NA DANAŠNJI DAN: Pogubljenje Zrinskih i Frankopana, Vladimir Vidrić, Jaroslav Hašek, Adolf Hitler, Đuro Sudeta, rasno zakonodavstvo u NDH, Sergio Leone, Vladimir Ibler

Pogubljeni Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan – 1671.

Dan pogibije Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana, 30. travanj, spomendan je posvećen Zrinskim i Frankopanima, simbolima žrtve za slobodu i pravdu hrvatskoga naroda i hrvatske, koji su uancionalnu povijest ušli uz geslo – Navik on živi ki zgine pošteno

Dana 30. travnja 1671. godine u Bečkom Novom Mjestu pogubljeni su vođe protuhabsburške urote Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan. Povod za urotu bio je Vašvarski mir što ga je 1664. godine sklopio kralj Leopold I. s nepovoljnim uvjetima za vlastite zemlje. Hrvatska i Ugarska nisu priznale taj dogovor i nadale su se da će uz pomoć bečkog dvora osloboditi svoja područja od turske vlasti. Kako im je Beč onemogućio da se zakonito izbore za svoja prava, nije im preostalo drugo nego da se hrvatske i ugarske vođe udruže i svoja prava ostvare pobunom. Bečki dvor, istodobno provodi apsolutističku i centralističku politiku ne poštujući staleška prava hrvatskoga i mađarskog plemstva.

Saznavši za urotu, zahvaljujući izdaji iz urotničkih redova, kralj Leopold I. pod izgovorom pomirenja doveo je hrvatske velikaše 1670. godine u Beč. Odmah ih je stavio u kućni pritvor, a zatim prebacio iz Beča u tamnicu u Bečko Novo Mjesto. Nakon jednogodišnje i nezakonite istrage, jer je hrvatskim velikašima mogao suditi samo Sabor, osuđeni su na smrt odsijecanjem glave i desne ruke zbog uvrede kralja i izdaje zemlje. Kao posebna „milost“, osuđenicima je oproštena kazna odsijecanja ruku.

Prije smaknuća su, kao i njihove obitelji, lišeni plemstva, a njihova je imanja zaplijenila država. Bečki dvor ne samo da je ugušio zrinsko-frankopanski pokret, nego je i uništio dvije najstarije i najslavnije obitelji koje su pet stoljeća, sve do polovice 17. stoljeća, imale istaknutu ulogu u hrvatskoj povijesti.

U vezi sa njihovom smrću neki je mletački poslanik zapisao: „Ovo je nesretni konac dvaju toli uglednih ljudi, osobito Zrinski bijaše veoma slavljen i cijenjen, jer 60 potkraljeva ili banova slavnih dade Hrvatskoj njegova porodica.“

Njihovi posmrtni ostaci iz Bečkog Novog Mjesta preneseni su i pokopani 1919. godine u zagrebačkoj katedrali.

Vladimir Vidrić, pjesnik – 1875.

Vladimir Vidrić (Zagreb, 30. travnja 1875. – Zagreb, 29. rujna 1909.), hrvatski književnik, jedan od najistaknutijih lirika moderne Pjesnik, najbolji lirik hrvatske moderne, za života objavio manju zbirku pjesama (1907) koja je snažno utjecala na hrvatsku liriku. Izražajno spaja simbolističke i impresionističke elemente. Pjesme je počeo pisati još kao gimnazijalac, ali pravim književnim početkom može se smatrati pjesma ˝Boni mores˝, objavljena 1897. godine u ˝Viencu˝. Opus mu je nevelik: broji 40-ak pjesama, od kojih je većina uvrštena u njegovu zbirku ˝Pjesme˝, koju je sam izdao 1907. godine. Bio je na glasu zbog svog burnog života, nevjerojatne inteligencije i fotografskog pamćenja (provodio je cijele večeri recitirajući stihove impresioniranim prijateljima; u školi uvijek bio među najboljim učenicima) i pripadnosti kontroverznom naprednjačkom političkom krugu.

Vidrić je jedan od vođa prosvjedne skupine koja je prigodom posjeta cara Franje Josipa Zagrebu 1895. godine spalila mađarsku zastavu na Trgu bana Jelačića.

Dana 29. rujna 1909. godine u Zavodu za umobolne u Stenjevcu umro je književnik Vladimir Vidrić. Vidrić je jedan od najistaknutijih lirika moderne.

Jaroslav Hašek, češki književnik – 1883.

Hašek Jaroslav, češki književnik (Prag, 30. IV. 1883 – Lipnice, 3. I. 1923). U književnosti se javio zbirkom Svibanjski kliktaji 1903. Nakon kratke karijere bankovnoga činovnika, putovao Srednjom Europom i Balkanom. Putovanja su mu poslužila kao podloga komično-grotesknim crticama, pripovijetkama i humoreskama, a satiričko-kritičku oštricu okrenuo je protiv birokratskoga režima Austro-Ugarske Monarhije. Tako je nastao lik »dobroga vojaka« Švejka, poštenjaka, nepopravljiva i neuništiva optimista. U praškim bohemskim krugovima Hašek je izašao na glas ironijskim smicalicama, kojima je vrhunac bilo osnivanje Stranke umjerenog napretka u granicama zakona . Humoreske je objavio u knjigama: Dobri vojak Švejk i druge čudnovate zgode, Nedaće gospodina Tenkráta, Kalamajka, Vodič za strance i druge satire s putovanja i iz domovine i Moje trgovanje psima i druge humoreske .

Jaroslav Hašek

Po izbijanju I. svjetskoga rata bio unovačen u pukovniju u Češkim Budějovicama, da bi u rujnu 1915. prebjegao Rusima. Pristupio je češkom dragovoljačkom korpusu, a u veljači 1918. u Crvenu armiju. U Čehoslovačku se vratio 1920. i ubrzo bio razočaran poratnim prilikama u domovini. U tom je razdoblju objavio knjige Dva tuceta priča, Pepíček Nový i druge pripovijetke, Tri čovjeka s morskim psom i druge poučne priče, Dobri vojak Švejk prije rata i druge čudnovate zgode, Mirovna konferencija i druge humoreske . Narušena zdravlja, u kolovozu 1921. povukao se na selo kako bi završio roman epopeju Doživljaji dobroga vojaka Švejka za svjetskoga rata.

U predraću tek »glupan koji se za gospodina cara želi boriti do posljednjeg daha«, Švejk se u ovom romanu (koji je Hašek objavljivao u sveščićima kao kolportažno štivo) javlja kao slojevit literarni lik, pučki mudrijaš i majstor pasivna otpora. Smrt je zatekla Hašeka usred nedovršena IV. dijela romana.

Adolf Hitler, nacistički diktator – 1889.

Adolf Hitler

Hitler, Adolf, njemački nacistički političar (Braunau am Inn, Austrija, 20. IV. 1889 – Berlin, 30. IV. 1945). Pokušao studirati umjetnost; radio kao firmopisac i slikar razglednica. U I. svjetskom ratu kaplar u njemačkoj vojsci. Član Njemačke radničke stranke (DAP) od 1919; preimenovao ju je u Nacionalsocijalističku njemačku radničku stranku (NSDAP) 1920; njezin predsjednik od 1921. Pokušao izvršiti državni udar 1923; osuđen na 5 godina zatvora, amnestiran 1925. U zatvoru napisao svoj program, Mein Kampf (Moja borba). Poražen na izborima 1932, ali ga je predsjednik Hindenburg imenovao kancelarom 1933. u strahu od komunističke opasnosti. Nakon nacističkoga paleža Reichstaga, ukinuo političke stranke i građanske slobode i uveo totalitarizam. Godine 1934. organizirao likvidaciju svojih suparnika i nakon smrti Hindenburga proglasio se Führerom (vođom). Godine 1935. remilitarizirao Njemačku; 1936. okupirao Rajnsku oblast, 1938. Austriju i Sudete, a 1939. Čehoslovačku. Sklopio pakt sa Staljinom i napao Poljsku 1939, čime je započeo II. svjetski rat. Godine 1940. okupirao Dansku, Norvešku, Belgiju, Nizozemsku i Francusku, 1941. napao Jugoslaviju i SSSR. U okupiranim zemljama provodio teror, masovna ubojstva i genocid nad Židovima i nearijskim narodima. Suočen s totalnim porazom, ubio se u berlinskom bunkeru.

Đuro Sudeta, pjesnik – 1903.

Đuro Sudeta

Đuro Sudeta (10.04.1903.; Stara Ploščica – 30.04.1927. (Koprivnica)bio je pjesnik i novelist. Osnovnu školu završava u rodnom mjestu, gimnaziju i Učiteljsku školu u Zagrebu.

Kao maturant obolijeva od tuberkuloze. Radio je kratko kao učitelj u Virju, a kad je bolest uznapredovala, liječio se u slovenskom ljetovalištu Topolščici kraj Celja i u Koprivnici. U hrvatskoj književnosti između dvaju ratova jedna je od najzanimljivijih osobnosti.

Djela: Osamljenim stazama (1924.), Kućice u dolu (1926.), Sutoni (1929.), Mor (1930.), Pjesme I-II (1943.), Proza I-II (1943.), Izabrane pjesme (1963.), Izabrana djela, PSHK, knj. 109 (1966.), Mor (1993.)

NDH proglašava rasno zakonodavstvo – 1941.

Nezavisna Država Hrvatska donijela Zakon o rasnoj pripadnosti, na osnovu kojeg su počeli progoni Židova, Roma i Srba – 1941.

Ukazom Glavnog ustaškog stana (vodećeg tijela ustaškog pokreta) od 22. travnja 1941. započela je čistka Židova, Roma i Srba iz vladinih službi, vojske, masovnih medija, gospodarstva i javnih službi. Zabranjeno je Židovima, kao i Srbima, stanovati u sjevernom djelu Zagreba. Svi Židovi osim sveučilišnih nastavnika otpušteni su iz državne službe. Između listopada 1941. i travnja 1942. srušena je sinagoga u Zagrebu, koja se nalazila na adresi Praška 7, gdje se i danas nalazi prazni prostor sa parkiralištem.

Dana 30. travnja 1941. proglašeni su rasistički zakoni, preneseni iz nacističkih Nürnberških zakona iz 1935. godine: Zakonska odredba o rasnoj pripadnosti, Zakonska odredba o državljanstvu i Zakonska odredba o zaštiti arijske krvi i časti hrvatskog naroda. Proglašeno je da jedino osobe “arijske” krvi mogu biti hrvatski državljani, zabranjeni su brakovi između Židova i osoba “arijskog” podrijetla.

Nekoliko antižidovskih zakona proglašeno je 4. lipnja 1941. Zakonska odredba o zaštiti narodne i arijske kulture hrvatskog naroda zabranjuje Židovima svako sudjelovanje u radu organizacija i ustanova društvenog, omladinskog, športskog i kulturnog života, a napose u književnosti, novinarstvu, likovnoj i glazbenoj umjetnosti, urbanizmu, kazalištu i filmu.

Sergio Leone, režiser – 1989.

Leone Sergio, talijanski filmski redatelj, scenarist i producent (Rim, 3. I. 1929 – Rim, 30. IV. 1989). Iz obitelji glumca te redatelja nijemoga filma, karijeru je započeo kao asistent američkih redateljâ (npr. M. LeRoy, W. Wyler, R. Wise) koji su snimali u Europi te kao scenarist u talijanskim filmovima. Kao redatelj debitirao je pseudopovijesnim spektaklom Kolos s Rodosa (Il colosso di Rodi, 1960), zatim je s R. Aldrichem korežirao Sodomu i Gomoru (Sodom and Gomorrah, 1961). Svjetski poznat postao je s 4 vesterna (tzv. špageti-vestern) pod utjecajem samurajskih filmova A. Kurosawe, specifičnih zbog ironijskog otklona u odnosu na američki vestern, popularnosti kojih je posebno pridonijela glazba E. Morriconea i (u prva tri) glumačka osobnost C. Eastwooda: Za šaku dolara (Per un pugno di dollari, 1964), Za dolar više (Per qualche dollaro in più, 1965), Dobar, ružan, zao (Il buono, il brutto e il cattivo, 1966) te Bilo jednom na Divljem zapadu (C’era una volta il West, 1969). Karijeru završio u Hollywoodu cijenjenim hommageom klasičnom američkom gangsterskomu filmu Bilo jednom u Americi (Once Upon a Time in America, 1984).

Vladimir Ibler, hrvatski pravnik – 2015.

Ibler, Vladimir, hrvatski pravnik (Zagreb, 25. VI. 1913 – Zagreb, 30. IV. 2015). Pravni studij završio 1937. u Zagrebu, gdje je i doktorirao rigorozom 1938. Radio kao odvjetnički i sudski vježbenik (1937–39) te tajnik Industrijske komore u Zagrebu (1939–47).

Vladimir Ibler

Usavršavao se u Hagu, Ženevi, Parizu, Londonu te na Harvardovu sveučilištu i na sveučilištu Columbia. Na Pravnom fakultetu u Zagrebu, gdje je 1965. postao redoviti profesor, predavao je međunarodno pravo (1947–83) i diplomatsku povijest (1951–83); predavao i na pravnim fakultetima u Splitu, Rijeci i Osijeku te na sveučilištima u inozemstvu.

Sudjelovao je u radu (1973–83) Konferencije UN-a o pravu mora (United Nations Conference on the Law of the Seas, akronim UNCLOS III). Redoviti član HAZU od 1991. te član Društva za međunarodno pravo (International Law Association). Znanstvenim i nastavnim djelovanjem dao je izniman prinos na području međunarodnoga javnog prava i međunarodnih odnosa. Djela: Diplomatska historija 1814–1871 (1960), Sloboda mora (1965), Međunarodni odnosi (1971), Rječnik međunarodnog javnog prava (1972), Međunarodno pravo mora i Hrvatska (2001). Dobio je Državnu nagradu za životno djelo (2007).

.

izvori:

Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža; http://www.enciklopedija.hr; Prolexis enciklopedija, mrežno izdanje, https://proleksis.lzmk.hr;