemirska šetnja, Vatroslav Hladić, Erich Fromm
Josip Kozarac, knjiženik – 1858.
Dana 18. ožujka 1858. u Vinkovcima je rođen hrvatski književnik Josip Kozarac.
Kozarac je bio jedan od važnijih hrvatskih prozaista, novelista, polemičara, pjesnika, ujedno i diplomirani inženjer šumarstva te najpoznatiji hrvatski šumar. Najpoznatija djela su mu: Među svjetlom i tminom, Tena, Slavonska šuma, Mrtvi kapitali…
KOZARAC, Josip
Smatran je piscem jako oštrih zapažanja i jednostavnih, ali, često i prodornih, dubokoumnih misli. Nastavio je Reljkovićevim putem i danas ne bismo mogli zamisliti hrvatsku književnost bez njegova doprinosa te ne bismo imali točne informacije o životu seljaka u to vrijeme. Kozarac je pisao realna i racionalna djela koja su se u većini slučajeva temeljila na stvarnim događajima i opisivala slavonsku sredinu i kvalitete tog života.
Često je prema sebi bio samokritičan, i za njega su najviše govorili da je pjesnik prirode jer je od svih bio najviše vezan za nju. To se najviše primjećivalo kroz detaljne opise pejzaža u njegovim djelima, gdje ju je opisivao onako kako ju je doživljavao kao šumar i kao dijete kada je većinu svoga vremena provodio u prirodi. Osim pejzaža, u brojnim djelima opisuje i probleme koji muče seosko stanovništvo i njihove poglede na život i okolinu. Po tome je Kozarac ostao upamćen kao jedan od najiskrenijih hrvatskih pisaca jer je stvarnost prikazivao onakvu kakva ona zaista jest te je zbog toga iznosio sve probleme i predlagao njihova rješenja.
Pariška komuna – 1871.
Dana 18. ožujka 1871. Francuska se vojska u Parizu pobunila protiv svojih generala Lecomtea i Thomasa i streljala ih i pridružila se pariškoj Nacionalnoj gardi i pobunjenim građanima. Taj datum uzima se kao neslužbeni početak Pariške komune.
Revolucionarne struje u Pariškoj komuni – anarhizam, marksizam, blankizam i komunalizam, bile su socijalističkog porijekla. Iako su inače u međusobnom konfliktu (zbog kojeg se tad već bila raspala Prva internacionala), u Parizu su svi međusobno surađivali te nije bilo bitnih internih sukoba. Zbog toga i danas razni anarhisti i marksisti slave Parišku komunu kao jedan od najvećih i najbitnijih događaja u njihovoj povijesti.
Matko Laginja, političar i preporoditelj – 1935.
Hrvatski pravnik, političar i preporoditelj Matko Laginja rođen je u Klani, 10. kolovoza 1852. godine. Umro je u Zagrebu, 18. ožujka 1930. godine.
Matko Laginja
Doktorirao je pravo u Grazu. U mladosti je Laginja prihvatio politički program Ante Starčevića te je s Vjekoslavom Spinčićem i Matkom Mandićem osnovao u Istri Stranku prava. U sklopu hrvatskoga narodnog preporoda u Istri djelovao je politički, ali i gospodarski, s ciljem postizanja neovisnosti hrvatskih seljaka o talijanskim veleposjednicima i trgovcima.
Bio je na čelu zadružnog pokreta (zadrugarstvo), koji je osnovao niz kreditnih zadruga (posujilnica) i gospodarsko-potrošačkih zadruga. U političkom životu Istre Laginja unosi izrazitije oblike hrvatske nacionalne ideje i oštriji nastup prema talijanskom nacionalizmu. ‘Otac Istre’ tri se desetljeća bori za njezin preporod, što nastavlja i u Zagrebu, osobito kao hrvatski ban.
Od 1900. do 1915. bio je odvjetnik u Puli, a od 1915. u Zagrebu. Jedno vrijeme bio je i poslanik u Carevinskom vijeću u Beču, zatim predsjednik Starčevićeve stranke prava. 1917. godine je bio pobornikom Svibanjske deklaracije kojom se zahtijevalo ujedinjenje Hrvata, Slovenaca i Srba s područja Austro-Ugarske.
Nadbiskup Alojzije Stepinac održao je kritičku propovijed o djelovanju i programu komunista – 1945.
Blaženi Alojzije Stepinac (Brezarić pokraj Krašića, 8. svibnja 1898. – Krašić, 10. veljače 1960.)[1], zagrebački nadbiskup i kardinal. Papa Ivan Pavao II. ga je proglasio blaženim 3. listopada 1998. u Mariji Bistrici. Smatra se jednim od velikana Katoličke Crkve u Hrvatskoj.
Djetinjstvo je proveo u rodnom mjestu. Za vrijeme Prvog svjetskog rata sudjelovao je u borbama na talijanskom i solunskom frontu, bio je ranjen i pet mjeseci zarobljenik. Iz rata se vratio kući s činom potporučnika. Nakon studija u Rimu, zaređen je za svećenika 1930. godine. Na njegov prijedlog osnovan je Caritas Zagrebačke nadbiskupije, kojem je bio na čelu. Imenovan je nadbiskupom koadjutorom 1934. godine. Iste godine zaređen je za biskupa.
Alojzije Stepinac
Postao je zagrebački nadbiskup 1937. godine. Kao žarki i neumorni propovjednik Božje riječi pohađao je svoju prostranu nadbiskupiju promičući Katoličku akciju, Caritas i pobožnost prema Djevici Mariji. Utemeljio je brojne nove župe i organizirao proslavu 1300. obljetnice evangelizacije hrvatskog naroda. Za vrijeme Drugog svjetskog rata pomagao je progonjene i patnike, zbrinuo je 500 prognanih slovenskih svećenika te 6717 bolesne i gladne djece. Prosvjedovao je protiv progona Židova i provedbe nacističkih zakona. U govoru 31. listopada 1943. ispred zagrebačke katedrale osudio je svaku diskriminaciju, rasnu, nacionalnu i vjersku, zatvaranje i ubijanje nevinih, otimanje i palež imovine i mirnih sela.
Nakon dolaska komunista na vlast, odbio je odvojenje Katoličke Crkve u Hrvatskoj od Vatikana. U montiranom procesu, osuđen je na 16 godina zatvora i prisilnog rada. Pet godina proveo je u zatvoru u Lepoglavi, a od kraja 1951. do svoje smrti 10. veljače 1960. godine u kućnom pritvoru u Krašiću. Papa Pio XII. imenovao ga je kardinalom 1952. godine. Umro je na glasu svetosti primivši svete sakramente. Vijest o njegovoj smrti objavljena je na naslovnicama dnevnih novina širom svijeta, a misa zadužnica služila se i u Rimu, Montrealu, New Yorku, Chicagu, Rio de Janeiru i drugim svjetskim gradovima. Pokopan je u kripti zagrebačke katedrale uz prisutnost mnoštvo vjernika. Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim 3. listopada 1998. godine u Mariji Bistrici. U nastavku procesa kanonizacije kardinal Angelo Amato obznanio je da je liječničko povjerenstvo Kongregacije za kauze svetaca utvrdilo novi slučaj čudesnog izlječenja po Stepinčevu zagovoru, čime se ostvaruju uvjeti za proglašenje Stepinca svetim.
Prva svemirska šetnja – 1965.
Alexei Leonov je bio jedan od dvadesetak pilota izabranih u prvoj grupi astronauta.
Izvan svemirske letjelice je bio 12 minuta. Na kraju ove šetnje njegovo odijelo se toliko napuhalo pod utjecajem vakuuma da nije mogao ući u zračnu komoru. Da bi dozvolio pritisku da izađe malo je otpustio ventile i jedva je uspio vratiti se u kapsulu.
Izgradnja znanja potrebnog za hod u svemiru i robotske opreme za pomoć astronautima također je dovela do uspostave US Skylab i ruskog orbitalnog laboratorija Mir, te njihovog nasljednika na Međunarodnoj svemirskoj stanici (ISS).
Vatroslav Hladić, hrvatski kazališni glumac i redatelj – 1965.
Dana 18. ožujka 1965. umro je Vatroslav Hladić, hrvatski kazališni glumac i redatelj.
Počevši kao član putujućeg kazališta pod ravnanjem Josipa Maričića, Hladić je neko vrijeme lutao po provincijskim gradićima. Prvi stalni angažman dobiva za Prvoga svjetskog rata u Vojničkom kazalištu u Bjelovaru, da bi ubrzo pristupio novoosnovanom kazalištu u Varaždinu, gdje i prvi put režira. Po svršetku rata prelazi u Osijek, a potom u Split, gdje je, po vlastitim riječima, proživio najljepše razdoblje kazališnog života.
U plodnoj karijeri, Hladić je tumačio i mnoge druge uloge, od kojih izdvajamo Ignjata Glembaya, Lenbacha i Shakespeareova Jaga. Razdoblje između dva rata, kad je kazalište mijenjalo strukturu pretvarajući se iz putujućih družina u državne ustanove, a glumačko je umijeće sve više gubilo romantičke nesređeno-boemske okvire, sve se više profilirajući u staloženi kulturni i javni rad Hladić neizravno opisuje u autobiografiji koju je nazvao Život glumca. Na jednom mjestu kaže: Ni jedna uloga, ma kako savjesno odigrana, ne smatra se dovršenom, dok poslije posljednjeg čina ne padne zavjesa i ne čuje se pljesak, uobičajeni znak odobravanja. Tek tada je rad dovršen.
Erich Fromm, filozof i psihoanalitičar – 1980.
Erich Fromm (Frankfurt na Majni, 23. ožujka 1900. – Muralto, 18. ožujka 1980.), američki psihoanalitičar njemačkog podrijetla.
Erich Fromm
Istaknuti pripadnik prve generacije Frankfurtske škole, po dolasku nacista na vlast emigrirao 1934. u SAD; od 1958. profesor na više sveučilišta. Spojem Freudova i Marxova nauka te »humanističkih religija« (re)konstruira ljudsku prirodu, analizira aktualno stanje čovjeka i prosuđuje smisao njegove egzistencije. Početkom 1930-ih pokazuje prevlast društva nad pojedincem putem obitelji, koju određuje kao »psihičku agenturu društva«. Iz te temeljne postavke, nadopunjene kovanicom »društveni karakter« u knjizi Bijeg od slobode (1941), izvedeno je cijelo njegovo djelo. Shvaćajući produktivnost, slično kasnofreudovskom erosu, kao ono što unapređuje život, razlikuje produktivnu i neproduktivnu orijentaciju karaktera. Egzistentne nužnosti nametnule su prevlast neproduktivne orijentacije primalačkog, izrabljivačkog, zgrtačkog i tržišnog (Čovjek za sebe – 1947.) a poslije nekrofilnog (Čovjekovo srce, 1964.), destruktivnog (Anatomija ljudske destruktivnosti, 1973) i imalačkog (Imati ili biti?, 1976.) tipa društvenoga karaktera. Frommova teorijska istraživanja usmjerena su pronalaženju društvenih uvjeta da produktivnost, koncentrirana u ljubavi (Umijeće ljubavi, 1956.), napose ljubavi prema životu (biofiliji), postane prevladavajućom orijentacijom karaktera.
…..
izvori:
Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža; http://www.enciklopedija.hr; Prolexis
