NA DANAŠNJI DAN: Krunidba kralja Zvonimira, Ivo Vojnović, Fra Didak Bundić, Ivo Andrić, Jacques Tati, Aleksandar Karađorđević, Ante Stamać, Che Guevara, pokolj u Lovasu, Ljubo Stipišić, Svjetski dan pošte
Krunidba kralja Zvonimira – 1075.
Rimski velikodostojnici su u crkvi sv. Petra na solinskome polju okrunili Dmitra Zvonimira za hrvatsko-dalmatinskoga kralja.
Dmitar Zvonimir (lat. Demetrius Suinimir, Suonimir, Suonemerius, Zolomer, Zuonimir) bio je, hrvatski ban, herceg i kralj Hrvatske i Dalmacije, vladao je od 1075. do 1089. godine. Upamćen kao jedan od najuspješnijih vladara ranosrednjovjekovne Hrvatske, Zvonimir je, kao i njegov prethodnik, nastavio politiku ekspanzije Hrvatske na svim poljima. Njegova smrt 1089. bila je prekretnica u hrvatskoj povijesti, jer je sukscesijska kriza koju je izazvala bila popraćena krvavim ratom koji je rezultirao gubitkom hrvatske samostalnosti.
Ivo Vojnović, hrvatski književnik – 1857.
Dana 9.10.1857. rođen je Ivo Vojnović, hrvatski književnik. Najistaknutiji dramski pisac moderne, često nazivan i posljednjim velikim dubrovačkim piscem. U književnosti se javlja 1880. kada mu August Šenoa, tada urednik časopisa Vijenac objavljuje pripovijetku Geranium. Uslijedila je pripovijetka Perom i olovkom 1884. i kraći roman Ksanta, 1886. U razdoblju između 1891. i 1901. nastaju pjesme iz zbirke Lapadski soneti. Dva soneta iz te zbirke (Prelude i Na Mihajlu) uokviruju njegovu Dubrovačku trilogiju, najpoznatiji dramski kompleks koji obuhvaća drame Allons enfants, Suton i Na taraci – kronika o propasti Dubrovačke republike. Temu dubrovačkoga života obrađuje i u dramama Ekvinocijo i Maškarate ispod kuplja. Njegov dramski prvijenac, Psyche, 1889. označava zaokret kako u hrvatskom kazalištu, tako i u književnosti. Naime, povodom otvorenja nove zgrade Hrvatskoga narodnoga kazališta održan je natječaj za praizvedbu drame. Iako je favorit bio Ante Tresić Pavičić s povijesnom tregedijom na tragu devetnaestostoljetne kazališne tradicije Veliki Simeon, pobijedila je ipak Vojnovićeva salonska komedija, a njemu je priskrbila atribut začetnika moderne hrvatske drame.
Fra Didak Bundić – 1871.
Buntić, Didak, hrvatski prosvjetni i socijalni djelatnik (Paoča kraj Čitluka, BiH, 9. X. 1871 – Čitluk, 3. II. 1922). Filozofsko-teološki studij završio u Innsbrucku 1894., kada je zaređen za svećenika. Djelovao kao profesor grčkog i latinskog jezika u gimnaziji na Širokom Brijegu 1895–1919., a kao njezin ravnatelj 1910–19. Organizirao je 1911–14. analfabetske tečajeve u Hercegovini u kojima je opismenjeno oko 13 000 ljudi. Za gladi u Hercegovini 1917. organizirao je u Slavoniji, Srijemu i Bačkoj prihvat i smještaj više od 17 000 djece. Godine 1919. otvorio je đački konvikt u Zagrebu. Od 1919. do kraja života bio provincijal hercegovačke franjevačke provincije. Politički je djelovao kao član Središnjeg odbora Hrvatske narodne zajednice 1906., Narodnoga vijeća 1918. i Privremenoga narodnog predstavništva Srba, Hrvata i Slovenaca te kao član Konstituante i narodni zastupnik.
Ivo Andrić, književnik – 1892.
Ivo Andrić, rođen 9. listopada 1892. u Travniku (BIH), umro u Beogradu, 13. ožujka 1975., bosanskohercegovački, hrvatski i srpski pjesnik, prozaik, književnik i diplomat iz Bosne i Hercegovine, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1961. godine.
Dokumenti iz Andrićevih studentskih dana svjedoče o njegovu hrvatstvu. Tako, slika prijavnice za upis u prvi semestar Filozofskoga (Mudroslovnog) fakulteta Sveučilišta u Zagrebu (desno), koju je Ivo Andrić kao dvadesetogodišnjak, vlastoručno potpisao u Zagrebu 14. listopada 1912. godine, svjedoči da mu je materinski jezik − hrvatski. Identično se izjasnio i prilikom upisa na Sveučilište u Krakovu u Poljskoj gdje piše da je katolički Hrvat iz Bosne. Isto tako i u svome prvome kritičarskome javljanju u časopisu Vihor, pišući o romanu hrvatskoga književnika Andrije Kovačevića Posljednji Nenadić (Matica hrvatska, Zagreb, 1913.), Andrić sebe svrstava u Hrvate:
“… nama Hrvatima nepotrebna su ova nagvaždanja jer se nema šta tražiti od tih neinteresantnih Nenadića… koji se vuku kroz život kao prebijeni, a cio vijek im ispuni nekoliko lumperaja, tri ispita, dvije skupštine i jedna ljubav.”
Tijekom tog razdoblja on postaje i zagovornik ideje jugoslavenstva. Nakon nastanka zajedničke države Andrić se počinje identificirati sa Srbima i tu nacionalnu identifikaciju on će održati do kraja života. Skoro sav njegov opus, književna djela (osim nekoliko pripovjedaka objavljenih u ranoj mladosti i na početku književne djelatnosti) i velike romane pisao je ekavicom i srpskim jezikom (ili istočnom inačicom srpskohrvatskoga jezika). U osobnoj prepisci koristio je ćirilično pismo. Ipak godinama su se oko Andrića množile nejasnoće i kontroverze. Je li do promjene nacionalnoga identiteta došlo zbog ideoloških razloga ili zbog karijere pošto on uskoro postaje državni službenik (a potom i veleposlanik u Berlinu) Kraljevine Jugoslavije u kojoj dominira Srbija.
Kako ta kontroverzija nije riješena, dandanas ga i Hrvati i Srbi smatraju svojim piscem. Prvi jer je rođen u hrvatskoj obitelji, a drugi jer je preuzeo njihov nacionalni identitet.
Jacques Tati, filmski redatelj – 1908.
Tati Jacques (pravo prezime Tatischeff, rus. Tatiščev), francuski filmski redatelj i glumac (Le Pecq, 9. X. 1908 – Pariz, 5. XI. 1982). Iz obitelji ruskih imigranata, studirao umjetnost. Od 1931. nastupao u kabaretima, nakon nekoliko kratkometražnih filmova, 1948. realizirao, kao glumac, scenarist i redatelj, cjelovečernji film Praznični dan (Jour de fête) s tipičnim karakterom šutljiva i pomalo nespretna osobenjaka kojega je glumio i u sljedećim dvjema komedijama kojima je postao međunarodno poznat: Odmor gospodina Hulota (Les Vacances de Monsieur Hulot, 1953) i Moj ujak (Mon oncle, 1958., Oscar za najbolji film na stranom jeziku). U njima je potpuno definirao stil zasnovan na slabo strukturiranim fabulama koje su tek polazište za komične situacije sastavljene od razrađenih vizualnih gegova, zvučnih efekata i šumova (s malo dijaloga) te na ironiziranju konformizma i snobizma srednje klase i dehumanizirajućih aspekata modernoga života koje kontrastira s lirskim trenutcima vezanima uz likove djece i slike predgrađa. Nakon financijskog neuspjeha ambicioznoga projekta Vrijeme igre (Playtime, 1968), satire potrošačkoga društva realizirane tehnikom širokoga platna (koju je rabio kako bi istodobno razvijao više komičnih situacija unutar kadra), režirao je još dva filma: Prometna gužva (Trafic, 1971) i Parada (Parade, 1973), o cirkusu. Vrhunski nastavljač tradicije tzv. mehaničkog slapsticka (zasnovanoga na sukobu čovjeka i stroja), jedan je od najistaknutijih filmskih komičara uopće.
Atentat na Aleksandra I. Karađorđevića – 1934.
Na današnji dan 1934. izvršen je atentat na kralja Aleksandra I. Karađorđevića, prvog kralja Kraljevine Jugoslavije.
Bio je u državničkom posjetu Francuskoj Trećoj Republici, dok se vozio u automobilui, atentator Vlado Černozemski iskočio je iz mase i upucao kralja, ministra i vozača. Iza atentata je stajala makedonska bugarofilska ogranizacija VMRO te Ustaški pokret.
To je bio jedan od prvih atentata snimljen na filmu. Pucnjava se dogodila točno ispred objektiva snimatelja, koji je u to vrijeme bio samo 1 stopu udaljen. Snimatelj nije snimio samo atentat, nego i kraću radnju nakon njega. Tijelo vozača (koji je bio na mjestu mrtav) zakočilo je automobil što je snimatelju omogućilo snimanje iz nevjerojatne blizine. Stajao je svega nekoliko centimetara od mrtvoga kralja i snimao događaje nekoliko minuta nakon atentata.
Ante Stamać, književnik – 1939.
Stamać, Ante, hrvatski književnik, prevoditelj, književni kritičar i teoretičar (Molat, 9. X. 1939 – Zagreb, 30. XI. 2016). Studij komparativne književnosti i engleskoga jezika završio 1963. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je 1977. doktorirao temom Metafora u suvremenom hrvatskom pjesništvu te do umirovljenja 2003. bio redoviti profesor teorije književnosti na Odsjeku za kroatistiku. Bio je predsjednik Društva hrvatskih književnika (1995–99). Uređivao je časopise Razlog, Telegram, Most, Umjetnost riječi, Croatica, bio glavni urednik Republike (2003–16). Od 2002. bio je redoviti član HAZU-a.
U njegovim znanstvenim i esejističkim djelima uočava se metodologija strukturalnoga proučavanja književnosti uz približavanje fenomenologiji i egzistencijalizmu (Ujević, 1971; Slikovno i pojmovno pjesništvo, 1977; Teorija metafore, 1978; Kritika ili teorija?, 1984; Passim, 1989; Tema Mihalić, 1996; Ranjivi opis sustava, 1996; Vrijednosti, 1998; Pogled unatrag, 1999; Tema Kaštelan, 2002; Moje motrište, 2005; Zapravo, Šoljan, 2005; Tragovi, otisci i lica, 2009; Književnoteorijski fragmenti, 2012; Predgovori/Pogovori, 2013). Istaknuo se i kao prevoditelj ključnih radova iz književne teorije i lingvistike (Temeljni pojmovi poetike Emila Staigera, Prolegomena teoriji jezika Louisa Hjelmsleva, Manirizam u književnosti Gustava Renéa Hockea) te kao prevoditelj poezije Jamesa Joycea, Friedricha Nietzschea i Johanna Wolfganga Goethea. S Trudom Stamać preveo je s njemačkoga drame Bertolta Brechta, Friedricha Schillera i Petera Weissa te pjesništvo Gottfrieda Benna, Novalisa i Rainera Marie Rilkea, kao i djela Huga Friedricha, Güntera Grassa i Johana Huizinge. Knjiga Germanica & anglica (2007) okuplja tekstove o djelima što ih je prevodio. S Vjeranom Zuppom priredio je zbornik Nova europska kritika I–III (1968–71), sa Zdenkom Škrebom čitanku teorijskih tekstova Uvod u književnost (1983), a s Ivom Sanaderom antologiju hrvatskoga ratnog pjesništva U ovom strašnom času (1992. i 1994), koja je prevedena na više svjetskih jezika.
Autor je i opsežne Antologije hrvatskoga pjesništva (2007). – Kao predstavnik naraštaja razlogovaca, Stamać je bio usmjeren prema filozofičnomu pjesništvu. Njegovo pjesništvo obilježava zgusnuta metaforičnost, prodorna misaonost, slobodni se stih javlja u različitim varijacijama, a kadšto se smjenjuje i s tradicionalnim oblicima pjesničkog izražavanja, npr. sonetom. Prva zbirka pjesama Rasap (1962) bavi se temeljnim egzistencijalnim pitanjima, razmatranjem položaja čovjeka u svijetu, katastrofičnim vizijama i krhotinama kao jedinom mogućom zbiljom. Sličnim se problemima bave i sljedeće zbirke (Sa svijetom jedno, 1965; Doba prisjećanja, 1968; Smjer, 1968; Odronske poredbe, 1982; Žalostinke, 1991), a zbirka Crne rupe, mračni soneti (1995) donosi viziju Boga kao spasitelja i obnovitelja poljuljane ravnoteže svijeta. Zbirka Vrijeme, vrijeme (2006) tematizira individualno ljudsko vrijeme.
Che Guevara, argentinsko-kubanski revolucionar – 1967.
Dana 9.10.1967. američka CIA je dala pogubiti Che Guevaru, argentinsko-kubanski revolucionar. Guevara je rođen u argentinskoj građanskoj obitelji, španjolskih, baskijskih i irskih potomaka.
Završivši studij medicine putovao je Južnom Amerikom pri čemu se uvjerio u bijedu radnika i Indijanaca kriveći za to sjevernoameričke kapitaliste i autoritarne režime koje su oni podupirali. Okrenuvši se žestokom antiimperijalizmu i marksizmu, pridružio se Pokretu 26. srpnja koji je pod vodstvom Fidela Castra namjeravao izvrišiti revoluciju na Kubi. 1956. se s ostalima iskrcao na otok i sljedeće dvije godine – s najvišim činom, comandante – proveo u gerilskom ratovanju.
Nakon pobjede revolucionara 1959. obavljao je državničke funkcije vezane uz gospodarstvo i bio jedan od najutjecajnijih i najpoznatijih ljudi na Kubi. Istodobno se bavio teorijom gerilskog ratovanja te planirao širenje komunističke revolucije na ostatak Južne Amerike i zemalja trećeg svijeta. 1965. napustio je Kubu i pošao u DR Kongo odakle je planirao pokrenuti afričku revoluciju.
Nakon potpunog neuspjeha operacije, isto je pokušao i u Boliviji no također neuspješno: uhvaćen je i odmah pogubljen. Njegova smrt izazvala je burne reakcije u svijetu: za vrijeme studentskih pokreta šezdesetih smatran je uzornim revolucionarom, a na Kubi i danas ima status nacionalnog junaka kao i među raznim drugim latinoameričkim ljevičarskim pokretima.
Pokolj u Lovasu – 1991.
Za vrijeme srpske agresije na Hrvatsku, srpske postrojbe su počinile pogrom u selu Lovasu, ubivši 40 Hrvata civila, a 14 je ozlijeđeno. Pokolj u Lovasu 1991. pripada u najtragičnije događaje velikosrpske agresije na Republiku Hrvatsku.
Pokolj u Lovasu bio je ratni zločin. Počinile su ga snage JNA i srpskih paravojnih postrojba, sastavljenih od domaćih Srba i Srba iz Srbije između 10. i 18. listopada 1991. godine, za vrijeme velikosrpske agresije na Hrvatsku u Lovasu.
Napad na ovo selo je bio dijelom akcije kojim se “čistilo” teritorij za napredovanje velikosrpskih postrojbi u okolici grada Vukovara, na kojem je zapelo olako osvajanje Hrvatske. Ujedinjeni Narodi u svojem izvještaju navode da su četničke postrojbe, Dušan Silni i Beli orlovi, sudjelovali u napadu na Lovas.
Metoda je bila putem fizičkog uklanjanja nesrpskog stanovništva, bilo ubijanjem, bilo natjerivanjem u izbjeglištvo (zastrašivanjem okrutnim ratnim zločinima) te prognavanjem iz ciljanog područja. Na putu im se tako našlo i selo Lovas.
Ljubo Stipišić, melogaf i kompozitor – 2012.
Ljubo Stipišić – Delmata (Split, 28. rujna 1938. – Split, 9. listopada 2011.) je bio hrvatski melograf, aranžer, skladatelj i dirigent. Kao melograf zabilježio je više od 200 dalmatinskih pučkih napjeva, čime je pridonio njihovoj reafirmaciji. Autor je mnogih zbirki narodnih napjeva (“Pisme starog Trogira” i “Oj Marjane”) te više književnih djela (“Aforizmi” 1971., “Rod titanski, rod žgincani” 1975., “Kušaonica smisla” 1992. i dr.). Također je utemeljitelj brojnih drugih festivala, priredbi, smotri i susreta te utemeljitelj časopisa Bašćinski glasi (Omiš, 1991.), glazbene edicije Leut. Aranžirao je i producirao Hajdukovu navijačku pjesmu Marjane, Marjane (1971.).
Svjetski dan pošte
Svjetski dan pošte slavi se svake godine 9. listopada na godišnjicu osnivanja Svjetske poštanske unije (Universal Postal Union – UPU). Unija je osnovana 1874. godine u Bernu, prijestolnici Švicarske. Taj je dan proglašen Svjetskim danom pošte na UPU-ovu Kongresu održanom 1969. godine u Tokiju. Cilj Svjetskog dana pošte je promicanje važnosti poštanskog sektora u svakodnevnom životu ljudi i njihovu poslovanju te doprinos društvenom i ekonomskom razvitku zemalja. Proslava ovog dana ujedno potiče države članice na širenje svijesti o ulozi i aktivnostima njihovih poštanskih operatora u društvu i u medijima na nacionalnoj razini.
……….
izvori:
Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža http://www.enciklopedija.hr, Prolexis enciklopedija, mrežno izdanje, https://proleksis.lzmk.hr