NA DANAŠNJI DAN: Mary Shelley, Milivoj Dežman , Mile Budak, Grgo Martić, Ivo Vojnović, Ivan Kušan, Alojz Majetić, Aleksandar Lukašenko, Konrnatska tragedija, Dan nestalih
Mary Wollstonecraft Shelley, književnica – 1797.
Milivoj Dežman, književnik – 1873.
Milivoj Dežman (30. 8. 1873, Zagreb – 24. 6,1940, Zagreb); pseudonim Ivanov uzeo prema ocu Ivanu Dežmanu (1841? -1873), liječniku, politiku i književniku. Bavio se istim djelatnostima kao i otac. Medicinu studirao u Grazu i Beču; u Zagrebu od 1898. specijalist za plućne bolesti; utemeljio lječilište ˝Brestovac˝. Istaknut političar: u Hrvatskoj stranci prava (od 1902), u Narodnom vijeću 1918, kao povjerenik za socijalnu skrb u hrvatskoj vladi (1920), pokušao djelovati protiv centralističke politike kralja Aleksandra. I u publicistici vrlo aktivan; pokretač, suradnik ili urednik časopisa s kraja i početka stoljeća: ˝Mladost˝, almanah ˝Hrvatski salon˝, ˝Život˝, zagrebačka ˝Hrvatska misao˝, ˝Vijenac˝, ˝Pokret˝, ˝Lovor˝, ˝Obzor˝; voditelj u novinarstvu Hrvatske; ravnatelj ˝Tipografije˝ te njezinih listova (od 1926). Organizator pa i predsjednik Društva hrvatskih književnika i PEN-kluba u Zagrebu; od 1928. član umjetničkog razreda JAZU. Glavna ličnost prijeratnog ˝Obzora˝. U književnosti djelovao desetak godina na prijelomu stoljeća: pisao novele i crtice, sabrane u knjizi Protiv struje (1903); napisao drame Rasulo (1896), Vir i Kneginja Jelena (1901); dramatizirao (1901) Šenoino Zlatarevo zlato. Važan je D. kritički nastup u doba hrvatske moderne sa shvaćanjima ˝Mladih˝ književnoprogramatskim člancima O hrvatskim književnim prilikama (1897), Naše težnje (1898). DJELA: – Kneginja Jelena, Zagreb, 1901; – Protiv struje, Zagreb, 1903 ? Članci, Hrvatska moderna, PSHK, knj. 71, Zagreb, 1975.
Grgo Martić, književnik i političar – 1905.
Franjevac, preporodni književnik i političar Grgo Martić umro je 30. kolovoza 1905. godine u Kreševu, u Bosni i Hercegovini. Rođen je 24. siječnja 1822. u Rastovači kraj Posušja, u Bosni i Hercegovini.
S dvanaest godina je došao u samostan u kreševu te nakon par godina stupio u Franjevački red. Studirao je filozofiju u Zagrebu, gdje se upoznao s brojnim istaknutim ilircima, čije će ideje prihvatiti i poslije provoditi u praksi.
Bio je na čelu franjevaca koji su se suprostavili priključenju Bosne i Hercegovine Srbiji i Crnoj Gori i zalagali za austro-ugarsku vlast nad tim područjem. Poznat je po mudroj domoljubnoj izreci 1860. godine: “Teško narodu bez ljubavi bratske, Kao Bosni bez zemlje Hrvatske.”
Ivan Kušan, književnik i akademik – 1933.
Ivan Kušan rođen je 30.8.1933. u Sarajevu. Diplomirao je i magistrirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. 1956. objavio je prvi od svojih poznatih dječjih romana,
Uzbuna na Zelenom vrhu, koji sve do danas izlazi u nizu izdanja i postaje obveznom školskom lektirom. Od 1970. godine pisao je za kazalište, radio, televiziju i film, bio je urednik za književnost na Radio Zagrebu, za crtani film u Zagreb filmu, uređivao je više časopisa i biblioteka te bio urednik u Školskoj knjizi.
Najpoznatiji je po svojim iznimno uspješnim romanima za djecu, no pisao je i romane za odrasle. Prema njegovoj knjizi Koko i duhovi snimljen je i istoimeni film. Preminuo je 20.11.2012. u 80. godini života, nakon duge bolesti.
Aleksandar Lukašenko, bjeloruski političar – 1954.
Aleksandar Lukašenko rođen je 30. kolovoza 1954. Aktualni je bjeloruski predsjednik, a tu dužnost obnaša od 20. srpnja 1994. godine. Otkako je stupio na dužnost, politički protivnici smatraju ga autokratom i diktatorom, dok sljedbenici tvrde da je njegovo vodstvo spasilo Bjelorusiju od najštetnijih posljedica postkomunističke tranzicije. Lukašenko je u mladosti bio komunistički čelnik, a kasnije upravitelj kolhoza i sovhoza. Godine 1990. izabran je za zastupnika u Vrhovnome Sovjetu Sovjetske Socijalističke Bjelorusije, te se zalagao protiv raspada Sovjetskog Saveza.
Na prvim slobodnim izborima za bjelaruskoga predsjednika 24. lipnja 1994. kao nezavisni kandidat dobije čak 45,1% glasova među svih šest predsjedničkih kandidata, unatoč činjenici da su ga promatrači smatrali autsajderom.
Lukašenko je izazvao senzaciju 1995. godine kada je u intervjuu za novine Handelsblatt pohvalio stil vodstva Adolfa Hitlera kao model bjeloruskog sustava vladavine. Doslovno je izjavio: „Trebala su stoljeća da se uspostavi red u Njemačkoj. Vrhunac je ova formacija dosegla pod Hitlerom. To odgovara našem razumijevanju predsjedničke republike i uloge predsjednika u njoj ”. Izjavio je: “U svoje vrijeme Njemačka je podignuta iz ruševina zahvaljujući vrlo strogom vodstvu, a nije sve u Njemačkoj što je imalo veze s poznatim Adolfom Hitlerom bilo loše.”
Mile Budak, književnik i ministar u NDH – 1889.
Budak, Mile, hrvatski književnik i političar (Sveti Rok kraj Gračaca, 30. VIII. 1889 – Zagreb, 7. VI. 1945). Studij prava započeo 1910. u Zagrebu, a završio ga doktoratom 1920. Pripadnik je pravaške omladine i skupine oko lista Mlada Hrvatska. Mobiliziran 1914. u austrougarsku vojsku, potom ranjen i zarobljen u Srbiji, pa je kao zarobljenik prošao Makedoniju i Albaniju i do 1919. bio u Italiji.
Nakon povratka u Zagreb zaposlio se kao odvjetnički pripravnik u kancelariji A. Pavelića. Djelovao u HSP-u i uređivao pravaški orijentirana glasila Hrvatska misao (1924), Hrvatsko pravo (1924–32). Nakon odlaska A. Pavelića u emigraciju postao vodećom osobom HSP-a u zemlji. Zatvaran 1929–30., a 7. VI. 1932. izvršen je na njega atentat. Emigrirao je 1933. u Austriju, potom u Njemačku i Italiju. A. Pavelić imenovao ga je doglavnikom i zapovjednikom ustaških logora za obuku u Italiji. U emigraciji je objelodanio knjigu Hrvatski narod u borbi za samostalnu i nezavisnu hrvatsku državu (1934), jedno od osnovnih djela u oblikovanju ustaškog ideološkog sustava. Vratio se 1938. u Zagreb i 1939. pokrenuo novine Hrvatski narod. Negativno je ocijenio sporazum D. Cvetkovića i V. Mačeka o Banovini Hrvatskoj iz kolovoza 1939. Predano je djelovao na oblikovanju antisrpskih, antisemitskih i antikomunističkih stajališta, propisa i postupaka ustaškog režima. Bio je ministar bogoštovlja i nastave u prvoj vladi NDH. Od studenoga 1941. do travnja 1943. bio je poslanik NDH u Berlinu, a zatim do studenoga 1943. ministar vanjskih poslova. U svibnju 1945. povlačio se iz Zagreba. Zarobila ga je engleska vojska, a vlasti Velike Britanije izručile su ga jugoslavenskim vlastima 18. V. 1945. Vojni sud osudio ga je kao ratnog zločinca na smrt, nakon čega je pogubljen.
U književnom djelovanju nasljeduje jezični izraz i tematiku tradicionalnih ličkih pripovjedača; realističkom narativnom tehnikom prikazuje likove i prizore iz seoske svakodnevice izražavajući naklonost prema patrijarhalnomu moralu, osjećaju vezanosti za rodno tlo i solidarnost unutar takve zajednice. Opisuje sukob gradske i industrijske civilizacije s tradicionalističkim, idealiziranim svijetom ličkoga zavičaja koji utjelovljuje vrline hrvatskog etnosa. Sklon je jakim izrazima emocija i melodramatskomu koncipiranju odnosa među likovima. Premda je knjige počeo objavljivati tek 1930-ih, ostavio je iznimno bogat opus, u kojem se izdvajaju romani Na ponorima (1932), Ognjište (I–IV, 1938), Direktor Križanić, rodoljub i dobrotvor (1938), Rascvjetana trešnja (I–IV, 1939), San o sreći (I–II, 1940), Na vulkanima (I–II, 1941), Musinka (1941), te tri romana iz ciklusa Kresojića soj (Kresina, 1944., Gospodin Tome, 1944. i Hajduk, 1945), zbirke pripovijedaka Pod gorom (1930), Opanci dida Vidurine (1933), Na Veliki petak (1939) i Privor (1941), uspomene Ratno roblje (I–II, 1941–42), u kojima je opisao svoja sjećanja na I. svjetski rat, zarobljeništvo i povlačenje sa srpskom vojskom preko Albanije.
Ivo Vojnović, književnik – 1929.
Vojnović, Ivo, hrvatski književnik (Dubrovnik, 9. X. 1857 – Beograd, 30. VIII. 1929). Najistaknutiji dramski pisac moderne, često nazivan i posljednjim velikim dubrovačkim piscem.
U književnosti se javlja 1880. kada mu August Šenoa, tada urednik časopisa Vijenac objavljuje pripovijetku Geranium. Uslijedila je pripovijetka Perom i olovkom 1884. i kraći roman Ksanta, 1886. U razdoblju između 1891. i 1901. nastaju pjesme iz zbirke Lapadski soneti.
Dva soneta iz te zbirke (Prelude i Na Mihajlu) uokviruju njegovu Dubrovačku trilogiju, najpoznatiji dramski kompleks koji obuhvaća drame Allons enfants, Suton i Na taraci – kronika o propasti Dubrovačke republike. Temu dubrovačkoga života obrađuje i u dramama Ekvinocijo i Maškarate ispod kuplja. Njegov dramski prvijenac, Psyche, 1889. označava zaokret kako u hrvatskom kazalištu, tako i u književnosti. Naime, povodom otvorenja nove zgrade Hrvatskoga narodnoga kazališta održan je natječaj za praizvedbu drame. Iako je favorit bio Ante Tresić Pavičić s povijesnom tregedijom na tragu devetnaestostoljetne kazališne tradicije Veliki Simeon, pobijedila je ipak Vojnovićeva salonska komedija, a njemu je priskrbila atribut začetnika moderne hrvatske drame.
Alojz Majetić, književnik – 1938..
Majetić, Alojz, hrvatski književnik (Rijeka, 30. VIII. 1938). Komparativnu književnost i francuski studirao na Filozofskome fakultetu u Zagrebu. Radio kao novinar, korektor, urednik (časopisi Republika i Paradoks, nakladnička kuća Mladost), tajnik Društva hrvatskih književnika i samostalni književnik. U književnosti se javio pjesničkom zbirkom Dijete s brkovima priča (1956), u kojoj se koristio slengom i poigravao smislom riječi. God. 1963. bila mu je zabranjena pjesnička zbirka Otimam, što je bio uvod u skandal oko zabrane njegova romana Čangi (1963), protiv kojega se vodio sudski postupak. Ta kultna knjiga, pisana u modelu tzv. proze u trapericama, o zagrebačkome huliganu kojega šalju na preodgoj na radnu akciju, ali se on i ondje snalazi, zapravo je kritička i ironična slika tadašnje socijalističke omladine. Optužen i zabranjen zbog nemorala, u izmijenjenu obliku roman je 1970. bio objavljen kao Čangi off gottoff, a sadrži i dokumente iz tiska koji se odnose na suđenje romanu. Majetić je 1970-ih i 1980-ih pisao uglavnom poeziju, u kojoj upotrebljava sleng, naglašeni erotizam i ludističke postupke. Napisao je i dva romana za djecu (Omiški gusari, 1981., i Glavata priča, 1996). Njegova knjiga Kako uspjeti u životu (1977) namijenjena je širokoj publici, a 1990-ih zaokupljala ga je tematika Domovinskoga rata (Tkači jedara, 1997; Vrata iza pučine, 1998). Napisao je i desetak radijskih i televizijskih drama (Kamo brzaš stari, 1971; Škola za frajere, 1973; Zajamčeno bezbolno, 1977; Sjećanje na zavičaj, 1995; Zvona za ptice, 1995., i dr.). God. 2007. objavljen mu je blog-roman Bestjelesna, što ga je 2004. počeo objavljivati na internetskim stranicama.
Nesreća brzog vlaka u Zagrebu – 1974.
Naknadno istraživanje isključilo je mogućnosti tehničkih pogrešaka, a optuženi su za uzrok nesreće strojovođa Nikola Knežević i njegov asistent Stjepan Varga, koji su preživjeli. Istražitelji nisu bili istog mišljenja je li nesreći uzrokovalo utjecanje alkohola ili su jednostavno zaspali, ali najvjerojatniji uzrok je bila njihova iscrpljenost; njih su obojica u proteklom mjesecu prošli 300 sati rada, a prije nesreće bez ostatka radili su 51 sat. Unatoč toj olakšavajućoj okolnosti strojevođa je osuđen na 15 godina zatvora dok je njegov pomoćnik na 8. Nije isključeno da je vlak zbog niskog stadija željezničke infrastrukture kasnio u dolascima i stoga je strojevođa ubrzanjem vožnje htio ući na zagrebački kolodvor na vrijeme.
Preživjeli putnici potvrdili su da vlak oko sat vremena prije Zagreba nije usporavao niti vožnjom kroz postaje Ludinu i Novoselec, te se opasno naginjao u zavojima. Lokomotiva nastradalog vlaka sada se nalazi u Hrvatskom željezničkom muzeju.
Kornatska tragedija – 2007.
Uzrok tragedije je prirodna pojava, fenomen poznat kao izgaranje nehomogene plinske smjese.
Državnom su vrhu na sjednici Vijeća za nacionalnu sigurnost, održanoj 12. rujna i zatvorenoj za javnost, predstavljeni preliminarni rezultati istrage o tragediji na Kornatu. Gorivo nije imalo nikakvu uzročno-posljedičnu vezu sa širenjem požara i stradavanjem vatrogasaca nego je tragediju vjerojatno izazvalo naglo jačanje požara, tzv. eruptivni požar, pokazala je istraga.
Dan nestalih osoba
….
izvori:
Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža;
http://www.enciklopedija.hr; Prolexis enciklopedija, mrežno izdanje, https://proleksis.lzmk.hr;
