NA DANAŠNJI DAN: Sveti Nikola, Franjo Glavinić, Matija Mesić, Ernst Werner von Siemens , Roy Orbison, Zagrebfest, Hrvoje Klasić, Krstić Kruno, opći napad JNA na Dubrovnik i Osijek
Sveti Nikola, svetac – 343.
Sveti Nikola (Patara, 15. ožujka 270. – Mira, 6. prosinca 343.), biskup, svetac, zaštitnik djece i pomoraca. Sveti Nikola zaštitnik je i djevojaka, siromaha, studenata, farmaceuta, pekara, ribara, zatvorenika, trgovaca, putnika, otoka Sicilije, pariškog sveučilišta i mnogih gradova širom svijeta. Spomendan mu je 6. prosinca. Toga dana, njemu u spomen, roditelji darivaju djecu.
Sveti Nikola
Prema narodnom vjerovanju, činio je i čudesa. Poput Isusa smiruje uzburkano more i zato je zaštitnik mornara. Svojim blagoslovom ozdravlja dijete kojem je zapela riblja kost u grlu, te ga nazivamo i zaštitnikom djece. U svom životu uvijek se borio protiv nepravde i za ljubav prema bližnjemu u kojem je prepoznavao Boga. Iscrpljen pokorom i poslovima umire 6. prosinca 343. godine te je pokopan u Miri, gdje se i danas nalazi sarkofag u koji je nekoć bilo položeno njegovo tijelo. Zbog turskih osvajanja tijelo mu je preneseno u talijanski grad Bari gdje se i danas nalaze njegove relikvije.
Danas je poznat kao lik koji djecu obraduje svojim darovima. Ta tradicija vuče korijene iz sljedeće legende. U blizini roditeljske kuće sv. Nikole, živio je čovjek, nekad bogat, ali izgubio je carsku službu i sav imetak. Imao je tri kćeri, koje bi se mogle udati, ali im nije mogao dati miraza. I nesretni otac odlučio je trgovati ljepotom i mladošću svojih kćeri, da tako zaradi. One su se pomolile Bogu, da ih izbavi od toga zla i spasi njihovu čast i poštenje.
Sv. Nikola nekako je doznao za tu odluku nesavjesnog oca pa uzme vrećicu, napuni je zlatnicima, umota u platno i, prišuljavši se noću potajno do kuće, ubaci zamotane zlatnike kroz prozor. Otac onih djevojaka začudio se, kad je ujutro našao tako veliki novac. Vidjevši kako je svota dovoljna, čak i prevelika da časno uda jednu kćer, opremio je i dade joj miraz. To se dogodi i po drugi put; nađe, jednog jutra i drugu vrećicu sa zlatnicima. Spremi on i srednju kćer. Dalje priča ima dva kraja:
A kad je i to bilo gotovo, sve mu je nešto govorilo, da će onaj dobrotvor i po treći put doći pa ga je u zasjedi čekao nekoliko noći. I doista, baš kad sv. Nikola ubaci svoj dar i za najmlađu kćer, skoči otac, stigne neznanca i prepozna u njemu Nikolu. Unatoč zaklinjanju neka šuti, sretni otac je razglasio po cijelom mjestu radosnu vijest.
Drugi kraj priče ide ovako: Nikola je vidio da ga otac djevojaka čeka, pa se domislio, popeo na krov i zlatnike ubacio kroz dimnjak. Kako su se na otvorenom ognjištu sušile čarape, zlatnici su pali u njih, i od tuda dolazi stavljanje poklona bilo u čarape ili čizmice, i Djed Mraz koji poklone spušta kroz dimnjak.
Juraj Ćulinović, hrvatski slikar – 1504.
Ćulinović, Juraj (Giorgio Schiavone), hrvatski slikar (Skradin, 1433. ili 1436 – Šibenik, 6. XII. 1504). Školovanje započeo u zavičaju, potom je u Veneciji učio kod poznatoga slikara i pedagoga F. Squarcionea (1456–59). Ne podmirivši učitelju dugovanja i odnijevši sa sobom neke umjetnine, napustio je Squarcioneovu radionicu.
Juraj Ćulinović
U Zadru se javlja od 1461–62., a u Šibeniku 1463., kada se oženio Jelenom, kćerju J. Dalmatinca. O njegovu umjetničkom radu postoji malo pisanih dokumenata. Ugovor iz 1489. spominje izradbu poliptiha za šibensku katedralu, a dokument iz 1536. još jedan poliptih za istu crkvu, koji je dovršio N. Braccio iz Pise. Potpisano je pet njegovih djela: poliptih iz crkve sv. Nikole u Padovi (Nacionalna galerija u Londonu), poliptih iz crkve sv. Franje u Padovi (srednji dio u Gradskome muzeju u Berlinu; dva bočna u katedrali u Padovi), Blažena Djevica Marija s djetetom (Galerija Walters u Baltimoreu) i Portret muškarca (Muzej Jacquemart-André u Parizu).
Ćulinovićevo slikarstvo karakterizira naglašena dramatika gesta i individualizirane fizionomije, često grotesknih crta, te upotreba dekorativnih elemenata poznatih iz antičke umjetnosti (festoni s voćem i cvijećem, mrtve prirode u prvom planu i dr.). Pripisuju mu se uništena freska Mrtvi Krist među anđelima u Padovi (crkva Eremita) i djela za koja se smatra da su nastala za njegova boravka u Padovi: Blažena Djevica Marija sa sv. Petrom i sv. Antunom Padovanskim (Muzej Jacquemart-André u Parizu), tri Blažene Djevice Marije s djetetom (Rijksmuseum, Amsterdam; Museo Correr, Venecija; Nacionalna galerija, London), Sv. Jerolim i sv. Aleksej u Galeriji Akademije Carrara u Bergamu, Blažena Djevica Marija s djetetom, sv. Jakovom i sv. Antunom Opatom u zbirci Vitetti u Rimu. U Hrvatskoj se za njegova djela drže slike Blažena Djevica Marija s djetetom (Galerija umjetnina u Splitu) i Blažena Djevica s djetetom na prijestolju (samostan sv. Lovre u Šibeniku).
Franjo Glavinić, pisac i povjesničar – 1652.
Glavinić, Franjo (pravo ime Ivan), hrvatski pisac i povjesničar (Kanfanar, 23. VI. 1585 – Trsat, 6. XII. 1652). Podrijetlom iz obitelji koja se pred Osmanlijama preselila iz Glamoča u Istru.
Godine 1600. ušao u franjevački red, primivši redovničko ime Franjo. Višu filozofsko-teološku naobrazbu stekao je u Cremoni, Piacenzi i Bologni. Izabran za provincijala franjevačke redodržave Bosne Hrvatske 1610–13. te ponovno 1616–22. Bio je gvardijan trsatskoga samostana 1613–16., 1632–39., 1643–48. i 1651–52. a 1639–42. samostana na Svetoj Gori kraj Gorice. Godine 1626. sudjelovao je u radu Generalnoga kapitula u Španjolskoj, a nakon povratka otišao je u Kotare, u samostan sv. Leonarda pod Okićem, gdje je 1627. započeo pisati svoja hrvatska djela. Posljednje desetljeće života proveo na Trsatu. Nakon smrti senjsko-modruškoga biskupa K. Agatića, car Ferdinand III. imenovao ga je za njegova nasljednika, što je Glavinić iz čina poniznosti odbio.
Franjo Glavinić
Glavinić se zauzimao oko tiskanja glagoljskih liturgijskih knjiga i nastojao dobiti protestantsku tiskaru iz Uracha. Tiskara je 1625. dodijeljena Kongregaciji za širenje vjere u Rimu, a tiskanje je preuzeo R. Levaković. Rusificirane redakcije Misala i Brevijara u jezičnom su smislu bile potpun otklon od Glavinićeve koncepcije, koja se temeljila na što općenitijem i proširenijem jeziku. Pisao je na hrvatskom, latinskom i talijanskom jeziku: knjiga propovijedi Ruke ljubavi Kristove (Manus Christi amoris), prema uzorcima baroknoga crkvenoga govorništva; rasprava Četiri poslidnja človika (1628); hagiografsko djelo Cvit svetih (1628); priručnik za ispovijed Svitlost duše verne (1632); povijesna djela Povijest Trsata (Historia Tersattana, 1648) i Početak provincije Bosne Hrvatske (Origine della Provincia Bosna Croatia, 1648) i dr. Iznimno značajan zbog nastojanja očuvanja glagoljaške tradicije, koju nasljeduje i stilski, stalne svijesti o trodijalektalnosti hrvatskog jezika te zbog općeprihvatljivih ortografskih rješenja u Cvitu svetih.
Matija Mesić, povjesničar – 1878.
Mesić, Matija, hrvatski povjesničar (Brod na Savi, danas Slavonski Brod, 19. II. 1826 – Zagreb, 5. XII. 1878). Školovao se u Požegi i Zagrebu, gdje je 1842. stupio u biskupsko sjemenište.
Matija Mesić
Od 1844. do 1848. studirao bogosloviju u Beču. God. 1849. se zaredio, a 1851. postao namjesni učitelj (suplent) za povijest i zemljopis u gimnaziji u Zagrebu. Od 1851. do 1853. studirao povijest i zemljopis u Beču i Pragu. Do 1854. bio gimnazijski profesor, a potom profesor i ravnatelj (1871–74) Pravoslovne akademije u Zagrebu. Sudjelovao u radu Hrvatskoga sabora (1861., 1875–78) te bio predsjednik Matice ilirske (1872–74). Od 1867. redoviti član JAZU. God. 1874. izabran za redovitoga profesora hrvatske povijesti na Mudroslovnome fakultetu. Pošto je te godine osnovano i moderno sveučilište, bio je izabran za prvoga rektora.
Znanstveno istraživao poglavito razdoblje hrvatske povijesti 1490–1526., koje je prvi kritički i sustavno obradio. Izdavao izvornu građu te je s I. Kukuljevićem Sakcinskim sudjelovao u izdavanju zbirke dokumenata Acta Croatica – Listine hrvatske (I, 1863). Radove objavljivao u stručnim časopisima (Arkiv za povjestnicu jugoslavensku, Književnik, Rad JAZU) te u novinama (Pozor, Novi pozor, Dragoljub, Narodne novine, Vienac, Obzor). Djela: Život Nikole Zrinjskoga, sigetskoga junaka (1866), Hrvati na izmaku srednjega vijeka (1996).
Ernst Werner von Siemens – 1892.
Ernst Werner von Siemens (Lenthe, 13. prosinca 1816. – Charlottenburg, 6. prosinca 1892.), njemački elektrotehničar i izumitelj.
Ernst Werner von Siemens
Jedan je od pionira elektrotehnike, a bavio se pretežno telegrafskom i mjernom tehnikom. Usavršio je telegraf s kazaljkom, pronašao bešavno oblaganje vodiča gutaperom, podigao prvu dužu telegrafsku liniju u Europi, izumio samouzbudni generator istosmjerne struje (dinamo-stroj). Osnovao je 1847. s J.C. Halskeom poduzeće Siemens-Halske, koje se vremenom razvilo u veliku elektrotehničku tvrtku svjetskih razmjera Siemens AG. Po njemu je jedinica električne vodljivosti nazvana siemens.
Godine 1879. izrađuje prvu električnu lokomotivu koja je bila izložena na tehničkoj izložbi u Berlinu. Imala je serijski istosmjerni motor, a pri brzini od 12 km/h mogla je vući 3 prikolice s ukupno 18 putnika.
Roy Orbison, pjevač – 1936.
Roy Kelton Orbison (Vernon, Teksas, 23. travnja 1936. – Hendersonville, Tennessee, 6. prosinca 1988.) bio je neobično popularni i utjecajni američki, pjevač, skladatelj i gitarist .
On je jedan od pionira rock and rolla koji je u svojoj dugoj karijeri ( četiri decenije) presudno utjecao na razvoj tog muzičkog žanra.
Roy Orbison
Orbison će trajno ostati upamćen po svojim velikim uspješnicama; ˝Only the Lonely˝, ˝In Dreams˝, ˝Oh, Pretty Woman˝, ˝Crying˝, ˝Running Scared˝ i ˝You Got It˝, koje je pjevao sa svojim finim baritonom. Imao je veliki raspon glasa od dvije i pol oktave.
Vizualno će se ga pamtiti po sunčanim naočalima, bez kojih se nije pojavljivao.
Za zasluge na polju glazbe, dobio je brojne nagrade i priznanja, od nagrade Grammy do uvrštenja u Rock and Roll kuću slavnih 1989. godine (Rock and Roll Hall of Fame).
Zagrebfest – 1953.
Održan je prvi zagrebački festival zabavne glazbe pod nazivom Izaberite najbolje plesne melodije 1953.
Zagrebfest
Od 108. pristiglih na natječaj izvedeno je 12 skladbi. Plesnim orkestrom Radio Zagreba ravnao je Zlatko Černjul, a kao vokalni solisti nastupali su Ivo Robić i Rajka Vali. Na temelju glasova publike u dvorani Istra za pobjedničku melodiju izabrana je Ta tvoja ruka mala skladatelja Ljube Kuntarića na tekst Branke Chudobe dok je pjesmu otpjevao Ivo Robić. Uz Festival u Sanremu koji je utemeljen dvije godine prije, Zagrebfest je najstarija europska priredba zabavne glazbe.
Sredinom 60-ih Zagrebačka škola Šansone prepoznata je kao poseban glazbeni izraz. Zagrebfest postavio je standarde bavljenja zabavnom glazbom, umanjio je utjecaj stranih autora i omogućio stvaranje domaćeg glazbenog izraza stalno prisutnog u redovitim sadržajima radija i televizije. Svojim odlikama Zagrebfest zauzeo je nezamjenjivo mjestu u ukupnom glazbenom životu Hrvatske.
Hrvoje Klasić, hrvatski povjesničar – 1972.
Rođen u Sisku 1972. Jednopredmetni studij povijesti diplomirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1997. Od 2003. zaposlen na istom fakultetu. Istražuje i predaje teme iz suvremene hrvatske i svjetske povijesti.
Hrvoje Klasić
Tijekom godina je učestalo istupao u javnosti u temama koje se tiču Drugog svjetskog rata. Hrvoje Klasić u javnim istupima snažno kritizira stav dijela hrvatskog društva prema NDH i smatra da “sve agresivniji nacionalizam i šovinizam razaraju Hrvatsku”.
Neki povjesničari kritiziraju njegove nastupe u javnosti kao lišene zbiljske znanstvene kompetencije o temi Drugog svjetskog rata.
O temi povijesti Jugoslavije nakon II. svjetskog rata, koja je u fokusu njegovog znanstvenog rada, iznosi Klasić u javnosti ocjenu da Josip Broz Tito nije bio dikatator, već autokratski vladar, koji je moć znao koristiti tako da ne izgleda kao diktatura.
Krstić Kruno, leksikograf – 1987.
Krstić, Kruno, hrvatski leksikograf, lingvist, filozof i filozof (Arbanasi, 13. XI. 1905 – Zagreb, 6. XII. 1987). Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao filozofiju i psihologiju te talijanski jezik s književnošću 1930., francuski i latinski jezik 1934., a doktorirao psihologiju 1937.
Kruno Krstić
Svojim radom u Acta Instituti psychologici u Zagrebu, dokazao da je izraz »psihologija« prvi u XVI. st. upotrijebio Marko Marulić, a ne R. Göckel, O. Casmann, ni P. Melanchthon, kojima se to pripisivalo. Objavljivao radove iz psihologije, povijesti psihologije, psihologijske terminologije i filozofije. Posebno istraživao i prikazao povijest hrvatske filozofije (Albert Bazala, 1937; Filozofija u Hrvatskoj, 1943), te granična područja filozofije i psihologije. Koautor je knjige Razlike između hrvatskoga i srpskoga književnog jezika (s P. Guberinom, 1940) i na fonološkim načelima izrađena Hrvatskoga pravopisa (s P. Guberinom i F. Ciprom, 1941).
Dao znatan prinos Leksikografskom zavodu kao urednik humanističkih struka. Kao izvorni govornik zadarskog arbanaškog i vrstan jezikoslovac, objavio je 1987. Rječnik govora zadarskih Arbanasa (s pregledom povijesnih i sociolingvističkih činjenica te opisom osnovnih značajki govora), do sada najpouzdanije vrelo za taj idiom.
Opći napad JNA na Dubrovnik i Osijek – 1991.
….
izvori:
Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža; http://www.enciklopedija.hr; Prolexis enciklopedija, mrežno izdanje, https://proleksis.lzmk.hr;
