NA DANAŠNJI DAN: Posvećena Crkva na Golgoti, Vladimir Arko, Lauren Bacall, Maria Calas, BB King, Olja Savičević Ivančević, Žrnovnica, ozonski omotač, Vanča Kljaković

Posvećena Crkva na Golgoti – 335.

U Jeruzalemu je posvećena grobna crkva na brdu Golgoti. Današnja sakralna građevina, na koju prava polaže šest kršćanskih vjerskih zajednica, potječe s prijelaza 11. u 12. stoljeće.

Golgota je brdo izvan Jeruzalema gdje je prema Bibliji razapet Isus Krist. Brdo se tada nalazilo izvan zidina Jeruzalema, ali kako se grad širio, danas se ovo mjesto nalazi unutar grada. Latinska riječ Kalvarija znači lubanja, jer je brdo od kamena i u silueti vjerojatno podsjećalo na lubanju. Tamo su svojedobno izvršavana pogubljenja.

Vlasništvo nad čitavom crkvom i dalje je zajedničko – pravoslavno, katoličko i armensko – a za neke je njezine dijelove točno određeno kome pripadaju. Tako je sama kapela s Isusovim grobom zajednička, kao i okrugli prostor oko njega, dok pojedine zajednice imaju vlastite katove galerije uokolo. Glavna lađa crkve iz križarskog doba pripada grčkim pravoslavcima, a oltar svete Marije Magdalene s okolnim prostorom, kao i kapela Ukazanja Mariji pripadaju katolicima. Kalvarija je podijeljena na dva gotovo jednaka dijela, katolički i pravoslavni. Od dvije kripte, jedna je armenska, a druga, posvećena Nalasku svetoga križa, katolička.

Vladimir Arko, hrvatski industrijalac – 1888.

Vladimir Arko
Vladimir Arko

Nakon što je s ocem Mijom (1841–1920) kratko radio u obiteljskom poduzeću Arko, tvornica vina i rakije (osnovana 1867), Vladimir je ubrzo u potpunosti preuzeo cjelokupno očevo poslovanje. Godine 1916. osnovao je poduzeće za veletrgovinu »ovozemnim i inozemnim proizvodima« koje je iduće godine reorganizirao i preimenovao u Vladimir Arko, poduzeće za proizvodnju likera, konjaka, rakije, žeste, pjenušca, pjenice, bezalkoholnih pića i bačava. Tijekom vremena, postao je jedan od najznačajnijih zagrebačkih gospodarstvenika. Kako se poduzeće razvijalo, Arko je osnivao nove tvornice: alkoholnih pića (1917), špirita i kvasca (1918), bačava (1921), emajliranoga posuđa te etera i kemijskih proizvoda (1932), te ih opremao najsuvremenijim strojevima.

Ulagao je u promidžbu svojih proizvoda među ostalim i s pomoću modernoga dizajna naljepnica za boce. U rujnu 1937. poduzeće je pretvorio u diončko društvo, kojemu je bio većinski vlasnik. Tvornice špirita, kvasca, likera i kemikalija u izmijenjenim su uvjetima poslovale nakon II. svj. rata, a od 1950. sjedinjene su s tvornicama likera Pokorny te konjaka i likera Patria i od tada djeluju pod zajedničkim nazivom Marijan Badel.

Lauren Bacall, glumica – 1924.

Lauren Bacall
Lauren Bacall

Lauren Bacall aka Betty Joan Perske (Bronx, New York City, 16. rujna 1924. – New York, 12. kolovoza 2014.) bila je američka filmska i kazališna glumica i manekenka, poznata po svojem izraženom duboku glasu i prodornim pogledima.

Isprva fotomodel. Popularnost je stekla ulogama samopouzdanih i emancipiranih žena i postala zvijezdom film noira, osobito kao partnerica supruga Humphreya Bogarta u filmovima Howarda Hawksa Imati i nemati i Dubok san, u kojima majstorski ovladava ironičnim dijalozima, te Mračni prolaz Delmera Davesa i Otok Largo (Key Largo, 1948) Johna Hustona.

BB King, glazbenik – 1925.

BB King
BB King

Riley B. King poznatiji kao B.B. King (Itta Bena, Mississippi, 16. rujna 1925. – 14.05.2015., Las Vegas, Nevada), legendarni je američki blues gitarist, pjevač i skladatelj. Smatra se jednim od najvećih blues gitarista u povijesti, časopis Rolling Stone smjestio ga je na treće mjesto u svom popisu ˝100 najvećih gitarista svih vremena˝. Za svoju glazbu dobio je 14 nagrada Grammy, uključujući i onu za životno djelo 1987. godine. B.B. King rođen je pod imenom Riley B. King, od oca Alfreda i majke Nore u Itta Beni, država Mississippi. U Memphis je prvi put došao 1946. godine, ali je otišao nakon nekoliko mjeseci. Vratio se nakon bolje pripreme, i radio kao pjevač na mjesnoj radio postaji. Također je radio i kao DJ, gdje je pokupio i nadimak ’Beale Street Blues Boy’, što je kasnije skraćeno na ˝B.B.˝, odatle i njegov pseudonim. Nastupa od 1947. godine i do sada je prikupio preko 15.000 nastupa.

Olja Savičević Ivančević, književnica – 1974.

Olja Savičević Ivančević rođena je 16. rujna 1974. u Splitu. Pjesnikinja i spisateljica, uvrštena je u mnoge domaće i međunarodne antologije poezije i proze. Knjige su joj prevedene na jedanaest svjetskih jezika te objavljene u Europi i SAD-u. Pojedinačne pjesme i priče prevedene su i objavljene na tridesetak jezika.

Olja Savičević Ivančević
Olja Savičević Ivančević

Piše književne kolumne, surađuje s kazalištima kao autorica dramskih tekstova, songova i adaptacija, a prema njenim pričama snimljeni su nagrađivani kratkometražni igrani filmovi (Balavica, Sedam neodgovorenih poziva, Trešnje). Prema priči “Pederi” iz zbirke Nasmijati psa objavljena je grafička novela Ljeto (Žeželj/Paljan). Za rukopis Nasmijati psa nagrađena je Prozakom, dobitnica je prve nagrade Ranko Marinković Večernjeg lista za kratku priču te nagrade Kiklop za zbirku poezije Kućna pravila. Roman Adio kauboju nagrađen je nagradom T-portala za najbolji roman u Hrvatskoj 2011., kao i nagradom Slobodne Dalmacije za umjetnost Jure Kaštelan. Prema romanu je postavljen istoimeni kazališni komad u režiji Ivice Buljana. Za adaptaciju lutkarske predstave Čudnovate zgode Šegrta Hlapića dobila je nagradu Mali Marulić 2013. godine. Istu nagradu dobila je i za dramske tekstove Moj prijatelj Mačkodlak (2014.) i Som na cilome svitu (2015.). Roman Pjevač u noći dobio je nagradu Libar za vajk Pulskog sajma knjige (2016.), kao i English Pen Award (2018.).

Dobitnica je i regionalne nagrade festivala Druga prikazna iz Skopja 2018.

Objavila: Bit će strašno kada ja porastem (pjesme, 1988.), Vječna djeca (pjesme, 1993.), Žensko pismo (pjesme, 1999.), Puzzlerojc (pjesme, 2006.), Nasmijati psa (priče, 2006.), Kućna pravila (pjesme, 2007.), Adio kauboju (roman, 2010.), Mamasafari (i ostale stvari) (pjesme, 2012.), Pjevač u noći (roman, 2016.), Šporki Špiro i Neposlušna Tonka (slikovnica, u suradnji sa Svjetlanom Junakovićem, 2017.), Adrijana se vratila (slikovnica u suradnji s Imeldom Ramović, 2019.), Sami na cilome svitu (ilustrirana priča za djecu u suradnji sa Svjetlanom Junakovićem, 2020.) i Divlje i tvoje (pjesme, 2020.).

Maria Calas, operna pjevačica – 1977.

Maria Callas
Maria Callas

Maria Callas (New York, 2. prosinca 1923. – Pariz, 16. rujna 1977.), operna pjevačica grčkoga podrijetla. Studirala je na konzervatoriju u Ateni i ondje debitirala 1938. godine sa samo petnaest godina. Kao sopran proslavila se kreacijama glavnih uloga u Verdijevim, Donizzettijevim i Puccinijevim operama. Znamenita primadona druge polovice 20. stoljeća prvi put je snimala još 1949. godine. Snimke arija iz Bellinijeve ˝Norme˝ i ˝Puritanca˝ i Wagnerove opere “Tristan i Izolda” najavile su svjetsku zvijezdu, premda je njezina atenska karijera bila stara već deset godina. U tim se godinama dospjela proslaviti i s Beethovenovim “Fideliom” i Puccinijevom “Sour Angelika”, pa i ulogama u njemačkoj operi i opereti za ratne okupacije Grčke. Mariu Callas su i obožavali i osporavali, a niti jedan njezin javni ili privatni potez nije prošao neprimijećen. Poznata je po svom citatu: “Prvo ću izgubiti težinu, onda ću izgubiti glas, a onda ću izgubiti Onassisa”.

“Pala” Žrnovnica i osvojena komanda garnizona Split – 1991.

Dan 16. rujna 1991. je bio buran u Domovinskom ratu. Tog je dana JNA gađala Otočac. U napadu su ubili 4 osobe i razorili crkvu sv. Trojstva. Hrvatske su snage u blizini Žrnovnice zauzeli vojnu bazu u kojoj su zaplijenili 55 raketa “brod – brod”.

U Splitu se predala i vojna tiskara, vojarna “Visoko” i komanda garnizona Split. JNA bombardirala radijski odašiljač na otoku Visu. Za isti je dan srpski general Ratko Mladić izdao zapovijed za napad 9. kninskom korpusu za nastavak okupacije teritorija RH.

Ozonski omotač – 1994.

Ujedinjeni narodi proglasili su 16. rujna Međunarodnim danom zaštite ozonskog sloja 19. prosinca 1994. godine s ciljem naglašavanja važnosti provedbe Montrealskog protokola o tvarima koje oštećuju ozonski sloj, bez kojega bi oštećenje ozonskog sloja bilo deset puta veće nego što je danas, imajući dalekosežne posljedice na zdravlje ljudi i okoliš.

Opća skupština UN-a 1994. godine je proglasila 16. rujna Međunarodnim danom zaštite ozonskog sloja, obilježavajući na taj način datum kada je 1987. godine potpisan “Montrealski protokol o tvarima koje oštećuju ozonski omotač”. Na temelju notifikacije o sukcesiji Republika Hrvatska stranka je Konvencije od 8. listopada 1991. NN-MU br. 12/93.

Ozonski sloj je krhki omotač koji umanjuje utjecaj štetnih sunčevih ultraljubičastih zraka na Zemlju i tako čuva život na našem planetu. Ozon je ustvari poseban oblik kisika – dok je molekula kisika koji dišemo sačinjena od dva atoma kisika (kemijska formula glasi O2), ozon je sačinjen od tri atoma kisika (s kemijskom formulom O3). Premda ozon čini vrlo mali dio Zemljine atmosfere, njegovo postojanje u obliku omotača na visinama između 10 i 30 km, nužno je za ljudski opstanak. Ovdje treba spomenuti da ozon u višim slojevima atmosfere štiti život na Zemlji, dok je pojava povišenih koncnetracija ozona pri tlu štetna za ljude, životinje i biljke.

Ozonska rupa, termin koji je prvi puta skovao nobelovac Sherwood Rowland, ustanovljena je 1985. godine kada je satelitska snimka ozonske rupe obišla svijet i postala simbolom prijetnje koja se nadvila nad Zemlju, a opisuje uočenu pojavu iznimno niskih koncentracija ozona u stratosferi, primarno nad polarnim krajevima. Zahvaljujući odlukama iz Protokola, kontrolirano korištenje tvari koje ugrožavaju ozon i njihova sve manja uporaba nisu samo pomogle očuvanju ozonskog omotača za današnju i buduće generacije već su, s obzirom na to da veliki dio tvari koje ugrožavaju ozon ujedno pripada grupi stakleničkih plinova, doprinijele globalnim naporima za smanjenje klimatskih promjena. Očuvanje ozona doprinosi i očuvanju eko-sistema i ljudskog zdravlja, prije svega kroz manji broj slučajeva raka kože te oštećenja vida.

Upravo zbog utjecaja koji je Protokol iz Montreala imao na svjetsku zajednicu, danas možemo reći da će se ozonski omotač, ako zadrži isti tempo oporavka, većim dijelom regenerirati za dvadesetak godina. Zbog toga se ovaj Protokol danas općenito smatra jednim od najuspješnijih sporazuma za očuvanje okoliša. Kako je Ban Ki-Moon, glavni tajnik UN-a, u svojem obraćanju javnosti povodom Međunarodnog dana zaštite ozonskog sloja naglasio: “Protokol iz Montreala pokazao je kako odlučna akcija međunarodne zajednice, uključujući privatni sektor, može postići značajne rezultate za opće dobro. Ovo je primjer iz kojega bismo trebali učiti i primijeniti stečena znanja u hitnoj akciji ublažavanja i smanjivanja klimatskih promjena”.

Vanča Kljaković, redatelj – 2010.

Vanča Kljaković

Kljaković, Vanča, hrvatski kazališni, filmski i televizijski redatelj, glumac i dramatičar (Split, 29. III. 1930 – Korčula, 16. IX. 2010). Studij glume završio je na Pozorišnoj akademiji u Beogradu 1955., a režije na Akademiji za kazališnu umjetnost (danas Akademija dramske umjetnosti) u Zagrebu 1960. Bio je član Zagrebačkoga dramskog kazališta (danas Gradsko dramsko kazalište Gavella) od 1955., od 1972. samostalni umjetnik, a od 1989. do umirovljenja 1995. angažiran u splitskome HNK-u kao redatelj. Isprva je glumio u kazalištu i na filmu, a poslije se posvetio kazališnoj režiji u Zagrebu, Splitu, Dubrovniku i drugdje, od kojih se izdvajaju Plautov Hvalisavi vojnik, Malograđani Maksima Gorkoga,Varalice Zvonimira Bajsića, Ribarske svađe Carla Goldonija, Tango Sławomira Mroźeka, Narodni poslanik Branislava Nušića, Živjeti kao svinje Johna Ardena, Lift za kuhinju Harolda Pintera, Spašeni Edwarda Bonda, Šjora File Eduarda De Filippa i dr. Izvedeni su mu kazališni komadi Susreti (1961), Bobo (1962), Priča o zločinu (1993) i Teštamenat (1995). Kao filmski redatelj debitirao je 1965. epizodom Duga ulica (u omnibus-filmu Ključ), a potom je režirao četiri cjelovečernja igrana filma, u kojima su ga pretežito privlačili problemi mladih i suvremena društvena tematika: Jedanaesta zapovijed (1970), Kužiš stari moj (1973., prema romanu Zvonimira Majdaka) i Usporeno kretanje (1979); kasniji (i posljednji) film Marjuča ili smrt (1987) umjetnički je film smješten u Split za II. svjetskog rata, nastao pod utjecajem nostalgične groteske Federica Fellinija. Često je režirao i na televiziji (npr. zapaženi TV film Buža, 1988., prema scenariju Živka Jeličića), a režirao je i TV serije (npr. tri epizode u seriji Nepokoreni grad, 1982; prvih šest epizoda serije Naši i vaši, 2000–01). Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo (2006).

…..

izvori:

Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža http://www.enciklopedija.hr; Prolexis enciklopedija, mrežno izdanje, https://proleksis.lzmk.hr; Wikipedija, https://hr.wikipedia.org