NA DANAŠNJI DAN: James Cook, Niccolò Paganini, Ivan Mičurin, Dylan Thomas, četnici i partizani zajedno, Ante Tresić Pavičić, Nostra aetate, A.P. Thompson, Zdenko Runjić
James Cook, morepolovac 1728.
James Cook, engleski pomorac i istraživač (Marton-in-Cleveland, 27. X. 1728. Kealakekua Bay, Hawaii, 14. II. 1779.). Godine 1768–71. odlazi brodom Endeavour na otok Tahiti i u južni dio Tihog oceana.
James Cook
Oplovio Novi Zeland i utvrdio da se sastoji iz dvaju otoka, istražio dotad nepoznatu istočnu obalu Australije i utvrdio da je Nova Gvineja samostalan otok. Od 1772. do 1775. bio je na putu oko svijeta brodovima Resolution i Adventure.
Oplovljavao je otočja u Tihom oceanu, između Nove Kaledonije i Uskrsnih otoka .
Na trećem putovanju (1776–79), brodovima Resolution i Discovery, tražio Sjeveroistočni (oko Sibira) i Sjeverozapadni morski prolaz (oko Sjeverne Amerike), odnosno vezu između Atlantskog i Tihog oceana. Cook je na tom putovanju otkrio Havajsko otočje, oplovio obalu Aljaske i istražio Beringov prolaz. God. 1779. vratio se zbog leda na Havajsko otočje i poginuo u sukobu s domorodcima.
Mnogobrojni Cookovi hidrografski podatci pridonijeli su boljem poznavanju Tihoga oceana. Napisao Izvještaj o putovanju oko svijeta god. 1769–1771, Putovanje prema Južnomu polu i oko svijeta godine 1772–1775, Putovanje po Tihom oceanu god. 1776–1780.
Niccolò Paganini, violinist – 1782.
Niccolò Paganini (Genova, 27. listopada 1782. – Nica, 27. svibnja 1840.), talijanski violinist i skladatelj.
Niccolò Paganini,
Kao violinist uglavnom samouk, karijeru je započeo 1793. u Italiji gdje je oko 1813. već glasovit; Od 1828. do 1834. je na vrhuncu slave, održava koncerte po glavnim europskim glazbenim središtima izazivajući svojim virtuozitetom, temperametnim sviranjem i magičnom pojavom oduševljenje pubilke. Iskonski nadaren, fanatički predan svojemu umijeću, poznavajući uz to bit svoga instrumenta, Paganini je najveći violinist virtuoz svih vremena. Svojim načinom sviranja znatno je utjecao na stil violinske glazbe, a obogatio je i tehniku (sviranje na jednoj žici, kromatski glisando, pizzicato lijevom rukom itd.) Skladao je pretežno bravuozna dijela za solo violinu ili uz orkestar, komornu glazbu (sonate za violinu i gitaru) i kompozicije za gitaru (odlično je svirao i taj instrument). Oponašao se i njegov način sviranja, a i odijevanja, pa su bečki izlozi bili puni robe “a la Paganini”. Car mu je dodijelio i titulu dvorskog virtuoza. Oko njegovog imena nizale su se brojne legende. Znatno je utjecao na stil glazbe romantizma, a najznačajniji su njegovi violinski koncerti i 24 Capriccia za solo violinu. 1867. je otkrio drugi najmanji par tzv. prijateljskih brojeva, a to su brojevi 1184 i 1210.
Paganini je za života postao legendarna ličnost i ostao jedinstvena pojava u povijesti glazbe. Umro je od tuberkuloze 1840. godine u Nici.
Ivan Vladimirovič Mičurin, botaničar – 1855.
Ivan Vladimirovič Mičurin
Ivan Vladimirovič Mičurin (27. listopada 1855. – 7. lipnja 1935.) bio je ruski botaničar, najpoznatiji po eksperimentalnom križanju raznih vrsta voća, kao i vlastitoj teoriji selekcije. Različitim empiričkim postupcima (hibridizacijom, selekcijom, cijepljenjem) uzgojio je mnoge otporne i visokoproduktivne odlike plodonosnih biljaka. Primjenjujući metodu aklimatizacije, uzgojio je nove otporne oblike južnih odlika biljaka (trešanja, marelica, vinove loze i glasovitih Mičurinovih plodorodnih višanja) i na taj način proširio njihov areal prema sjeveru. Većinu standardnih odlika voćaka uzgojio je primjenjujući metodu križanja geografski udaljenih oblika. Uzgojio je glasoviti Cerapadus – križanac stepske višnje (Prunus cerasus) i japanske sremze (Prunus padus), primjenjujući metodu križanja s pomoću posrednika i metodu vegetativnoga zbližavanja. Svoje je uspjehe pokušao razjasniti poricanjem praktične primjenljivosti Mendelovih zakona nasljeđivanja, mogućnošću izmjene nasljednih svojstava utjecajem okoline i primjenom tzv. vegetativne hibridizacije postignute cijepljenjem. Međutim, njegovi se rezultati mogu protumačiti samo načelima klasične genetike.
Dylan Thomas, pjesnik – 1914.
Thomas Dylan (Marlais), engleski pjesnik velškoga podrijetla (Swansea, 27. X. 1914 – New York, 9. XI. 1953). Napustio je školu u 16. godini te isprva radio kao novinar. Smatra se jednim od najoriginalnijih pjesnika suvremenoga engleskoga jezika; ugledu svojih pjesama pridonio je osebujnim javnim recitiranjem po uzoru na keltske narodne pjevače. Zapažena je već prva njegova pjesma I smrt neće imati prevlast (1933). Prve zbirke 18 pjesama (18 Poems, 1934), Dvadeset pet pjesama (1936) i Zemljovid ljubavi (1939) obilježava zvukovna ekspresivnost, snažan emotivni naboj i romantičarska retorika, čime se izdvojio iz središnjih kretanja u engleskom pjesništvu toga razdoblja. U značenjski pročišćenijim zbirkama razrađivao je teme smrti, izgubljena djetinjstva te odnosa čovjeka i prirode, nesputano povezujući intenzivna osobna iskustva s kršćanskim vjerovanjima i keltskom mitologijom. U njegovu se opusu osobito ističu pjesme Ne idi tiho u tu dobru noć, posveta ocu na samrti u obliku villanelle, te Imanje Papratnjak (Fern Hill), doživljaj svijeta iz doba idiličnoga djetinjstva u Walesu. Pisao je i prozna djela, npr. zbirku kratkih priča s autobiografskim elementima Portret umjetnika kao mladoga psa i drame.
Četnici i partizani zajedno – 1941.
U Brajićima u Srbiji na inicijativu Josipa Broza Tita održan je sastanak četnika i partizana na najvišoj razini, pri čemu su sklopili sporazum o zajedničkoj borbi. Partizansku delegaciju zastupali su Josip Broz Tito, Mitar Bakić i Sreten Žujović, a četničku Draža Mihajlović, Dragiša Vasić, četnički potpukovnik Dragoslav Pavlović i kapetan Milorad Mitić.
Između partizana i četnika su od samih početaka borbi vladale velike napetosti s obje strane. Dok su partizani u duhu pravih revolucionara tražili ustanak i to odmah, četnici su tražili odgodu djelovanja dok ne bi Nijemci izgubili od Sovjeta na istočnom frontu. Kasnije će se ispostaviti da su četnici samo čekali da vide tko će pobijediti i nisu dugo razmišljali da se priklone nacistima dok se činilo da ih ništa ne može zaustaviti.
Ante Tresić Pavičić, književnik i političar – 1948.
Ante Tresić Pavičić
Tresić Pavičić, Ante, hrvatski književnik i političar (Vrbanj na Hvaru, 10. VII. 1867 – Split, 27. X. 1949). Filozofiju, povijest i zemljopis studirao na Sveučilištu u Beču, gdje je 1892. doktorirao disertacijom Kritičko razmatranje Leibnizova determinizma. Bavio se književnošću, publicistikom i politikom. Politička orijentacija bilježi luk od pravaštva do južnoslavjanstva: 1906. izabran je za zastupnika u bečkom Carevinskom vijeću, nakon izbijanja rata 1914. bio je interniran zbog protuaustrijske orijentacije; 1919–27. bio je u jugoslavenskoj diplomaciji u Madridu i Washingtonu; nakon umirovljenja živio je u Splitu. Rane književne radove potpisivao je pseudonimom Mosorski guslar. Pod utjecajem Carduccijeva neoklasicizma nastojao je uvesti staroklasičnu metriku te bio protiv afirmacije modernista. Pisao je pjesme (Glasovi s mora jadranskoga, 1891; Nove pjesme, 1894; Djuli i sumbuli, 1900; Sa kninske tvrđave, 1902; Valovi misli i čuvstava, 1903; Sutonski soneti, 1904., i dr.), drame s motivima iz nacionalne i klasične povijesti (Ljutovid Posavski, 1894; Simeon Veliki, 1897; Katarina Zrinska, 1899; Finis Reipublicae, 1902; Ciceronovo progonstvo, 1909; Život kralja Hiruda, 1910; Katon Utički, 1911., i dr.), romane i pripovijesti (Sudbina izdajice, 1892; Izgubljeni ljudi, 1893; Pobjeda krieposti, 1898; Moć ljepote, 1902) te putopise (Po Lici i Krbavi, 1895; Po Bosni i Hercegovini, 1896; Po moru, 1897; Poleti okolo Biokova, 1902; Po Ravnim kotarima, 1906; Preko Atlantika do Pacifika, 1907), rasprave i ep Gvozdansko (tiskan posmrtno, 2000), u kojem je obuhvatio cijelu hrvatsku povijest do XVI. st. Pjesnički vrhunac dosegnuo je sjetnim impresionističkim ugođajima kojima nadmašuje potonju prigodničarsku, politički i filozofski intoniranu, uglavnom utilitarnu poeziju. Danas je najcjenjeniji kao putopisac. Zapažanja s putovanja od Hrvatske do sjevernoameričkoga kontinenta temelji na tradiciji starijega hrvatskog pjesništva (P. Zoranić i P. Hektorović), ali i svjetskih klasika (Horacije, Vergilije, Dante). Djelujući uglavnom u razdoblju moderne, najvrjednija ostvarenja postignuo je u zatvorenim i vezanim lirskim formama, prethodeći V. Nazoru, A. G. Matošu i V. Vidriću, no u većini bogata opusa ostao je uglavnom konzervativni neoklasicist, najizrazitiji zagovornik historicizma u hrvatskoj književnosti, s izrazitim nastojanjem za pokazivanjem erudicije i političkih uvjerenja.+
Nostra aetate – 1965.
Nostra aetate
Za vrijeme Drugog vatikanskog koncila, deklaracijom Nostra Aetate koju je promulgirao papa Pavao VI., Katolička Crkva odbacila je svaki antisemitizam, oslobodila Židove svake kolektivne odgovornosti za razapinjanje Isusa Krista, naglasila da se Židove ne smije prikazivati kao odbačene ili proklete od Boga, niti ih se može u suvremenom vremenu držati krivima za događaje iz doba Novog Zavjeta.
Inače, pontifikat pape Pavla VI. jedan je od najznačajnijih u 20. stoljeću. Mnogi ga svode na zabranu kontracepcijske pilule. No, za većinu je on veliki reformator i Papa dijaloga.
Drugi vatikanski sabor objavio je deklaraciju „Nostra aetate“ o odnosu Crkve prema nekršćanskim religijama.
Marko Perković Thompson, pjevač – 1966.
Marko Perković, poznatiji kao Thompson (Čavoglave, 27. listopada 1966.), hrvatski je glazbenik i izvođač pjesama domoljubne, ljubavne i religijske tematike.
Marko Perković Thompson
Marko Perković rođen je 27. listopada 1966. godine u selu Čavoglave, u Zagori (Šibensko-kninska županija) od majke Marije i oca Ante. Svoje rano djetinjstvo i odrastanje je proveo u rodnom selu. Oca je rijetko viđao jer je bio odsutan zbog posla u Njemačkoj, a dolazio je kući samo za Božić i Uskrs. Marko u gradu Splitu završava srednju školu za ugostitelja.
Po početku Domovinskog rata 1991. godine Marko se pridružio kao dragovoljac Zboru narodne garde. Marko je u to vrijeme u rukama imao američku strojnicu Thompson, po kojoj je i dobio nadimak. Iz toga doba potječe i prva Markova pjesma – legendarna “Bojna Čavoglave”. Pjesma koja se brzo proširila cijelom Hrvatskom i postala je jednim od prepoznatljivih simbola prvih dana Domovinskog rata. Godine 1995. Perković se vraća u 142. drnišku brigadu, koja je sudjelovala u operaciji Oluja (4. – 7. kolovoza 1995.). Bio je jedan od prvih vojnika koji su ušli u oslobođene gradove Knin i Drniš. Nekoliko mjeseci prije Oluje, napisao je još jedan ratni hit, “Anica – Kninska kraljica”.
Marko Perković Thompson je učestalo optuživan za fašizam, nacizam i ustaštvo. Jedan od razloga je što neki njegovi obožavatelji nose ustaška obilježja na koncertima, što Thompson smatra propustom policije, a ne organizatora. Thompson se nije ogradio od ustaštva, ali je osudio ustaške simbole na svojim koncertima.
Zdenko Runjić, skladatelj 2004.
Zdenko Runjić (26. listopad 1942. – 27. listopad 2004.), hrvatski skladatelj, jedan je od najpopularnijih i najkreativnijih autora domaće zabavne glazbe, prvenstveno dalmatinsko-mediteranskog melosa.
Zdenko Runjić
Rođen je tijekom Drugog svjetskog rata u Slavoniji, iako je svoj čitav život proveo u Splitu, a svoje životno djelo posvetio Dalmaciji. Bogat muzički opus počeo ja na Festivalu zabavne muzike Split, na kojem se prvi put pojavio 1963. godine.
Napisao je niz vječnih melodija dalmatinske pjesmarice, koje su tijekom 40 godina otpjevali: Oliver, Tereza, Mišo Kovač, Vice Vukov, Josipa Lisac, Meri Cetinić, Ibrica Jusić, ˝Novi fosili˝, ˝Magazin˝, Goran Karan, Zrinka i brojni drugi.
Njegove najpoznatije pjesme su:˝Galeb i ja˝, ˝Skalinada˝, ˝Sunčane fontane˝, ˝Rusticana˝, ˝Dalmatinko˝, ˝Oprosti mi, pape˝, ˝Vjeruj u ljubav˝, ˝Poeta˝, ˝Malinkonija˝, ˝Četiri stađuna˝, ˝Lastavica˝, ˝Jubin te, jubin˝, ˝Potraži me u predgrađu˝, ˝Kapetane moj˝, ˝Oluja˝, ˝Diridonda˝, ˝Nadalina˝, ˝Piva klapa ispo´ volta˝, ˝Prozor kraj đardina˝, ˝Vagabundo˝ i druge, koje su svojom mediteranskom melodioznošću i dalmatinskim temperamentom obilježili čitave generacije.
Runjićeva pjesma ˝Galeb i ja˝ smatra se jednom od najljepših hrvatskih pjesama uopće, te je postala neslužbena himna grada Splita kao i Dalmacije.
Svjetski dan audiovizualne baštine
….
izvori:
Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža http://www.enciklopedija.hr
Prolexis enciklopedija, mrežno izdanje, https://proleksis.lzmk.hr
